Miljenko Jergović objavio je članak o velikanu hrvatske književnosti pod naslovom „Tin Ujević: Naš pesnik“. Svojski se potrudio uglaviti Tina Ujevića kao srpskoga pesnika,
Upućuje nas u svojem tekstu na činjenicu da su Ujevićeve pjesme po prvi put ukoričene baš u Beogradu, i to na sočnoj ekavici ispisanoj ćirilicom. Iako Jergović nije pretresao kontekst u svojem umovanju, čvrsto je uvjeren da se Ujević opredijelio za srpski jezik još dok je stvarao te pjesme u Parizu.
Poznat je podatak da je Ujević ostavio rukopis svojih pjesama u Beogradu kod urednika S. B. Cvijanovića. Taj će izdavač preko svojega poduzeća raspoloviti zaprimljeni pjesnički materijal svojom voljom u dvije zbirke. Izašla je najprije zbirka Lelek sebra 1920. pa Kolajna 1926. godine.
Jergović smatra da samo budalina može tvrditi da su pjesme uvrštene u te knjige izvorno pisane na hrvatskom jeziku, a to se ustalilo kao činjenica među povjesničarima književnosti i odgovornim kulturnim djelatnicima. Nema razloga da se gospodin Jergović uzrujava oko suprotnoga mišljenja ako je siguran u svoje stavove.
Nije točna ni njegova tvrdnja da se Ujević preselio u Beograd pošto su zbirke tamo izdane doživjele uspjeh. Ostao je u tom gradu pet godina sa samo jednom zbirkom na tržištu, od 1920. do izgona, prije nego što je Kolajna uopće objavljena.
Sve te pjesme, objelodanjene u Cvijanovićevim izdanjima, ponudio je najprije Ljubi Wiesneru, 1919. godine u Zagrebu, da od njih sastavi jednu kompaktnu cjelinu – Lelek sebra. Iako taj projekt nije ostvaren, sama inicijativa vrijedna je spomena u raspravi o identitetu pjesnika.
U članku gdje nas Jergović navodi na redefiniranje etničke pripadnosti Tina Ujevića izostavljena je usput još jedna sitnica: stav samog autora. Pridodat ćemo ga u nadi da će poslužiti razjašnjavanju istine. Ujevićev protest S. B. Cvijanoviću, poznatom beogradskom izdavaču, odaslan 1926. godine u pismu:
„ (…) u današnjem broju SKG vidim, na moje veliko čudo, oglašenu Kolajnu koja je štampana bez moga znanja, privole i u mome odsustvu (kao i dvije pjesme u božićnom Vremenu).“ (Sabrana djela Tina Ujevića, Svezak XIV., Znanje, Zagreb 1966., str. 259).
U istom tom pismu Ujević piše:
“Je li ta zbirčica zbilja već odštampana? Iznenadilo me da se što ovakvoga dogodilo bez ikakvoga prethodnoga razgovora i uputstva. Važno je to naročito zbog korekture, ispuštanja, popravke i promjene, a osim toga ovakvu robu nikada ne bih bio pustio u svijet bez predgovora i komentara.“
U travnju iste te godine komentirao je Gustavu Krklecu otisak i format Kolajne:
„No, uostalom, S. B. C., kojemu to ne odobravam nikako, i oštro prosvjedujem, jer nisam htio da ništa izdajem na tzv. srpskoj ćirilici, naime na hrvatskom jeziku istočne azbuke, možda učinio zbog drugih razloga. Valjda da se vidi da đavao nije tako crn kako ga opisuju.“ (Sabrana djela Tina Ujevića, Svezak XIV., str. 269).
Ne samo da je Cvijanović objavljivao pjesme mladoga Ujevića po Beogradu bez njegova znanja i privole, bez kontrole nad krajnjim proizvodom njegova umjetničkoga rada, što se kosi sa standardom nakladničke djelatnosti brušenom na Zapadu; on je također uredničkim intervencijama oskvrnuo integralan pjesnički sustav kako bi se od jednoga rukopisa naplatio dvaput.
Ujević i Srbi
Uz djelo se izdalo i autora, a Jergović nema osude za šovinizam beogradskoga izdavača. Usprkos činjenici da su Cvijanovićeva izdanja tiskana u razdoblju prve Jugoslavije, kad je srpska vlast vršila represiju nad hrvatskim seljacima i cenzuru nad hrvatskim intelektualcima, baš se te publikacije uzima kao krunski dokaz da se Ujević tijekom krvavih godina Prvoga svjetskoga rata, živeći u inozemstvu, dok se narodi spore i bore, bilo za nezavisnost, bilo za teritorij i kolonije, priklonio imperijalističkoj politici Beograda sljubivši se s daljine sa srpskom kulturom i pismom.
Srbi su svoj nacionalizam gradili jačanjem diplomatske mreže i vojne industrije, na okupiranju teritorija okolnih naroda i zatiranju njihove kulture. Ne ističem to bez razloga. Jergović se u članku „Tin Ujević: Naš pesnik“ nadovezuje na njihovu protuhrvatsku politiku začetu davnih dana.
Nisu se hrvatski intelektualci zalagali za ujedinjenje s ostalim južnoslavenskim narodima, predosjećajući početkom dvadesetoga stoljeća rasap starih europskih carstava, e da bi Hrvatska postala kolonija tamo nekih Karađorđevića. Čak će i Ivan Meštrović, slavni kipar u Jugoslavenskom odboru, tvorac Vidovdanskoga hrama, pretrpjeti kritiku njihova dvora jer se odupirao pokušajima da ga beogradska vlast promiče kao srpskoga kipara.
Budimo oprezni kad Jergović pokušava na isti način zadirati u identitet Tina Ujevića u sklopu svoje propagande. Ispast će prema logici toga plodnoga kolumnista da je novonastali savez hrvatskoga naroda sa Srbima i Slovencima naveo Ujevića na radikalan raskid s hrvatskom tradicijom, svojim domom i podrijetlom, radi jugoslavenske braće. Bard čitavoga Balkana jedino je valjda i mogao postati odbacivanjem hrvatske perspektive iz svoje glave?! I to sve da se odvija dok se narodi diljem Europe pokušavaju osamostaliti i izgraditi vlastite države uzevši Wilsonovo načelo samoodređenja kao solidan oslonac u borbi za slobodu.
Književna kritika ili trač rubrika?
Jergović u okviru svoje propagandne brošure čeprka po mrtvom tijelu radi srbizacije hrvatskog velikana. S tom je namjerom pokušao zbirke Lelek sebra i Kolajna odcijepiti od lirike i duše hrvatskoga naroda. Doima se da je Tin Ujević sveden na trač rubriku jer je to jedina forma razumljiva Hrvatima.
Nije izvjesno da bi se moglo pronaći u golemom publicističkom opusu Miljenka Jergovića, što se štancao proteklih tridesetak godina, ijedan prikaz fenomena ili osobe uklopiv u nastavu škole ili fakulteta, poduprt relevantnim podatcima. Dosljedan je samo u pljuvanju po Hrvatskoj, čemu je i posvetio glavninu svojega intelekta i života. Apsurdna je to pozicija i velik križ za čovjeka koji se u ratnim devedesetima doselio na teritorij Hrvatske jer su bombe padale po Sarajevu. Promotrivši geopolitičko stanje Balkana, proračunao je gdje će se u budućnosti izvlačiti najviše kapitala. Uskogrudan u svojim kolumnama i reportažama, javnim istupima i polemikama, navukao je na sebe pregršt kontradikcija proizašlih iz vrtoglavih duhovnih transformacija.
Istaknut ćemo samo što mu je danas na diku. Klasificiran je kao postjugoslavenski književnik antifašist. U nekom će drugom članku postaviti opus Tina Ujevića na pijedestal kao krajnji domet hrvatskoga književnoga jezika, njegov temelj, razvoj i sudbinu.
Udar na hrvatski jezik
Nadodao bih samo da se u književnosti hrvatski jezik razvijao, isto tako, preko Matoša i porodice Mažuranić, Krleže, Šenoe i Držića, Marulića i mnogih drugih hrvatskih pisaca, a na znanstvenom planu preko Fausta Vrančića, Bartola Kašića, Šuleka, Brozovića, Katičića, kao i ostalih naših pregalaca. Ni velikomu Tinu nije moglo poći za rukom da razvoj jezika cijeloga jednoga naroda ponese sam na svojim leđima. Jergović na uvijen način, dakle, preko pohvale Ujeviću, osporava dugu povijest hrvatskoga jezika i kulture.
Tradicija iz čijih se tekovina i porodio taj genijalni pjesnik bačena je u mrak. Muke hrvatskih intelektualaca u prvoj Jugoslaviji nisu mogle proći bez otpora s obzirom na to da su u novoj političkoj zajednici opet završili u podređenom položaju. Likvidacija neistomišljenika u toj se višenarodnoj državi provodila na brutalan način. Kazna za ljude koji su brundali o autonomiji protezala se od pedagoških batina do zabrane javnog djelovanja, zatvora i smrti.
Za tezu o hrvatskom pjesniku koji je u prvim svojim ciklusima propjevao srpskim jezikom, iščekujući političko ujedinjenje Južnih Slavena, nedostaje i suviše podataka za objektivno prosuđivanje. Utjecaj Starčevića i Kranjčevića na Ujevića, obračun s Matošem, kontekst zbirke Hrvatska mlada lirika, na kraju krajeva, ni Ispit savjesti nije izložen na razmatranje. Taj zapis od pedesetak stranica, lirsko-esejistička proza, odjeknut će kao svojevrsni credo Tina Ujevića kao umjetnika. Objavljen je 1923. godine, a zgotovljen već 1919. u Zagrebu. U tom je tekstu Augustin prešao u Tina. Odrekao se političkog angažmana kako bi se potpuno posvetio učenju i umjetnosti. Razračunava on tada s velesilama, ogorčen njihovim spletkama, ožalošćen zbog propalih ideala jugoslavenstva.
Naravno, sva je ta previranja i metamorfoze dotadašnjega svojega života, kao i stavove o funkciji umjetnosti i poziciji umjetnika u društvu, izražavao na svojem jeziku – hrvatskom. Mislio je i radio na tom jeziku od prvih pjesama, književnih kritika i feljtona do prevođenja Prousta u staračkoj dobi i posljednje svoje zbirke Žedan kamen na studencu.
Srpsko pripada Srbima, a hrvatsko Jugoslaviji?
U 2012. godini podvaljuje nam se stari trik šovinističkoga mentaliteta, prisutan i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji. Što je srpsko pripada Srbima, a ono što je hrvatsko stavlja se pod kapu jugoslavenstva. U slučajevima kad se uspjehe Hrvata ne uspijeva svrstati u baštinu Jugoslavije, propagandni stroj izvlači iz naftalina pravoslavne djedove kao dokaz da je sva ta hrvatska kultura zapravo srpska. Svi su se nesrpski narodi Balkana morali s tom rabotom srpskih imperijalista obračunavati u krvi kako ne bi izgubili svoj identitet i nestali s teritorija gdje su ionako u većini.
Ništa od toga niti da okrzne Miljenka Jergovića u postavljanju tendenciozne teze o srpskoj fazi Ujevićeve poezije. Za protuhrvatske parole dobiva se novčana potpora i prostor u medijima. Srpski će pesnik nakon zbirki Lelek sebra i Kolajna, prema Jergovićevoj klasifikaciji, prerasti u jugoslavenskoga književnika pa naposljetku u omraženoga Zagrepčanina. Koliko je još svezaka Ujević trebao napisati na hrvatskom jeziku, povrh onih sedamnaest, kako bi ga se umjesto jugoslavenskim prozvalo hrvatskim književnikom!?
Jergović nastavlja zamagljivati činjenice i na kraju svojega članka. Sažalijeva se, tobože, nad sudbinom jugoslavenskoga književnika izvrgnutoga ruglu u Zagrebu, omraženoga u poznim godinama svog života.
Trebalo bi, naravno, upotpuniti tu priču. Ujević je već u međuratnom periodu zadobio status legende, veličan univerzalno kao moderni klasik hrvatske lirike, prije nego što se doselio trajno u Zagreb. Prigrlili su ga po dolasku neki mladi intelektualci i pjesnici zagrebačke boeme kao mentora i prijatelja, što je u knjizi Tin bez vina posvjedočio Vladimir Rem. Ako se i nisu povodili za njegovom poetikom, cijenili su njegovu erudiciju i kozeriju kafane.
Komunistički režim, prigrabivši vlast u Hrvatskoj, propisao je kaznu Tinu Ujeviću jer se za vrijeme Drugog svjetskog rata zadržao u Zagrebu. Zabranili su mu objavljivanje njegovih autorskih djela punih pet godina! Za taj se neprijateljski čin sigurno nisu zalagali Hrvati; nisu ni imali političku moć da provedu u poraću takvu odluku.
Ne bi bilo zgorega da se Jergović nekako izvuče iz spilje oslikane osobnim fantazijama. U dvadesetom stoljeću Ujeviću u čast je objavljena hrpa panegirika, članaka i knjiga, znanstvenih studija, eseja i književnih kritika, dostupna u knjižnicama i Jergoviću i njegovim čitateljima ako žele realno prosuditi koliko je hrvatski narod volio i cijenio svojega pjesnika.
Luka Dajak
O AUTORU:
