Lazar protiv Patrije: Svaki domaći vojni proizvod bolji je od bilo kojeg stranog

Mogu li se, kako to neki rade, uspoređivati finsko borbeno vozilo pješaštva Patria AMV 8×8, kakvo koristi Hrvatska vojska, i srpski Lazar III 8×8? Ne mogu, niti ima potrebe. Jasno da je finsko vozilo suvremenije, kvalitetnije, tehnički sofisticiranije, da je kategorija iznad.

Lazar nema uvučene kotače u oklop tijela vozila kao Patrija pa ih je lakše oštetiti u borbi. Lazar nema amfibijska svojstva kao Patrija što čudi s obzirom na broj rijeka i jezera u Srbiji. No, nije to glavni problem kod Lazara nego njegovo zaostajanje za konkurencijom po pitanju razine balističke zaštite.

Drugi problem za veći izvozni uspjeh je je što srpska vojna industrija trenutačno nije sposobna samostalno proizvesti borbenu kupolu i top kalibra 30 mm već iste uvoze iz Rusije.

Nadalje, u unutrašnjosti vozila ne postoji usisnik barutnih plinova pa vojnici iz Lazara, kroz puškarnice, ne mogu sigurno pucati.  Usporedbe radi, takve usisnike imali su stari oklopni transporteri JNA M-80.

Pucanje u unutrašnjosti Lazara kroz puškarnice u trupu? Hm, zajebana misija u praksi. Što to znači u borbi kad, recimo, po tri ili četiri vojnika pucaju sa svake strane, kakve su sve putanje vrelih čahura i kakve povrede mogu nanijeti vojnicima, suvišno je govoriti. To dobro zna svatko kome je ispaljena čahura upala za vrat ili ga udarila u lice.

Lazar je vozilo niže tehnološke razine, ali vrlo jednostavan i jeftin za održavanje te po svojim sposobnostima više spada u vozilo žandarmerije. Ali nije u tome poanta.

Poanta koju neki razumiju

Ono što naši vojni „analitičari“ ne razumiju je činjenica da je uvijek bolje imati vlastiti proizvod i da je to nemjerljivo bolje za razvoj vlastitih visokotehnoloških znanja i ekonomije negoli kupovati strani proizvod. Tko kaže da u daljnjem razvoju vozilo Lazar III neće dosegnuti svoju konkurenciju?

Naravno, temeljeno je pitanje ima li potrebe za tim ako sa svojim sadašnjim tehnološko-taktičkim sposobnostima Lazar III zadovoljava potrebe Vojske Srbije. Srpska vojna industrija je pokazala znanja i tehnološke sposobnosti proizvesti vozilo koje je donekle u kategoriji Patrije. Da se ne lažemo, Srbi ga ni ne uspoređuju s finskom Patrijom svjesni da je Patrija bolji proizvod.

Ne podcjenjujmo srpsku vojnu industriju, jer imaju proizvod u kategoriji jedne njemačke samohodne haubice Panzer haubice Phz 2000, a to je Nora B52 koja već bilježi izvozne uspjehe. Preko 90 komada samohodne Nore Srbija je do sada uspjela prodati na svjetskom tržištu.

Zadnji kupac je Cipar koji je kupio i srpska višenamjenska oklopna vozila Miloš. Imati vlastiti proizvodnju borbenih vozila u uvjetima rata golema je strateška prednost jedne države. To valjda ne treba posebno elaborirati. Imala je i Hrvatska svoja borbena vozila (BOV Torpedo).

Umjesto da uspoređujemo dva strana proizvoda, finsku Patriju (to što se licencno skapa u Hrvatskoj ne znači da je hrvatski proizvod) i srpskog Lazara, valjalo bi postavljati pitanja zašto smo ugasili proizvodnju vlastitog hrvatskog BOV-a, čiji je daljnji razvoj vjerojatno mogao dovesti do proizvoda u kategoriji suvremenih borbenih vozila pješaštva kakva se danas nude na svjetskom vojnom tržištu. Mogli smo kao i Srbija dati prednost vlastitom znaju, vlastitim inženjerima i vlastitom proizvodu koji je u konačnici i tehnološki potpis jedne države.

Nadalje, mnogima nije poznato temeljem kakvih je procjena svojedobno sklopljen ugovor za nabavu čak 126 oklopnjaka za jednu malu vojsku kao što je hrvatska. Da je pitanje opravdano ilustrira i nedavni primjer Švedske.

Naime, ekonomski (pre)bogata Švedska koja je površinom gotovo 10 puta veća od Hrvatske, uz vojni budžet od 7 milijarda dolara (nasuprot hrvatskom od cca 900 milijuna dolara) odlučila je za svoju vojsku nabaviti 116 Patrijinih oklopnih vozila AMV. Dakle, manje vozila nego što je nabavila Hrvatska. Dodajmo tome da Švedska nije dio sigurnosnog sustava NATO saveza.

I u Ministarstvu obrane RH su svjesni da postoji višak oklopnjaka. Naime, dok je bio ministar obrane Ante Kotromanović je dao izjavu, citiramo: “Sredstva za ophodni brod za iduću godinu su osigurana, ali naš je cilj riješiti se jednog dijela vozila Patria jer smatramo da nam u ovom trenutku ne treba 126 komada. To je supermoderno i odlično oružje, ali bolje da ta sredstva iskoristimo za nešto drugo…“.

Kako se može čuti, pokušali smo višak vozila prodati u regiji (Makedonija), ali su to zaustavili Finci. Iako se ranije govorilo o gradnji brodova za Fince i izvozu Končarevih tramvaja u Helsinki, u ovih je petnaestak godina bilo jako malo informacija o realizaciji tog indirektnog offseta ugovorenog sa Fincima. Po svemu sudeći od offseta sa Fincima, a nakon završetka sklapanja borbenih vozila u pogonima Đure Đakovića, naša privreda dobila je malo i ništa.

Među najboljima, ali ne i najbolji

Neki Patrijino vozilo na, blago rečeno, pretenciozan način predstavljaju „najboljim borbenim vozilom pješaštva na svijetu“. Nije poznato temeljem kakvih osobnih stručnih znanja i tehničko-taktičkih parametara su finskom vozilu nadjenuli takav kraljevski epitet. Nema dileme, Patria spada u vrh najboljih, ali da je baš „najbolje u svijetu“ već je too much. Prozvati ga najboljim pokraj njemačkog Boxera, američke Piranhe V, Strykera, Pandura II, turske Arme i Parsa III, singapurskog Terrexa i ruskog VPK -7829 Bumerang doista je amaterski.
Ako ćemo baš u neke detalje…..

Recimo, na poligonskim testiranjima u Portugalu Pandur II (Patrijn konkurent na natječaju u RH) pokazao se superiornijim od Patrije u dva dijela testa. Patrijino vozilo, naime, zbog veličine nije moglo ući u zrakoplov C-130 bez prethodnih izmjena. Također nije mogao zaploviti na način kako su to zahtijevali uvjeti natječaja, tj. izravno iz vožnje po zemlji ući u vodu. No, to za hrvatske potrebe ne mora i može biti referentno, ovisno što taktički želimo od vozila.

Nadalje, nije Patria u Hrvatskoj pobijedila konkurenciju jer je ponudila „najbolje vozilo na svijetu“ (što će Hrvatskoj najbolji oklopnjak na svijetu, pa nismo u ratu) nego ponajviše zbog činjenice da im je ponuda bila preko 30 milijuna eura niža od konkurencije. Tu se samo od sebe nameće pitanje kako se jedna ponuda za praktično istu kategoriju vozila može razlikovati za preko 30 milijuna eura?

Želimo reći da one usporedbe i kvazianalize koje skrivaju ono bitno jesu uradci na štetu istine i na liniji samozavaravanja. Obične lakirovke. Ista je stvar i kod kompariranja HRZ-ovih helikoptera OH-58D Kiowa Warriors sa srpskim Gazelama, a sve u cilju kako bi se stekao dojam da HRZ ima bolje borbene helikoptere od srpskog zrakoplovstva.

Ako se već namjeravalo Kiowu Warrior uspoređivati s nekom od letjelica iz vojnog zrakoplovstva susjedne nam Srbije nameće se pitanje zašto Kiowa nisu uspoređena, primjerice, s srpskim helikopterom EC 145M LUH? Ili da ne spominjemo usporedbu s novom srpskom akvizicijom, letećom babarogom Mi-35. Naravno, takvu usporedbu nećemo nigdje pročitati, jer bi se u tom slučaju vidjela epohalna dimenzija promašenosti naše nabave Kiowe Warrior s kojom ne znamo što ćemo, ne znamo za koje zadaće smo je nabavili, niti imamo vojnu doktrinu koja je podupire. Samo po sebi nakaradno je što naši vojni mudraci Kiowu uporno nazivaju borbenim helikopterom, a to ona nipošto nije.

Treba li reći da ni dan danas nismo dobili navođene protuoklopne rakete za Kiowe. OH-58D nije borbeni helikopter – nema oklop, jednomotorni je, i njegov je način djelovanja (u paru s Apacheom ili drugim OH-58D) prikriveno djelovanje, a ne izlaganje protivničkoj paljbi. Ne može poslužiti ni za transport vojnika, jer prima samo dva do tri vojnika. Nije ni za izviđanje/nadzor pomorske i kopnene granice, jer su bespilotne letjelice koje koristimo puno jeftinije i ekonomičnije.

Srpski EC 145M je sve ono što Kiowa uglavnom nije. EC 145M je istinski višenamjenski vojni helikopter, s niskim operativnim troškovima, a koji pokriva čitavu lepezu zadaća; od izvidničkih, borbenih, do transportnih i spasilačkih. Ne tvrdimo, ne da Bog, da je OH-58D loš helikopter.

Dapače, ali to je, ponavljamo, usko specijaliziran helikopter pogodan za samo jednu namjenu. Gledajući naše Kiowe kolibriće na steroidima, a sjećajući se letećih tenkova, rasnih borbenih helikoptera Mi-24 Hind koje smo imali u Domovinskom ratu, pitamo se – kada smo i zašto izgubili ambiciju?

Onaj tko je nekada vozio Mercedes ne bi se trebao veseliti Trabantu…

Marko Marković /Foto:vojska srbije/morh