Pad Vučića u Srbiji mnogi su u Hrvatskoj dočekali kao konačan kraj jedne epohe – epohe Miloševića, Šešelja, radikala, SPS‑a, velikosrpskih projekata koji su od 1990 . izazvali četiri rata i počinili brojne zločine. “Razoreno je Milošević‑Šešeljevsko zlo”, pišu neki, uz slavodobitne poruke da je Srbija napokon zakoračila u postnacionalističko doba.
No, Studentska lista je politička nepoznanica i kad se pogleda tko je zapravo pobijedio, euforija vrlo brzo splasne. Heterogena skupina bez poznatih imena, iznikla iz dvogodišnjih studentskih prosvjeda, toliko raznolika da joj je jedini zajednički nazivnik protivljenje Vučiću i njegovoj autokratskoj vladavini.
Po svemu tome nalik je DOS‑u iz 2000. godine – širokoj koaliciji koja se oko ničega nije mogla usuglasiti osim oko toga da Milošević mora pasti. I Studentska lista je upravo to: nova verzija starog recepta, samo s novim licima i novim simbolima.
A kad se makne politička magla, ostaje neugodan sadržaj. O Kosovu govore gotovo uglas – “privremeno okupirani dio Srbije” i doći će neki bolji Srbiji koji će ga i formalno vratiti u okrilje Beograda. O NATO‑u – ne bi. O EU – malo bi, malo ne bi. O Rusiji – dio bi sankcije, dio ne bi. Ići će na referendum. To nije program, to je izbjegavanje odgovornosti.
A ono što se čulo o Hrvatskoj zvuči identično kao Vučićeva propaganda: Oluja je za njih “veliko etničko čišćenje Srba iz Hrvatske”, rat u Hrvatskoj navodno počinje tek 1995., Srbija je “branila srpski narod”, a o agresiji, logorima, granatiranju gradova, Vukovaru, Dubrovniku, JNA i paravojskama – ni riječi. O Srebrenici – “veliki zločin”, ali ne genocid.
O opsadi Sarajeva – “ne sjećaju se”. O koncentracijskim logorima – “ne sjećaju se”. O masovnim grobnicama kosovskih Albanaca – ništa. O hladnjačama pčunim leševa – ništa. O Miloševićevim zločinima – ništa.
Ni reakcije na sprovod Ratka Mladića nisu se bitno razlikovale od Vučićevih – tišina, relativizacija, izbjegavanje jasne osude. To je ista povijesna matrica koju je Vučić godinama hranio, samo sada dolazi u novom pakiranju. A kad se u priču uključi i ono što je poznato u Beogradu – da iza Studentske liste stoji dio SPC‑a ( i to onaj radikalniji kojima je i Vučič izdajnik) i dio SANU‑a – postaje jasno da se ne radi o generacijskom zaokretu, nego o institucionalnoj tranziciji.
Lakše je bilo politički srušiti Vučića i Šešelja nego promijeniti narative koje SPC i SANU njeguju desetljećima. Zato je ključno pitanje: je li na izborima poražen samo Vučić ili je poražena i njegova politika?
Hrvatska treba pozdraviti odlazak Vučića odnosi nisu mogli biti gori nego pod njegovom vladavinom. Ali to ne znači da treba aplaudirati novoj vlasti. Studentska lista tek mora pokazati kakve će poruke slati Zagrebu i kakav će stav zauzeti o ključnim pitanjima: velikosrpskoj agresiji, Domovinskom ratu, suverenosti BiH i Crne Gore, odnosu prema EU i Rusiji.
Za Hrvatsku su ključene dvije teme: Nestali i ratna odšteta. Tek kad dobijemo odgovore na ta pitanja moći ćemo reći da je poražen ne samo Vučić, nego i njegova politika. Do tada – pao je Vučić, ali njegova politika i dalje živi. Samo u ljepšem pakiranju.
M. Marković/Foto: FaH
