Podzemni dossier hrvatskog krša: “Ruta šutnje” duž vapnenačkog pojasa

Dok speleolozi i forenzičari korak po korak prazne mračne vertikale hrvatskoga podzemlja, pred javnošću se otvara stravična kronika poratnih likvidacija obavijena desetljećima šutnje, betona i ekoloških ugroza za podzemne vodotoke.

Duboko u unutrašnjosti dinarskog krša, na području Hrvatske te Bosne i Hercegovine, nalazi se mreža prirodnih podzemnih šupljina koja već desetljećima funkcionira kao skriveni arhiv najmračnijih poglavlja domaće povijesti.

Riječ je o krškim jamama-grobnicama, vertikalnim ponorima koji su potkraj Drugog svjetskog rata i u neposrednom poraću (nakon svibnja 1945. godine, a negdje i ranije) poslužili kao idealna infrastruktura za masovne likvidacije bez suđenja.

Zahvaljujući novim terenskim istraživanjima, sustavnom radu Ministarstva hrvatskih branitelja i najnovijim ekshumacijama, poput onih u jami Golubinka kod Tisnog provedenih u travnju 2026. godine, „podzemni dossier“ hrvatskog krša polako dobiva svoje službene forenzičke stranice. Ono što je desetljećima bilo prepušteno obiteljskim šaputanjima i speleološkim tajnama, danas postaje egzaktna znanstvena, povijesna i ekološka činjenica.

Temeljni koraci dr. Srećka Božičevića: Geologija umjesto ideologije

Temelje za otvaranje ovog dosjea postavio je još 1991. godine dr. Srećko Božičević, ugledni hrvatski geolog i speleolog, svojom epohalnom knjigom „Jame (kao) grobnice“.

Božičević je problemu pristupio lišen političke ostrašćenosti. Naime, kao stručnjak koji je desetljećima istraživao podzemlje radi gradnje hidrocentrala, tunela i cesta, uočio je da je dinarski krš anatomski egzekutorima pružio ono što im je u tom trenutku najviše trebalo – brzinu izvršenja i trajno prikrivanje zločina.

Božičević je u svom radu speleološki obradio 39 specifičnih jama-stratišta od Slovenije preko Like i Dalmacije do Hercegovine. Opisao je i jezivu metodologiju kojom su poslijeratne vlasti pokušavale trajno zatvoriti te lokacije. Na kosti žrtava u dubinama bacane su avionske bombe, minsko-eksplozivna sredstva, preko otvora su lijevane betonske ploče, a u kasnijim su desetljećima mnoge od tih jama namjerno pretvarane u lokalna komunalna odlagališta otpada kako bi se smrad raspadanja i eventualni pristup speleolozima zauvijek onemogućio.

Anatomija užasa: Od Jazovke do hercegovačkih dubina

Najpoznatiji simbol ovog fenomena svakako je jama Jazovka na Žumberku. Njezin speleološki profil tj. uska vertikala (tzv. dimnjak) koja se naglo širi prema dnu, omogućio je neprimjetno bacanje stotina tijela s površine. Potpuna forenzička ekshumacija Jazovke potvrdila je postojanje kompaktnih sedimentiranih slojeva u kojima su pronađeni posmrtni ostaci najmanje 814 osoba, ranjenika iz zagrebačkih bolnica, medicinskog osoblja i časnih sestara.

Slični scenariji zabilježeni su duž cijele tromeđe i u Hercegovini, gdje jame poput Ilijičine jame ili ponora oko Širokog Brijega, Ljubuškog i Mostara (poput jame Radača istraživane na dubini od 54 metra) kriju višestruke povijesne slojeve stradanja.

Znanstveni pristup, kakav je Božičević primijenio i na famoznoj Šaranovoj jami na Velebitu, uspješno je demistificirao političke mitove. Izmjerivši da sloj kostiju na dnu te jame iznosi točno 1,35 metara, matematički je dokazao procijenjeni volumen žrtava (između 500 i 1.500 tijela), istovremeno ogolivši činjenicu da su u istu jamu u poraću bacane nove žrtve, čime je lokacija postala višeslojno grobište.

Najnovija poglavlja: Golubinka i Kamenjarka

Da podzemni dossier nije zaključen, dokazuju recentni terenski nalazi. Ekshumacija jame Golubinka na brdu Sopanj kod Tisnog, provedena u proljeće ove godine, otkrila je ostatke 18 osoba, pretežno mladih ljudi oko 20 godina, među kojima su bile tri žene i dječak od svega 14 godina.

 

Forenzička analiza prijeloma kostiju na ovoj lokaciji potvrdila je najgori scenarij da je većina tih ljudi u jamu duboku 16 metara bačena potpuno živa te da su danima umirali u agoniji.

Slična sudbina veže se i uz javnosti manje poznatu jamu Kamenjarka (Kamenjak) kod sela Podgrađe u blizini Benkovca. Prema povijesnim podacima i svjedočanstvima, ova ravnokotarska jama skriva ostatke oko 82 osobe, uglavnom lokalnih civila i mještana iz Polače, Raštevića i Lisičića, koji su likvidirani u poratnim partizanskim „čišćenjima terena“.

Ekološka bomba u hidrološkom sustavu krša

Geografski raspored dokumentiranih jama jasno ocrtava takozvanu „rutu šutnje“ koja se proteže duž cijelog vapnenačkog pojasa. Tu je sjeverozapadni čvor, jame na Kočevskom Rogu (Slovenija) i masiv Žumberka (Jazovka), u kojima su žrtve s područja Zagreba i sjeverozapadne Hrvatske.

Zatim tu je ličko-velebitska linija u kojoj su Prijeboj kod Plitvica i Šaranova jama na Velebitu, prirodne vertikale smještene u gustim, teško pristupačnim šumama.

 

Zatim slijedi ravnokotarski i dalmatinski bazen, područje oko Benkovca (Kamenjarka), unutrašnjost Šibenika (Bikarac), okolica Drniša, Zagora (Kevina jama kod Radošića, Markovića jama kod Trilja) te otoci (Žirje, Šolta, Korčula). Hercegovački krški luk, vertikale zapadne i istočne Hercegovine (područja Širokog Brijega, Čapljine, Ljubuškog i Nevesinja) s dubokim ponorima i speleološkim objektima poput jame Radača.

 

Mračne tajne dinarskog podzemlja ne predstavljaju samo povijesnu i humanitarnu ranu, već i ozbiljan, dugotrajan ekološko-hidrološki problem za podzemne vode. Božičević je u svojim istraživanjima uporno upozoravao na to da masovne grobnice u kršu izravno utječu na ekosustav i izvore pitke vode kroz tri ključna procesa izravno zagađenje vodonosnika, problem naknadnog zatrpavanja otpadom i kemikalijama i proces kalcifikacije. Naime, upozorio je da je dinarski krš iznimno propustan i ponaša se poput spužve.

Kada se stotine tijela bace u jamu, organski proces raspadanja u uvjetima visoke vlage oslobađa toksične produkte. Za razliku od klasičnih grobova u zemlji, gdje tlo djeluje kao prirodni filter koji zadržava i pročišćava opasne tvari, u krškim jamama tog filtera nema. Podzemne vode (kapnica i bujične vode nakon kiša) ispiru dno jame i te toksine izravno, brzo i bez ikakvog pročišćavanja odnose u dublje slojeve, odnosno ravno u aktivne vodonosnike iz kojih se opskrbljuju lokalni izvori i rijeke u podnožjima planina.

Kako bi se prikrili tragovi, u jame su bacani eksploziv, građevinska šuta, a u kasnijim desetljećima i komunalni te industrijski otpad (stari akumulatori, automobilske gume ili motorna ulja. To je stvorilo sekundarni izvor teškog kemijskog zagađenja. Prodiranjem vode kroz takve miješane slojeve (kosti i toksični otpad), u krško podzemlje ispiru se teški metali i opasni spojevi koji trajno truju osjetljivi podzemni mikrosvijet.

I na koncu zbog specifične hidrologije krša, voda bogata kalcijevim karbonatom (kapnica) stalno kapa po unutrašnjosti jama. S vremenom, taj proces stvara sedru. Voda koja prolazi preko ljudskih ostataka postupno ih kalcificira, pa se kosti s godinama doslovno spajaju sa stijenom i postaju dio geološkog sloja. Ovaj proces kemijski mijenja sastav vode na lokalnim mikrolokacijama i trajno otežava ekshumaciju, jer vađenje ostataka s vremenom postaje nemoguće bez doslovnog razbijanja same matične stijene.

Izravna veza s izvorima pitke vode

Hidrološka osjetljivost ovih lokacija najbolje se očituje u njihovoj blizini velikim bazenima slivnih voda koje opskrbljuju stotine tisuća stanovnika.

Jame u Dalmatinskoj zagori i unutrašnjosti Šibensko-kninske županije (poput onih oko Oklaja i Drniša) nalaze se u neposrednom hidrološkom zaleđu sliva rijeke Krke i podzemnih dotoka prema jadranskim izvorima.

U Hercegovini, ponori i jame oko Mostara i Nevesinja izravno komuniciraju s podzemnim vodotocima sliva rijeke Neretve, dok jame na području tromeđe utječu na podzemne rezerve koje napajaju krške izvore u priobalju. Svako ispiranje ovih neekshumiranih jama s ostacima organskog i kemijskog otpada dugoročno predstavlja rizik za mikrobiološku i kemijsku stabilnost tih osjetljivih vodonosnika.

Glas s terena: Što kažu speleolozi?

Speleolozi koji provode redovita istraživanja i sudjeluju u tehničkom dijelu ekshumacija naglašavaju da je rad u ovim objektima psihički i fizički najzahtjevniji oblik speleologije.

“Ulazak u jamu-grobnicu ne može se usporediti s uobičajenim speleološkim istraživanjem. Često se suočavamo s nesigurnim, urušenim stijenama koje su rezultat poslijeratnih miniranja. Izvlačenje krupnog otpada, komunalnog smeća i kamenja obavlja se ručno, milimetar po milimetar, u uvjetima vlage i skučenog prostora, kako se ne bi oštetili krhki forenzički dokazi na dnu“, svjedoče terenski istraživači.

Speleološki klubovi i dalje su prva linija prijave, jer pri redovnom mapiranju novih kanala i dalje nailaze na neprijavljene ljudske ostatke koje odmah prepuštaju policiji i nadležnim ministarstvima.

Forenzički epilog u 2026. godini

Od 1. siječnja 2013. kada je na snagu stupio Zakon o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja  na području Republike Hrvatske do sada je istraženo ukupno 69 jama, iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci 1.835 žrtava, dok se 260 jama nalazi u aktivnom postupku istraživanja.

To su podaci Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja u kojoj ističu masovnu grobnicu u  jami Jazovki iz koje su ekshumirani posmrtni ostaci 814 žrtava.

 

Navedeni podaci, ističu,  predstavljaju zbirni pregled evidentiranih ekshumacija. U ukupan broj istraženih jama uključene su i lokacije za koje su aktivnosti završene, pri čemu provedeno istraživanje ne podrazumijeva nužno potvrdu pronalaska posmrtnih ostataka.

Proces pražnjenja krških jama teče sporo. Ekstremna tehnička nepristupačnost vertikala koje prelaze 50 ili 80 metara zahtijeva vrhunske speleološko-alpinističke timove i dugotrajan rad na uklanjanju nabačenog kamenja i otpada. Dok se čekaju nova probna sondiranja u dijelovima Dalmatinske zagore i Hercegovine, podzemni dossier hrvatskog krša ostaje otvorena forenzička, povijesna i ekološka rana i podsjetnik na vrijeme u kojem je čista priroda bila iskorištena kao suučesnik u savršenom zločinu.

Smiljana Škugor Hrnčević/ Nnaslovna fotka: Info centar Kamenjak u Parku prirode Vransko jezero

Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.