Bilo je to 3. srpnja 1991. godine. Rani jutarnji sati, 1. proleterska gardijska mehanizirana brigada s Voždovca krenula je na Hrvatsku. Stotine tenkova i oklopnih transportera gromoglasno „turirajući“ formirali su dugačke kolone prema Šidu. Do sredine rujna pokrenula se na Vukovar i kompletna 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija s Topčidera.
U tih mjesec i pol dana, uvijek kada je srpski oklop kretao na Hrvatsku, tisuće srpskih građana oduševljeno su ga ispraćale. Stajali su uz ceste, na nadvožnjacima, mahali rukama i maramama, a mnogi su i cvijeće bacali pred njihove čelične gusjenice. Novinari brojnih beogradskih redakcija spremno su izvještavali, a svi intervjuirani građani jednoglasno su osuđivali ustaški režim u Hrvatskoj i genocidni hrvatski narod koji ga podržava. Gotovo nitko nije pokazivao zrno razuma, gotovo nitko trunku suosjećanja!
U jednom od brojnih televizijskih ispraćaja tenkovskih kolona, prikazanih na beogradskoj televiziji, bio je i jedan kratki prilog koji sam upamtio za cijeli život. Tog dana je jedan od televizijskih novinara prišao vidno uzbuđenoj građanki, zauzetoj mahanjem i bacanjem cvijeća, te ju kratko upitao: „Drugarice, što mislite o Hrvatima?“ Ona je na kratko zastala s mahanjem i, s puno prezira u glasu, izgovorila samo jednu jedinu riječ: „šonje“! Samo to i ništa više!
Potom, nezainteresirana za daljnji razgovor okrenula je leđa novinaru i nastavila cvijećem „blagoslivljati“ srpsku čeličnu neman!
„Šonje“ – ta jedna jedina riječ puna prezira prema Hrvatima, to podrugljivo „šonje“, preneseno i na zagrebačkoj televiziji, mnogima je zazvonilo u glavama. A, onda su „šonje“, suprotno svim srpskim očekivanjima i stranim predviđanjima, preživjeli sudbonosnu jesen i zimu 1991./1992. godine.
Te iste „šonje“, u četiri godine krvavog ratovanja, pretvorili su ratoborne i bahate „tenkiste“ u bijedne i poražene „traktoriste“! Opet na putu prema Šidu, ali iz suprotnog pravca, ovaj puta bez „turiranja“ i cvjetnog dočeka razdraganog srpskog mnoštva!
Cijena hrvatske pobjede i slobode bila je vrlo velika. Najveća je plaćena tijekom prvih pola godine ratovanja. Tada je Hrvatska, nenaoružana i nespremna za rat, bila izložena najvećoj pogibelji: kako ljudskoj, tako i materijalnoj. Uz strašan broj mrtvih i ranjenih vojnika i civila; razorenog gospodarstva i svekolike infrastrukture, povlačeći se s teritorija Hrvatske agresor je nasilno odnio i svo naoružanje i vojnu opremu bivše JNA. Što nije mogao ponijeti planski je uništavao po zapovjedi načelnika Generalštaba OS SFRJ general pukovnika Blagoja Adžića.
Sveukupna izravna ratna šteta u Republici Hrvatskoj iznosi više od 40 milijardi američkih dolara, a neizravna ratna šteta procijenjena je na više od 250 milijardi dolara. Pored ratne štete počinjene na tlu Republike Hrvatske, postoje i razna sukcesijska potraživanja Republike Hrvatske prema Srbiji i Crnoj Gori. Ona se kreću u rasponu od zahtjeva za fizičkom restitucijom otete imovine (primjerice: kulturnih dobara iz hrvatskih muzeja i crkava) do financijskog obeštećenja za otetu vojnu imovinu.
Najveća hrvatska potraživanja odnose se upravo na otetu vojnu imovinu, koja je u sveukupnoj diobenoj masi imovine bivše države bila zastupljena između 80 i 90 %. Samo po osnovi nasilno otuđene vojne imovine Hrvatska potražuje od Srbije i Crne Gore preko 11 milijardi USD (procijenjeno na dan 31. 12. 1990.), ili preciznije: preko 8,5 milijardi USD od Srbije te preko 2,5 milijarde USD od Crne Gore.
Tijekom i poslije Domovinskog rata Hrvati su pokazali svima: i svijetu i agresorima, da se znaju braniti i obraniti; u rekordno kratkom roku ustrojiti respektabilne oružane snage; na spaljenim ognjištima podići nove i još ljepše domove; obnoviti gospodarstvo i pripadajuću infrastrukturu; ući u euroatlanske integracije i biti prepoznati i cijenjeni u Europi i svijetu na svim poljima ljudske djelatnosti. Pokazali su i da, kao duboko katolički narod, mogu oprostiti svojim krvnicima! No, država Hrvatska – čin velikosrpske agresije i sve posljedice proizišle iz agresije – ne može i ne smije oprostiti agresorima!
Stoga, niti jedan čelnik u hrvatskoj državnoj upravi, niti jedan pojedinac plaćen novcima hrvatskih poreznih obveznika nije imao, niti ima placet za praštanje onima koji su bili agresori na Republiku Hrvatsku! A upravo su, u posljednjih 20-ak godina, neki pojedinci iz vrha hrvatske politike i državne uprave, ustrajno išli na ruku dojučerašnjim agresorima! Zašto i kako je to moguće; da li su isti sankcionirani zbog svog ponašanja suprotnog hrvatskim državnim interesima; ta i brojna druga pitanja koja se logično otvaraju nikada nisu bila predmet sustavnijih istraživanja mojih novinarskih kolega.
A, što je još gore, niti hrvatske državne institucije zadužene za otkrivanje ovakvih prljavih „rabota“ i njihovih počinitelja, nisu poduzimale baš – ništa! Počev od Glavnog državnog odvjetnika RH do SOA-e! Mladen Bajić bio je Glavni državni odvjetnik od 2002. do 2014., a potom ga je zamijenio Dinko Cvitan (2014. – 2018.).
Upravo u razdoblju od 2006. do 2018. godine samostalna i suverena Crna Gora rasprodala je najveći dio otete hrvatske vojne imovine, a da DORH na to uopće nije reagirao! Jedan manji dio imovine bivše JNA, na koju argumentirano pravo vlasništva polaže RH, prodavao se „ispod žita“, a drugi, veći dio imovine rasprodavao se otvoreno, putem tendera koji su javno objavljivani na mrežnim stranicama Ministarstva obrane Crne Gore. Arogantno, bezobrazno i besramno!
Jedina reakcija dolazila je povremeno od mojih novinarskih kolega, prvenstveno onih iz redakcije „Slobodne Dalmacije“. No, očito nitko iz DORH-a nije čitao „Slobodnu“, a službena izvješća koja su diplomatskim kanalom dolazila iz Podgorice zračila su dobrosusjedskim optimizmom.
Veleposlanica RH u Srbiji i Crnoj Gori bila je Ivana Sutlić Perić (2012. – 2017.), a u svojim intervjuima isticala je kako nema neriješenih bilateralnih pitanja između Hrvatske i Crne Gore. Generalno gledajući, ni njezin nasljednik, koji je još uvijek na mandatu u Crnoj Gori, nije se naročito „proslavio“!
Kao dugogodišnji novinar uposlen u raznim novinskim redakcijama, na raznim poslovima i dužnostima, a od 2014. i kao urednik Maxportala, nastojao sam što detaljnije pratiti razvoj bilateralnih odnosa sa Srbijom i Crnom Gorom. U posljednjih 10-ak godina naročito sam pratio rješavanje brojnih neriješenih pitanja s Crnom Gorom, a poseban fokus bio mi je na sukcesiji vojne imovine i povratku hrvatskog školskog broda „Jadran“.
P-821 Heroj bila je napadna podmornica klase Heroj. Izgrađena je 1968. u Brodogradilištu specijalnih objekata u Splitu. Raspadom SFRJ podmornica je odvezena u Crnu Goru. Iz operativne uporabe je povučena je 2004. Postavljena je kao muzejski eksponat Nautičkog muzeja u Tivtu.
Na ovom portalu je objavljeno preko 150 tekstova na tu temu i po tome spadam među najobavještenije novinare. Dakle, iz neposredne blizine imao sam priliku slušati i gledati kako pojedini hrvatski visokopozicionirani pojedinci manje-više otvoreno rade, ne za hrvatske, već za crnogorske nacionalne interese! Neki kao „korisne budale“, a neki vrlo svjesno!
Primjera za gornju tvrdnju ima napretek! Taksativno, bez ulaženja u detalje, navest ću samo neke istaknutije:
– godine 2002. potpisan je, po interese Republike Hrvatske, štetan i sramotan Protokol o granici s Crnom Gorom na Prevlaci, koji je suprotan odredbama međunarodnog pomorskog prava i izrazito je naklonjen interesima Crne Gore. Za ovaj je sporazum akademik Davorin Rudolf, ugledni stručnjak za međunarodno pravo i prvi ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, javno izjavio da sve koji su s hrvatske strane radili na Protokolu o granici treba „povješati na prvo drvo“! Toliko o stručnosti i domoljubnim vrijednostima hrvatskih političara i „eksperata“ koji su sudjelovali u kreiranju ovog Protokola;
– ništa manje „domoljubno“ nisu bili nastrojeni i oni međunarodnopravni „eksperti“ koji su Crnu Goru maknuli iz Tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu (do danas se javno ne zna tko je i zašto to učinio!);
– gotovo punih 20 godina crnogorskoj državi i njenom čelništvu pružana je svekolika materijalna, financijska i logistička pomoć (primjerice: uz pomoć Hrvatske u platni sustav Crne Gore uveden je euro; Crnoj su Gori besplatno ustupljeni prijevodi europskih stečevina vrijedni milijune eura; njihovi se časnici besplatno školuju na Hrvatskom vojnom učilištu u Splitu i Zagrebu, iako su neki od njih, da apsurd bude veći, 1991. ratovali protiv Hrvatske!);
– hrvatski Kanaderi godinama gase crnogorske požare, ali to nisu oni zrakoplovi koji su do 1991. bazirali u Divuljama pored Splita, jer njih su tijekom rata Srbi i Crnogorci oteli Hrvatima, pa poslije par godina tih pet zrakoplova prodali Grcima po cijeni jednoga. Danas Hrvatska ima svoje Kanadere, kupljene poslije rata iz vlastitog proračuna i s njima, po potrebi, gasi požare i po Crnoj Gori.
Ovo navodim kao nepobitnu činjenicu, kao što je nepobitna činjenica i to da je u proteklih 20-ak godina, dok su hrvatski Kanaderi gasili crnogorsko priobalje, bilo turističkih sezona kada su dalmatinski otoci ostajali bez pitke vode. No, u tim situacijama Crnogorci se nisu sjetili vratiti Dalmatincima brod vodonosac iz diobene mase JRM-a, koja po sukcesijskom pravu pripada Hrvatskoj. Isti je u Crnoj Gori strunuo, ali Hrvatskoj nije vraćen!;
– svojevremeno su visokopozicionirani pojedinci iz HRM-a, vrlo vjerojatno po dogovoru sa svojim crnogorskim kolegama, predlagali održavanje zajedničkih vojnih vježbi u teritorijalnom moru Republike Hrvatske, na kojima bi sudjelovali brodovi jedne i druge mornarice. „Kvaka“ je u tome što je s crnogorske strane trebao sudjelovati pučinski remorker „Orada“ koji je 1991. godine otet iz luke Lora gdje je prije rata bazirao. Da je ovaj prijedlog prošao, nesmetani ulazak „Orade“ u hrvatsko teritorijalno more predstavljao bi čin njene legalizacije kao crnogorskog „vlasništva“.
Analogno, i svi ostali hrvatski brodovi, nasilno oteti iz Lore i drugih hrvatskih luka baziranja, automatski bi postali crnogorsko vlasništvo i smjeli bi uplovljavati u hrvatske luke. I ne samo to, ovim činom prestala bi SVA hrvatska sukcesijska potraživanja prema Crnoj Gori u visini većoj od 2,5 milijarde US dolara! Ovaj pokušaj „kockanja“ s hrvatskim nacionalnim interesima nikada nije sankcioniran od strane nadležnih institucija hrvatske države, nego štoviše – pojedinci su nakon toga lijepo napredovali!;
– lista crnogorskih podvala, što onih koje smo „kupili“, a što onih koje smo, srećom, spriječili je doista podulja. Tako je, primjerice, u doba Kerumovog gradonačelničkog mandata u Splitu jednom umirovljenom crnogorskom dočasniku i poznatom crnogorskom roniocu „palo na pamet“ da Hrvatska i Crna Gora zajedno potope veliki patrolni brod VPBR-31 „Split“ u akvatoriju Crne Gore, na granici s Hrvatskom. Namjera je bila da se potapanjem broda isti pretvori u atraktivnu i dobro plaćenu crnogorsku ronilačku atrakciju. Brod je osobno trebao potopiti splitski gradonačelnik, kako bi miniranjem „izravnao račune“ s brodom (!) koji je u jesen 1991. godine pucao po Splitu!
No, tada je hrvatska javnost upozorena kako ovaj brod, proizveden u SSSR-u, u svojoj oplati krije velike količine azbesta. Njegovim potapanjem stoljećima bi se, s jedne strane – veliki novac bogatih stranaca, koji bi ronili oko potopljene hrvatske imovine, slijevao u crnogorske džepove, a s druge strane – morske struje svakodnevno i nezaustavljivo raznosile bi čestice azbesta duž hrvatskog dijela jadranske obale!
To je još jedan lijepi primjer crnogorskog „dobrosusjedskog“ ponašanja prema Hrvatskoj i Hrvatima, ali i nevjerojatno lakovjeran odnos nekih hrvatskih dužnosnika spram crnogorskih, ostapbenderovskih ideja! U ovom slučaju Hrvat je trebao potopiti brod na koji pravo vlasništva polaže Republika Hrvatska.
Tako bi sredstvo izvršenja ratnog zločina bilo trajno potopljeno, a neposredni izvršitelji ovog ratnog zločina, Srbi i Crnogorci koji su zapovijedali brodom, bili bi trajno amnestirani i abolirani! Još jedna sjajna crnogorska zamisao!;
– pred 20-ak godina, a nakon što su Crnogorci shvatili da podmornice koje su 1991. godine protupravno oteli Hrvatima iz njihove bazne luke Lora neće moći prodati, stali su ih velikodušno poklanjati. Vrijedne crnogorske „poklone“ hrvatske vojne imovine spremno su prihvatile Slovenija i Srbija. Jedna mala „džepna“ podmornica bila je namijenjena i Hrvatima. Ponuđena je Udruzi podmorničara iz Pule, kojoj je na čelu bio umirovljeni admiral JRM-a Martin Matošević.
Puljani su bili oduševljeni crnogorskom ponudom i tražili su suglasnost nadležnog Ministarstva obrane RH. Suglasnost nisu dobili jer im je rečeno da Crnogorci ne mogu Hrvatima „poklanjati“ otetu hrvatsku imovinu, već istu mogu samo vratiti. Interesantno je da negativno mišljenje na crnogorsku ponudu, iako su s istom bili upoznati, nisu napisali u HRM-u, već je „odbijenica“ napisana u MORH-u;
– bilo je još crnogorskih „morskih ideja“ koje su nailazile na „plodno tlo“ u glavama čelnika GS OSRH, odnosno HRM-a. Svojevremeno, pred 15 godina Crnogorci su predlagali GS OSRH / HRM-u da se hrvatski kadeti školuju na otetom školskom brodu „Jadran“, a koji danas plovi pod crnogorskom zastavom! Nakon neprihvatljivo dugog premišljanja u HRM-u ova ideja je opet „srezana“ u MORH-u!;
– istine radi, nije Glavni stožer bio jedini „pušioničar“ crnogorskih „morskih ideja“. Iste su povremeno nailazile na „plodno tlo“ i u MORH-u. Tako je, u jednom trenutku, nekome u MORH-u „palo na pamet“ da prihvati crnogorsku ideju o zajedničkom korištenju š/b „Jadran“, po modelu „pola godina nama – pola godine vama“! Brzom intervencijom i ta je ideja na vrijeme „pogašena“, srećom bez veće štete.
“Pušioničarima” je pojašnjeno da je ta crnogorska ideja u suprotnosti s međunarodnim pomorskim pravom koje precizira kako svi ratni brodovi mogu biti upisani u samo jednu Flotnu listu, imati jednog zapovjednika, jednu posadu i jednu zastavu. Nije da Crnogorci nisu znali za ta međunarodna pravila, al’ kad imaš ispred sebe „šonje“ – vrijedi pokušati! Što bi rekao veliki Ostap Bender: „Ideje naše – benzin vaš“, ili u prijevodu s „crnogorskog“ – na vrhu jarbola bit će crnogorska zastava, a u tankovima hrvatsko gorivo;
– potom su Crnogorci smislili novu podvalu, za koju se opet uhvatilo ponešto hrvatskih „somova“. Tako je s crnogorske strane plasirana ideja da školski brod „Jadran“ plovi pod NATO zastavom! Bez imalo srama, a tek što su primljeni u NATO, Crnogorci su se dosjetili kako ulazak u NATO iskoristiti za rješavanje jednog od najtežih bilateralnih pitanja s Republikom Hrvatskom. Opet nadasve originalno i jednostavno: uzmeš NATO zastavu i s njom pokriješ tuđu opljačkanu imovinu.
Kreatori ove ideje računali su da, ako ista prešutno prođe u NATO strukturama, tada će NATO savez jednako prešutno legalizirati cjelokupnu crnogorsku pljačku hrvatske vojne imovine; prvo legalizacijom š/b „Jadran“, a onda po istom principu i ostale opljačkane hrvatske vojne imovine stavljene pod NATO zastavu, ali, što je još značajnije – ostavljene u crnogorskom „vlasništvu“! Doista originalno da ne može biti originalnije! Pritom, crnogorsku ekipu niti najmanje nije „pekla savjest“ što će NATO zastavu izjednačiti s gusarskom zastavom, a jednu časnu organizaciju pretvoriti u gusarsku družinu;
– ova bolesna ideja s NATO zastavom izvješenom na školski brod „Jadran“ još uvijek tinja u glavama nekih „jugonostalgičara“, koji misle kako bi, ispod NATO zastave izvješene na vrh glavnog jarbola, na niže jarbole trebalo povješati i zastave svih ostalih republika bivše SFRJ. Predlažu to oni koji ne poznaju međunarodno pomorsko pravo; koji nikada nisu imali vlastitu pomorsku kulturu, pa ih brod okićen zastavama poput „Božićnog drvca“ ne bi niti najmanje smetao. Tako bi š/b „Jadran“, pod okriljem NATO saveza, trebao postati nova „jugonostalgičarska oaza“ za sve one koji i dalje misle i djeluju po principu „tko nas, bre, zavadi?“;
– pred otprilike dvije godine, početkom kolovoza, Vlada RH htjela je održati na jugu Hrvatske, u hrvatskom akvatoriju, kraću pomorsku vježbu. Vježba je započeta, ali je naprasno prekinuta jer su Crnogorci protestirali kod Vrhovnog zapovjednika OSRH da obustavi započetu vježbu, što je ovaj sa zadovoljstvom i učinio.
Crnogorsko obrazloženje bilo je da bi izvođenje ove vojne vježbe utjecalo na odvijanje turističke sezone u Boki kotorskoj. Hrvatska oporba danima se naslađivala hvaleći potez predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika, a nastalu situaciju tumačeći velikom brukom za ministra obrane i Vladu RH.
No, već iduće turističke sezone Crnogorci su u svom akvatoriju izveli svoju vojnu vježbu, ne sekirajući se puno za vlastitu turističku sezonu. U svakom slučaju, nastala situacija može se promatrati i kao otvorena vježbovna demonstracija crnogorskog utjecaja i moći na donošenje političkih odluka u Republici Hrvatskoj. Najžalosnije u svemu je spoznaja da je predsjednik države i Vrhovni zapovjednik OSRH stao na stranu bivših agresora na njegovu državu, a koji se državi kojoj je on na čelu nikada nisu na pravi način ispričali za ratne strahote koje su izazvali;
– imala je hrvatska država i jednog „lijevog“ ministra obrane, koji je na nagovor svojih najbližih suradnika, htio progutati crnogorsku „udicu“ te napraviti s Crnogorcima „posao stoljeća“, odnosno dati Crnogorcima dva nova hrvatska ophodna broda za tri stara broda, ali isto tako hrvatska, koje je Crna Gora nasilno prisvojila tijekom Domovinskog rata!!!
Dakle, naše novo za naše staro! Vrativši se iz Crne Gore „lijevi“ ministar obrane sazvao je svoj Kolegij i dao zadaću tadašnjem načelniku Glavnog stožera da oformi komisiju koja će otići u Crnu Goru i tehnički pregledati „crnogorske“ brodove. Načelnik je doista imenovao komisiju i time pokazao svima u obrambenom sustavu RH domete svog „sivomaslinastog“ mozga. Nažalost, potvrdu toga dobili su i Crnogorci! I ovoga puta je njihova vježbovna operacija „sondiranja“ hrvatskog političkog vrha uspjela …!
A, ima toga još …!
DRUGI NASTAVAK “Jesu li Hrvati šonje (2): Brod Jadran je hrvatska Mona Lisa”, objavljujemo uskoro
Marko Marković/Foto: Press
