Jergović o Tuđmanu: ‘Krivousta mirogojska lješina’

Pišući o prilogu o Bjelorusiji u HRT-ovoj emisiji Pola ure kulture, napravljenom povodom izložba Marca Chagalla u Zagrebu, Miljenko Jergović je u samoponižavajućem tekstu “Bjelorusija: Pomen jeziku mrtvih“ (Subotnja matineja 5. 9. 2010.) u tekst nekrofilski uvukao i pok. Franju Tuđmana.

Marc Chagall (1887. – 1985.) bio je bjeloruski slikar židovskog podrijetla, a o prilogu emitiranom na HTV-u Jergović je napisao:

“U emisiji Pola ure kulture naumili su se narugati slikarevoj domovini, “posljednjoj europskoj diktaturi”, kako se u nas jedino i prepoznaje ova od Hrvatske višestruko prostranija, barem dvostruko mnogoljudnija i u kulturno-povijesnome smislu neusporedivo prisutnija, a onda i značajnija europska zemlja, pa su u telefonskom imeniku pronašli broj muzeja u Chagallovom rodnom Vitebsku, i ženu koja im se javila krenuli ispitivati o velikom slikaru.
 
Ona je bila podozriva prema pitačicama, koje rekoše da zovu iz Hrvatske, kao i svako normalno čeljade koje se zatekne žrtvom telefonskog manijaštva, pa im ništa bitno nije rekla. Njezina izjava – ako je tu izjave i bilo – emitirana je uz neku crno-bijelu fotografiju Minska, kao primjer jada i bijede, nedostojnih jedne glamurozne gornjogradske izložbene prigode.
 
Taj vrlo kratki slikopis, ne dulji od dvije minute, primjeren žanru jedne permanentno skandalozne televizijske emisije, bio je tek primjer šovinizma i prostaštva onoga odvjetka hrvatske kulture što još uvijek misli i doživljava svijet po mjerilima krivouste mirogojske lješine (…).

“

Na Jergovićev tekst reagirao je Zorislav Lukić u časopisu Vijenac, glasilu Matice hrvatske:

“Među onima koji često javno kritički pišu o političkom djelovanju prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana jest i hrvatski književnik Miljenko Jergović. U nedavnome, međutim, slučaju kada je u tekstu Bjelorusija: Pomen jeziku mrtvih (www.jergovic.com/subotnja-matineja/bjelorusija-pomen-jeziku-mrtvih/ 5. 9. 2010.)

Jergović Franju Tuđmana nazvao krivoustom mirogojskom lješinom, prešao je granicu civiliziranoga ljudskog komuniciranja. Takve riječi nisu samo nečasne i uvredljive za Tuđmanove prijatelje, suradnike i poštovatelje, nego su i posebno bolne, u prvom redu za obitelj Tuđman. Jergović i svi drugi koji se s politikom Franje Tuđmana ne slažu imaju neupitno pravo kritički pisati o svim političkim pitanjima vezanim uz njegovu djelatnost.

Bilo bi, međutim, dobro da to bude i argumentirano, ali to nije baš tako lako jer se prigovori na Tuđmanovu politiku oslanjaju na izmišljotine kao što je salveta Paddyja Ashdowna s navodnom Tuđmanovom crtom podjele Bosne i Hercegovine, priča o navodnoj prodaji bosanske Posavine, fantazija o „200 bogatih obitelji“ (koju nije uspjelo dokazati ni Saborsko istražno povjerenstvo u vrijeme Vlade Ivice Račana), navodni dogovor Tuđman – Milošević o strateškim pitanjima Domovinskog rata (iako je Miloševićeva raketa Tuđmana gađala u oko), i tako dalje.

S Tuđmanovim kritičarima raspravljao bih s velikim zadovoljstvom – argumentirano i civilizirano – pa ću ih pokušati isprovocirati s nekoliko svojih teza:

1. Franjo Tuđman bio je – barem od šezdesetih godina 20. stoljeća – demokratski orijentiran političar. To je dokazao kada je bilo najpotrebnije, u vrijeme najtežih vojnih napada na Hrvatsku 1991, kada je formirao Vladu demokratskog jedinstva sastavljenu od predstavnika parlamentarnih stranaka, iako je HDZ imao apsolutnu većinu u Hrvatskom saboru. Autokrati, suprotno njemu, takve prilike iskorištavaju za totalno preuzimanje vlasti.

2. Dio velikih hrvatskih tvrtki – primjerice Zagrebačka banka i Tvornica duhana Rovinj – privatizirane su prije Tuđmanova dolaska na vlast. Prema tome, zasluge i greške u hrvatskoj privatizaciji ne možemo pripisivati samo njemu, nego i onima koji su to radili prije, a i poslije njega.

3. Franjo Tuđman jedan je od rijetkih svjetskih političkih vođa koji je konkretno djelovao na očuvanju cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Pod njegovim zapovjedništvom, a u suradnji s Alijom Izetbegovićem, srpska vojska u BiH bila je potučena. Bila bi, isto tako, i istjerana iz BiH da nalet Hrvatske vojske viši centri svjetske politike nisu zaustavili pred Banja Lukom. Da Tuđman tada nije zaustavljen, Bosna i Hercegovina danas bi bila cjelovita i samostalna država u kojoj ne bi bilo srpskih vojnih postrojba. A što je ona danas?

Tko bi, pak, odgovarao za ponavljanje Srebrenice u Bihaću i drugim mjestima BiH da nije bilo Tuđmanove intervencije?

4. Tuđmana je nemoguće optuživati i za agresiju na BiH i za gubitak bosanske Posavine. Kako je mogao sačuvati bosansku Posavinu a da ne bude optužen za agresiju? Ili, zašto je optužen za agresiju u jednom dijelu, a za neinterveniranje u drugom dijelu BiH? Očigledno je nekima nužno da se Tuđman optuži i unaprijed osudi pod svaku cijenu, bez obzira na dokaze, argumente i logiku.

5. Tuđmana su proglasili nemoralnim kada je otkriveno da, osim obiteljske kuće, ima i 200.000 njemačkih maraka ušteđevine. Ta imovina za čovjeka koji je radio više od pedeset godina – deset kao državni predsjednik – nikako nije nemoralno visoka.

Nitko pametan neće reći da je Tuđman bio nepogrešiv, ali prešutjeti njegove brojne zasluge, a istovremeno ga uporno blatiti, posve je nepravedno i neobjektivno. Poštena rasprava o ovim pitanjima zahtijevala bi i stručnost povjesnika, a neizostavan dio morala bi biti i usporedba s rezultatima vladavina drugih svjetskih političara u sličnim okolnostima u kojima je živio i radio Tuđman.

Ne vjerujem da bismo našli mnogo njih s puno više pozitivnih, a manje negativnih ocjena od njega.

M.M. /Foto: Facebook