Posljednji tango na Prevlaci! Gubi li Hrvatska posljednju polugu utjecaja na Crnu Goru

Dok europski komesari obilaze Podgoricu s izrazom lica učitelja koji je napokon pronašao učenika spremnog napisati zadaću, Hrvatska se ponaša kao čovjek koji sjedi za stolom kasina i upravo razmišlja hoće li posljednji žeton predati krupjeu u zamjenu za pljesak publike.

Crna Gora je danas europski favorit. Nakon godina tapkanja u mjestu na Balkanu, Bruxelles očajnički traži uspješnu priču. Treba mu dokaz da politika proširenja nije umrla zajedno s iluzijama iz devedesetih i euforijom s početka novog stoljeća.

Netko mora biti sljedeći član. Netko mora pokazati da se vrata Europske unije još uvijek otvaraju. A Crna Gora, mala, politički relativno stabilna i bez demografske težine koja bi nekoga plašila, čini se idealnim kandidatom za tu ulogu.

Državica sa malo više od 500-tinjak tisuća žitelja za EU je neprimjetan institucionalan zalogaj.

U cijeloj toj priči Hrvatska se nalazi u neobičnoj poziciji. S jedne strane službeno podržava europski put Crne Gore. S druge strane zna da joj sat otkucava. Jer čim Podgorica sjedne za isti stol za kojim danas sjedi Zagreb, nestat će najjače sredstvo političkog pritiska koje Hrvatska ima.

Zato nije riječ o tome je li Hrvatska za Crnu Goru ili protiv Crne Gore. To je pogrešno postavljeno pitanje. Pravo pitanje glasi: zašto bi Podgorica sutra rješavala ono što može izbjeći riješiti danas?

To pitanje u Bruxellesu ne vole čuti jer razbija romantičnu predodžbu o europskoj obitelji u kojoj se svi sporovi rješavaju dijalogom i dobrom voljom. Problem je što je Balkan posljednje mjesto na svijetu gdje se politika vodi dobrom voljom.

Na Balkanu se problemi rješavaju kada postoji interes. Kada interes nestane, ostaju samo konferencije za novinare, diplomatski osmijesi i beskrajne zajedničke komisije koje proizvode zapisnike umjesto rezultata.

Pogledajmo što je na stolu. Tu je školski brod „Jadran“. Simbolički gledano, možda i najveći od svih sporova. Nije riječ samo o starom hrvatskom jedrenjaku.

Riječ je o pitanju vlasništva, kontinuiteta i poštovanja međunarodnih načela sukcesije. Hrvatska sa neoborivim dokazima godinama tvrdi da brod pripada njoj kao sukcesijskoj imovini bivše države nekoć baziranoj u Splitu. Crna Gora tvrdi suprotno, ali nikako da podastre argumente. Rezultat?

Godine prolaze, a ukradeni brod ostaje tamo gdje jest. Nitko ga ne vraća, nitko ne popušta, a vrijeme polako radi svoj posao. Ono što traje dovoljno dugo na Balkanu prestaje biti spor i postaje stvarno stanje.

Tu je Prevlaka. Najjužnija hrvatska točka koja već desetljećima živi u nekoj vrsti političkog limba. Jedini komad hrvatskog teritorija gdje hrvatski vojnik ne smije kročiti. Hrvatski ratni brod ne smije ni uploviti u hrvatske vode Bokokotorskog zaljeva. Nakaradno. Privremeni režim traje toliko dugo da bi mlađi građani mogli pomisliti kako je upravo to konačno rješenje. Na Balkanu nema ničeg trajnijeg od privremenog sporazuma. On je poput betona: što duže stoji, to ga je teže razbiti.

Tu je pitanje odštete za nekadašnje hrvatske zatvorenike JNA logora Morinj. To više nije pitanje granica ni vlasništva nego pitanje pravde. Ljudi koji su bili zatočeni i mučeni ne čekaju europske fondove ni zajedničke deklaracije o pomirenju. Čekaju osjećaj da je država za koju su stradali sposobna zaštititi njihovo dostojanstvo i njihove zahtjeve. No u europskim hodnicima takve teme često imaju neugodno svojstvo da kvare raspoloženje tijekom pregovora o proširenju.

Sve zajedno podsjeća na poznatu balkansku predstavu u kojoj svi znaju da problem postoji, ali nitko ne želi da ga se riješi prije nego što završi vlastiti posao. Zagovornici brzog ulaska Crne Gore u Europsku uniju tvrde kako će članstvo stvoriti ozračje povjerenja pa će otvorena pitanja lakše doći na red. To zvuči lijepo. Toliko lijepo da gotovo djeluje kao reklamni slogan.

Europska unija je puna država koje desetljećima nisu riješile međusobne sporove. Ako je članstvo samo po sebi čarobni štapić za rješavanje bilateralnih problema, netko je očito zaboravio obavijestiti mnoge europske prijestolnice. Politika se ne vodi nadom nego odnosom snaga.

Danas Hrvatska ima mogućnost reći: riješimo prvo otvorena pitanja pa onda slavimo europski uspjeh. Sutra će imati mogućnost izraziti zabrinutost, uputiti diplomatsku notu i održati konferenciju za medije. Tko misli da su te dvije pozicije jednako snažne, nikada nije sudjelovao ni u pregovorima za rabljeni automobil, a kamoli u međunarodnoj politici.

Naravno, nitko razuman ne zagovara blokade radi blokada. Nitko ne bi trebao biti talac povijesti. Ali postoji razlika između opstrukcije i zaštite vlastitih interesa. Bruxelles često traži od malih država da pokažu europsku širinu.

Zanimljivo je kako se ta širina gotovo uvijek očekuje od onih koji bi trebali nešto prepustiti, a rijetko od onih koji bi trebali nešto vratiti.

U cijeloj priči najzanimljivije je što Hrvatska zapravo ne traži ništa revolucionarno. Ne traži teritorije, ne traži privilegije, ne traži povijesne revizije. Traži samo povratak vlastite imovine i da se konačno zatvore pitanja koja su otvorena desetljećima. To je minimum koji bi svaka država tražila na njezinu mjestu.

Jer kada Crna Gora jednom postane članica Europske unije, politička dinamika će se promijeniti. Možda ne odmah, možda ne dramatično, ali nepovratno. Nestat će hitnost. Nestat će potreba za ustupcima. Nestat će osjećaj da se nešto mora riješiti sada. A upravo je riječ “sada” najvrjednija valuta u politici.

Zato se Hrvatska danas ne nalazi pred izborom između Europe i nacionalnih interesa. Nalazi se pred puno neugodnijim pitanjem: hoće li posljednju ozbiljnu pregovaračku polugu zamijeniti za još jedno zajedničko fotografiranje europskih čelnika i još jednu deklaraciju o dobrosusjedskim odnosima koju za pet godina nitko neće ni pamtiti.

Jer ako Prevlaka ostane privremena, ako „Jadran“ ostane tamo gdje jest, ako pitanje Morinja i dalje budu predmet protokolarnih govora, a ne konkretnih rješenja, tada će se jednog dana netko u Zagrebu morati zapitati što je zapravo dobiveno. I tada bi odgovor mogao biti neugodno jednostavan. Bruxelles je dobio uspješnu priču o proširenju. Podgorica je dobila članstvo.

A Hrvatska uspomenu da je nekad imala kartu koju je mogla odigrati.

M. Marković/foto: S. P.