Čitam komentarić Jelene Lovrić u nekakvom tjedniku inspiriran presudom Upravnog suda u “mom” slučaju, piše Tomislav Karamarko. Drugarica iz Centralnog komiteta je zaključila kako Upravni sud nije dokinuo odluku povjerenstva Crne dame i ostalog šarenog društva, točnije, zaključio da moj “potencijalni sukob interesa” nije postojao.
I što sad?!
Žao mi je što ponekad opteretim javnost ovim, očito, ne prevažnim pitanjem za Hrvatsku (milijarda eura, gore-dolje), ali kad osjetim smrad komiteta, kumrovečkih škola i slično, moram reagirati.
Rečena drugarica iz jedne od tih septičkih jama, centralne, oštroumno zaključuje kako ja u ozbiljnoj politici nemam budućnosti. Možda je u pravu jer moja i njezina definicija ozbiljne politike su dijametralno suprotne. Možda je ona u poziciji da iz svog CK utječe na javno mnijenje u državi koju nije htjela.
Ima više takvih. Razni Galići, Puhovski, pa nešto mlađe garde tupastih sljedbenika i religioznih jugofilčića…
Postoji li moja budućnost u hrvatskoj politici ili ne? Odluku o tome sigurno neće donijeti drugarica Lovrić i ne opterećujem se time previše, ali zar nije tragična činjenica tko je sve u hrvatskoj neovisnoj državi glasan, relevantan i medijski promoviran?!
Drugarica Lovrić je i u socijalističkoj Hrvatskoj pisala i komentirala, ali nije imala ono što ima sada – slobodu pljuvanja. Ona i njoj slični nisu nadalje zaslužili niti jednu moju rečenicu. Osim, jednu riječ – lustracija.
Za hrvatsku neovisnost i demokraciju poginulo je oko 17 tisuća ljudi. Znači li to njima išta? Nama da. Sve!
Foto: Nacional
Osječki gradonačelnik Ivan Radić primio je prestižnu titulu „Europski najgradonačelnik“, priznanje koje Direkcija za izbor…
Redovito mjesečno istraživanje Crobarometar, koje ekskluzivno objavljuje Dnevnik Nove TV, a provodi agencija Ipsos, prezentirala…
Bakir Izetbegović i Milorad Dodik, čelnici dviju najvećih stranaka u BiH koje okupljaju Bošnjake i…
Komentiraj