Hrvatska historiografija posljednjih se desetljeća bavila gotovo svakom osjetljivom temom iz 20. stoljeća. Napisane su stotine knjiga o NDH, partizanima, Bleiburgu, Jasenovcu, Hrvatskom proljeću i raspadu Jugoslavije, dok su pojedina pitanja obrađena do najsitnijih detalja.
Istodobno, jedna od najzanimljivijih priča o hrvatskim granicama ostala je gotovo na margini interesa – priča o tome kako je Boka kotorska, prostor koji je stoljećima bio duboko povezan s hrvatskom poviješću, nacionalnim bićem, kulturom i pomorstvom, nakon Drugoga svjetskog rata završila izvan Hrvatske, a da o tome gotovo nije vođena ozbiljna javna rasprava niti je ostao trag sustavne političke borbe.
To je neobično već na prvi pogled. Dok su oko Istre, Rijeke, Zadra i Trsta vođene velike diplomatske bitke, dok su izrađivani elaborati, prikupljani statistički podaci, organizirane međunarodne kampanje i angažirani znanstvenici, svećenici i političari kako bi dokazali hrvatsko pravo na te krajeve, pitanje Boke kotorske pojavljuje se tek sporadično, uglavnom kroz pojedinačne inicijative ljudi koji su upozoravali da bi barem hrvatski dijelovi Boke trebali biti uključeni u sastav Hrvatske.
U dokumentima iz tog vremena posebno se ističe dubrovački arhivist Vinko Foretić, koji je smatrao da bi gradovi poput Kotora, Perasta, Prčanja, Dobrote ili Tivta, u kojima je hrvatska kulturna i povijesna prisutnost bila izrazito snažna, trebali biti povezani s Hrvatskom. Međutim, njegovi prijedlozi nisu dobili nikakvu ozbiljniju političku podršku.
Upravo je to pitanje ono kojim bi se povjesničari morali mnogo više baviti. Ne zato što bi njihov zadatak bio naknadno crtati drukčije granice ili proizvoditi nacionalne mitove, nego zato što je riječ o jednom od ključnih procesa oblikovanja današnje Hrvatske.
Kako je moguće da se oko Istre mobilizirao čitav politički, kulturni i crkveni aparat, dok je Boka ostala gotovo potpuno izvan fokusa? Zašto hrvatsko komunističko vodstvo nije pokrenulo pitanje razgraničenja s Crnom Gorom na način na koji je otvaralo pitanja granica prema Srbiji ili Sloveniji?
Jesu li odluke donesene u Zagrebu, u Beogradu ili unutar partijskih foruma čiji zapisnici nikada nisu pronađeni? Je li postojala politička procjena da je važnije očuvati unutarnju stabilnost Jugoslavije nego otvarati osjetljivo pitanje Boke? To su pitanja na koja hrvatska historiografija još uvijek nije dala uvjerljive odgovore.
Posebno je zanimljivo da su se nakon rata granice između jugoslavenskih republika mijenjale na nizu mjesta. Pregovaralo se o Srijemu, Baranji, Zavalju, dijelovima Istre, Žumberku i Međimurju. Neka su područja prelazila iz jedne republike u drugu još tijekom pedesetih godina, što pokazuje da granice nisu bile ni konačne ni nepromjenjive.
U takvim okolnostima izostanak ozbiljnije inicijative za Boku postaje još zagonetniji. Dok su se drugdje primjenjivali etnički, povijesni, gospodarski ili prometni kriteriji, u slučaju Boke kao da je prevladala politička odluka koju nitko nije želio dovoditi u pitanje.
Možda je upravo zato tema desetljećima ostala na rubu znanstvenog interesa. U jugoslavenskom razdoblju nije bilo poželjno otvarati pitanja koja su mogla dovesti u pitanje unutarnje republičke granice, dok se nakon osamostaljenja Hrvatske pozornost uglavnom usmjerila na događaje iz Drugoga svjetskog rata i Domovinskog rata.
Između ta dva velika historiografska bloka ostala je praznina u kojoj se nalazi i priča o Boki kotorskoj – prostoru koji je dao hrvatske svece, svetice, pomorce, književnike, kapetane i biskupe, a koji je iz hrvatskog političkog prostora nestao gotovo bez rasprave.
Zbog toga najveći problem možda nije ni sama činjenica da je Boka kotorska ostala izvan Hrvatske, nego to što još uvijek ne znamo dovoljno o procesu koji je do toga doveo. Povjesničari su desetljećima istraživali mnogo manje važne teme, dok je jedno od ključnih pitanja hrvatske teritorijalne povijesti ostalo nedovoljno istraženo. A upravo ondje gdje dokumenti šute, gdje nema jasnih odgovora i gdje su odluke donosili uski krugovi političke elite, počinje pravi posao historiografije.
Boka kotorska zato nije samo priča o izgubljenom prostoru, nego i o propuštenoj prilici hrvatske povijesne znanosti da objasni kako su nastajale granice države u kojoj danas živimo.
M. Marković/Foto: Filip Popović/ Krsto Vulović
