Javio se ratni zapovjednik: O Leonu Lučevu istinito

Nedjeljno popodne na HRT‑u pretvorilo se u neočekivani povratak u ratne sjene. Gost Nedjeljom u 2 bio je glumac Leon Lučev, koji je pred Aleksandrom Stankovićem govorio o filmu  “Zlatni rez 42 – Djeca Kozare”, ali  i o traumama iz Domovinskog rata – strahovima, napadima panike i sjećanjima koja ga godinama nisu napuštala.

Film Lordana Zafranovića “Zlatni rez 42- djeca s Kozare” , nedavno premijerno prikazan na beogradskom FEST-u, izazvao je veliko zanimanje javnosti. Lučev je rekao da je očekivao reakcije jer se film, prema njegovu mišljenju, bavi temom koja je i danas aktualna.

“Bavi se onime što se događa kada se čovjek sakrije iza identiteta, bilo nacionalnog, stranačkog ili fašističkog, i u ime tog identiteta napravi ogromna zlodjela. Onda proviri čovjek i više nema natrag”, ispričao je Lučev.

Nakon emitiranja javio se Željko Aužina, ratni veteran koji tvrdi da je u 4. bojni 113. brigade bio Lučevljev nadređeni. Njegova reakcija nije bila ni emotivna ni diplomatska – bila je frontalna, sirova i optužujuća.

Aužina je javno iznio niz teških tvrdnji o Lučevu: o njegovu ratnom putu, nestanku iz postrojbe, dijagnozi, izgubljenom oružju i načinu na koji je stekao status hrvatskog ratnog vojnog invalida. Njegova objava, koju prenosim u cijelosti, zvuči kao ratni dnevnik pretvoren u optužnicu.

Izjava Željka Aužine

Evo kao već čovjek iz pakla rata koji je prošao 61 godinu. Danas gledam dva brata po pravoslavnoj vjeri. Nemam ništa protiv pravoslavne vjeroispovijesti. Naprotiv dok sam bio 1903 dana u borbi za slobodu Hrvata, spašavao sam ih. O tome kasnije ili ako mi netko pošalje pitanje, spreman sam odgovoriti.

Radi se o LEONU LUČEVU I STANKOVIĆU. Naime 1992. godine po zapovjedi izvršavam zapovjed, prebace me u 4. Bojnu 113. Pbr – ZNG. Naravno zapovjed je zapovjed. Dođem kao zapovjednik MB 120 mm u 4. legendarnu bojnu moje brigade. Preuzmem dužnost zamjenika zapovjednika bitnice 120 mm. Tad već moji dečki, ratnici, pozorno me slušaju u obuci kako djelovati sa MB. Ponosan sam na njih, no morao sam ih malo pritegnuti – brijanje, šišanje, odora im mora stati kao manekenima. Bilo je malo otpora, ali nedam se ja.

U postrojbi je bio i LEON LUČEV, pratim njegov interes, ali nešto mi ne štima sa njim. Ne znam šta. Idemo dalje, osposobio bitnicu, svi su mi bili kao moja dva oka u glavi. Ne znam, Lučev kao da je pod nekim dopingom, ali meni to nije bilo jasno.

Prva naša akcija je bila NOS KALIK. On Leon je bio, mi smo forsirali dvije rijeke – Krku i Čikolu – na gumenim čamcima. Otišao prvi gore uz jako veliki uspon i našao magarce, sjetio se na brzinu, tražim da moji sa MB‑120 mm dođu u čamcima sa ful opremom i granatama. Doveo im magarce da tovare našu opremu jer nemoguće je to nositi na leđima. Uspješno odradimo i to. LEON LUČEV je bio sa mnom na Nos Kaliku.

Nakon cca 10 dana njega nema, nestao… malo me uhvatila i jeza gdje je, ne da Bog da je poginuo – tako svaki zapovjednik razmišlja. No nestao je u krilo svoje majke Srbkinje, u bolnicu sa osobnim naoružanjem koje je zadužio. Majka ga lako riješi, dobio dijagnozu „MIŠJA GROZNICA“, na temelju toga postaje HRVI – nećete vjerovati – 60%. Od tad ga nikad nisam vidio ni čuo.

Važno je znati za njega da je 02.10.91. godine došao u Unešić, koliko mi je poznato otac Hrvat ga doveo. Na žalost tad pogiba Marković od mine koju je učio ratnike 4. Bojne.

Od 02.10.91. LEON LUČEV je bio u jednoj mini akciji na Miljevcima krajem ’91. godine, nije bilo okršaja sa četnicima. Bitno je naglasiti da je bježanjem izgubio pištolj koji je imao.

Zlo od njega antife i ološa koji je uzimao opojna sredstva sa alkoholom, svakom pametnom dosta. Zaključujem – dosta o njemu, nije zaslužio moju riječ ni slovo.

Danas priča o mrtvima sa četnikom Stankovićem, on nije vidio četnika osim na TV. Sram ga bilo. Odgovaram svakim svojim slovom po cijenu istine. Dosta je, Leone, tvojih laži i kukavičjeg odnosa. Neka ljudi znaju istinu.

Za sve vaše komentare stojim sa ponosom i odgovorima koje sam pisao.”

M.M. /Foto: hrt