Zašto SPC u Boki kotorskoj, jednu po jednu, preuzima katoličke crkve?

To nije tek priča o kamenim oltarima i ikonostasima, nego o politici, povijesti i identitetu. Jer u Boki kotorskoj, tom povijesnom prostoru na rubu Jadrana, svaka crkva nije samo vjersko zdanje nego i stijeg – znak čije je more, čija je kultura, čija je povijest.

Srpska pravoslavna crkva tu je odavno razvila strategiju “meke okupacije”. Ne grmi topovima, ne vitla sabljom – nego papirima, “zakonskim rješenjima” i tiho orkestriranim procesima.

Ono što bi u banci zvali preuzimanje imovine putem refinanciranja, ovdje se odvija kroz povijesne reinterpretacije: jedna po jedna katolička crkva proglašava se “staro-pravoslavnom”, jedna po jedna oltarska slika “dokazom” o navodnoj drevnoj pravoslavnoj prisutnosti.

Zašto baš tamo? Zato što je Boka stoljećima bila latinska, mletačka, hrvatska, katolička – a uz geografske rubove tek ponegdje i pravoslavna. Miješanje tradicija stvorilo je sloj ambigviteta. A u tom sloju najbolje uspijeva pravna akrobatika i politički pritisak. SPC koristi upravo to: pravni vakuum, slabost države i strah lokalnih Hrvata, katolika, od otvorenog sukoba.

Uostalom, povijest je na Balkanu uvijek najbolji alat za budućnost. Pa tako ono što je bila periferija Mletačke Republike i dio katoličke Dalmacije, danas se prepisuje kao “vjekovno srpsko primorje”.

Crkva u Prčanju?  “Pravoslavna odvajkada.” Kapela na obali u Bijeloj? “Stara srpska svetinja.” A kad se jednom upiše u zemljišne knjige – gotovo. Pravna fikcija postaje stvarnost.

K tome, hrvatska zajednica u Boki stari i smanjuje se. Demografija radi za SPC. Svaka zatvorena župna kuća, svaka obitelj koja izumre, udajom ženskih potomaka za Srbe – posrbi, ili se odseli u Hrvatsku, znači još jedan prostor manje otpora.

SPC onda nastupa kao moćna institucija, s podrškom države i nacionalnog aparata, koja ima i novac i ljude. Ona održava liturgije, šalje svećenike, obnavlja crkve – i time stvara novu “realnost na terenu”.

U svemu tome katolička crkva u Boki djeluje sporo, gotovo rezignirano. Vatikan gleda globalne odnose, ne lokalne kapelice. A dok Papa vodi dijalog o “ekumenizmu”, na terenu se vodi tih rat za svaki kamen oltara. I taj rat SPC u Boki, već desetljećima, vodi sistematski – s jasnim ciljem: da se prostor kulturno prepiše, da povijest promijeni vlasnika. U konačnici, riječ je o simbolici.

Tko drži crkvu – drži i povijesni narativ. A tko drži narativ, taj oblikuje budućnost. Zato SPC strpljivo, uporno i metodično osvaja jednu po jednu katoličku crkvu u Boki. To nije nikakva slučajnost, nego projekt. 

M. Marković/Foto: Brian Dell /Public Domain