S obzirom čime se trenutno bavim, knjiga doktora Jonjića zavrijedila je pozornost. U ovakvim knjigama obično su uključeni i recenzenti, no njih u ovoj knjizi nema. To može značiti sljedeće:
– ili nema čovjeka koji zna o ovoj temi onoliko koliko zna doktor Jonjić
– ili se ne slažu sa dijelom ili cijelim sadržajem knjige
– ili se zbog ‘povijesnog komunističkog ozračja’ boje ugroziti svoje ‘akademske’ pozicije.
Uslijed svega spomenutog, knjigu nije izdala neka izdavačka kuća, već je ovdje riječ o vlastitoj nakladi autora. Sad kad znamo ove bitne činjenice, upoznajmo doktora Jonjića. Osobno ga ne poznajem, pa stoga mislim da će ova zapažanja o doktoru Jonjiću biti objektivna.
Tomislav Jonjić je doktor znanosti. Lijepo zvuči, no s obzirom da se s tom titulom danas nažalost mogu pohvaliti mnogi koji sa znanošću veze nemaju, ne bih to posebno isticao. Tomislav Jonjić je i bivši predsjednički kandidat, no ni to nije podatak vrijedan pozornosti s obzirom koga smo sve imali za predsjednika.
Po profesiji Tomislav Jonjić dolazi iz svijeta močvare (vidi https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/slucaj-marko-juric-mrznja-je-kad-se-u-zatvor-salje-zbog-izgovorene-rijeci/), a u močvari nema ni pravde ni prava, već vlada zakon đungle, tj. jačeg.
A da to opravdam spomenut ću njegovu najbolju izjavu, tj. bolju izjavu od bilo kojeg predsjedničkog kandidata: Na temelju svog iskustva mogu reći da sam u velikom broju slučajeva bio branitelj hrvatskih branitelja i nikad se nije dogodilo da su bili oslobođeni. Bio sam branitelj i agresora i nikad se nije dogodilo da su bili osuđeni (vidi https://cronika.hr/istaknuto/2024/video-prvo-suceljavanje-predsjednickih-kandidata-u-studiju-vecernjeg-tv-a-sucelili-se-branka-lozo-tomislav-jonjic-miro-bulj-marija-selak-raspudic-i-niko-tokic-kartelo/).
Tomislav Jonjić je i iskusni diplomat, no ni s tim se ne treba puno hvaliti kad znamo da devedesetih prošlog stoljeća mnogi hrvatski diplomati nisu znali koju državu zastupaju.
No Tomislav Jonjić je od 1997. do danas glavni urednik Političkog zatvorenika, časopisa Hrvatskog društva političkih zatvorenika (vidi https://www.hdpz.hr/politicki-zatvorenik/), i to je najjača referenca koju je neki predsjednički kandidat na zadnjim izborima imao.
S obzirom da je doktor Jonjić već trideset godina u svijetu u kojega sam tek prije šest godina ozbiljnije zakoračio, trebat će mi barem još pet godina rada istim tempom da pročitam sve ono što je on do sada pročitao, a ja još nisam. No kako se nisam došao s nikim natjecati, već sam iz znatiželje ušao u svijet žabokrečine, koju zovu povijest prve polovice 20. stoljeća na jugoistoku Europe gdje Hrvati žive, kako bih osobno otkrio istinu, moj će interes prestati za falsificiranu povijest kad Vlade RH shvate da nam neriješena pitanja iz prošlosti uskraćuju pravo na bolju budućnost.
Na koricama Jonjićeve knjige stoji: Nedostatak interesa za povijest vlastitog naroda ravan je izdaji, a ravnodušnost za sudbinu vlastitog naroda znači predaju.
Je li doktor Jonjić takozvani Ustaša ili rigidni desničar? Nakon pročitane knjige odgovor je: Ne, nije ni jedno ni drugo, premda iskreno govoreći ne razumijem ta dva pojma iz perspektive 21. stoljeća. Ljevičari i desničari su pojmovi iz doba Francuske revolucije i nemaju veze s današnjom stvarnošću, jer niti su lijevi lijevi, niti su desni desni. Podjela u hrvatskom slučaju može biti samo na one koji vole svoju zemlju (spremni su dati, a ne oduzeti) i na one koji ju ne vole (‘antifašisti’, lažni domoljubi i ostali koji mrze sve hrvatsko).
Kad primitivci bez znanja i argumenata ne znaju kako se suprotstaviti argumentima druge strane, oni u očaju nazivaju ljude poput doktora Jonjića desničarima ili Ustašama, premda su svi Ustaše davno umrli ili bili ubijeni. Za razliku od Ustaša i njihovog naslijeđa, ‘antifašizam’, komunizam i partizanština još živi i financira se iz državnog proračuna bez srama, bez pokajanja, bez grižnje savjesti nakon svih zala koja su učinili hrvatskom narodu.
Knjiga Ustaški pokret i NDH podijeljena je u dvije važne cjeline:
- Državnost i međunarodnopravni položaj NDH i
- Jadranski motivi u Hrvatskom narodu (dnevne novine) od travnja 1941. do rujna 1943.
Ako ste pravnik, lakše će te pratiti sadržaj prvog dijela knjige, s tim da poznavanje međunarodnog pravo predstavlja prednost. Srećom zbog životnog iskustva pravo mi nije nepoznat pojam, a zbog poznavanja međunarodnog prava, pogotovo u dijelu granica, nisam imao nikakvih problema razumjeti sadržaj prvog dijela. To iskustvo mi je pomoglo kod pisanja tekstova u domaćoj (Hrvatski list, Vjesnik, Fokus) i stranoj (Fairplay) literaturi glede hrvatsko-slovenskog spora na moru.
A da međunarodnom pravu damo praktičnu dimenziju pozivam mlade istraživače da daju odgovor na pitanje: Je li bilo pravno moguće da SRH 1971. postane članica Ujedinjenih naroda (vidi u knjizi str. 28). Naime, hrvatski ekonomist i političar Hrvoje Šošić osuđen je na robiju u komunističkoj Jugoslaviji jer je tijekom Hrvatskog proljeća 1971. godine javno zatražio da Hrvatska postane članica Ujedinjenih naroda (UN). Zbog tog je prijedloga proglašen političkim disidentom te je u montiranom procesu osuđen na strogu kaznu zatvora.
Također pozivam istraživače da daju odgovor na pitanje: Jesu li članice EU-a suverene države, tj. je li i u EU-ju postoji na neki način takozvana ‘Brežnjevljeva doktrina’? (vidi str. 47).
I da nastavimo s međunarodnim pravom ponovo postavljam pitanje: Je li moguće da iz političkih razloga dođe do priznavanja države koja ne postoji, ili do nastavka priznavanja države koja je zapravo prestala postojati? (vidi str. 51).
Kao što vidite već sam krenuo sa sadržajem knjige, te ponovno postavljam pitanje: U grubim prijevarama Hrvata krajem 1918. je li Hrvatski sabor imao mogućnost prenijeti svoja ovlaštenja na Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, i je li to vijeće imalo značajke Sabora? (vidi str. 62). Inače, Kraljevina Srbija je već 8. studenog 1918. priznala to Narodno vijeće utemeljeno 5. listopada 1918. kao vladu Države SHS (vidi str. 63). I da nastavim u tom duhu: Je li zubar Pavelić s krnjom deputacijom imao zakonske temelje pristati na monarhističko uređenje nove države koju je srpski kralj proglasio Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca? (vidi str. 67).
Sva su ova pitanja bitna kako bi razumjeli da Nezavisna Država Hrvatska nije s hrvatske strane pala s neba, već je postojao logičan slijed događaja o kojima knjiga doktora Jonjića svjedoči.
Novo pitanje glasi: Koja je uloga Hrvatskog sabora bila u toj novoj četničkoj državi (1918. – 1941.), ako se nakon listopada 1918. prvi put sastaje u veljači 1942.? (vidi str. 68).
Doktor Jonjić kaže: Uz povrede unutarnjega i međunarodnog prava u kontekstu nastanka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, cijelo razdoblje postojanja te države koja će 1929. biti preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, obilježeno je nasiljem, krvoprolićem i bezakonjem, ali mi se ovdje ograničavamo na protupravnosti povezane sa samim njezinim nastankom’ (vidi str. 68). To je ujedno i objašnjenje zašto sam prije postavio ona pitanja. I Crna Gora je prolazila kroz mučilište (vidi str. 70 itd.).
Onaj tko želi upoznati razinu komunističkog akademika zabavit će se sa stranicom 110.
Osporava li Županijski sud u Zagrebu NDH svojstvo države ili ne, vidi na stranici 113.
Da doktor Jonjić radi na svoj način ono što i ja radim zadnjih mjeseci, svjedoče stranice 117, 118 itd. Tolika je površnost kod prosječnog povjesničara kad obrađuje NDH, da njihovi radovi ne mogu ući u kategoriju znanosti (vidi str. 120). Ili pazi ovo: Na zagrebačkoj katedri ustavnog prava se kaže da NDH nije država jer je nastala protiv interesa drugih naroda Jugoslavije (vidi str. 123).
Zanimljivo je prisjetiti se predavanja prvog hrvatskog predsjednika doktora Tuđmana u listopadu 1988. održanom u Stuttgartu kad je rekao: Gledano kroz povijesnu perspektivu, hrvatski narod je bio za Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali nije bio za Pavelićev poredak u njoj. Pa ni ova činjenica da je narod bio za NDH ne može biti inkriminirajuća. Vladavine u jednom narodu su prolazne, a često puta i nametnute. NDH se u tom pogledu nije ništa razlikovala od brojnih država u kojima je bila nametnuta nenarodna vlast. A i danas postoje brojne države u kojima je vlast u rukama jačeg (vidi str. 133).
S drugim njegovim riječima to bi značilo Nije hrvatski narod bio na strani NDH zato što je bio ustaški, ili što je bio fašistički, nego zato što je htio svoju državu (vidi str. 135).
Ni Baltičke zemlje i Finska nisu bile za nacizam, ali kad imate sovjetski okrutni komunizam pred sobom, onda će te i u vragu tražiti spas. Tako je bilo i s NDH.
Zbog nevjerojatno lošeg iskustva Hrvata s barbarskom državom (1918. – 1941.), u kojoj je ubijanje Hrvata započelo već početkom prosinca 1918. (vidi str. 138), povjerljiva izvješća tijekom postojanja te četničke države govorila su da Hrvati u mogućem ratnom sukobu ne bi branili tu državu (prvu Jugoslaviju) nego bi se pokušali izboriti za svoju neovisnost (vidi str. 145). Pokušaji uvjeravanja svijeta da i Hrvati imaju pravo na svoju državu nisu urodili plodom između dva svjetska rata (vidi str. 147 itd.).
Vladko Maček je nekoliko dana prije napada Nijemaca na Kraljevinu Jugoslaviju odbio ponudu Berlina da on bude vođa tih prostora. Ipak, dao je podršku NDH 10. travnja 1941. rekavši Pozivam sve Hrvate da se novoj vlasti pokore. Sve članove HSS-a molim, da ostanu mirni i da surađuju s novim vlastima (vidi str. 152-153). Isto tako ne smije se izostaviti važan čin, a to je da je Pavelić ponudio HSS-u mjesta u Vladi, no Maček je nažalost dokazao da ipak nije državnik, već političar (vidi str. 302). I što onda očekivati od zemlje koju su okupirali u ratnim uvjetima prije nego što je rođena, nego režim i diktaturu.
Da su Hrvati htjeli svoju državu postoje brojni dokazi, pa ovdje izdvajam zapis pokretača i glavnog urednika Hrvatske enciklopedije Mate Ujevića iz 1945.: Budimo iskreni: većina, golema većina Hrvata je željela samostalnu Hrvatsku (vidi str. 156). U istom tonu znatno kasnije piše don Živko Kustić te dodaje: Nevolja je bila u tome što borci za hrvatsku nezavisnost nisu imali mnogo birati, a državna nezavisnost, osobito u ratnim prilikama, ne postiže se bez jakih saveznika (vidi str. 157).
Da ‘ljubavi’ između Mussolinija i Pavelića nikad nije bilo, potvrđuje vrijeme prvog njihovog susreta. Naime, s prijateljem se družiš, a njih dvoje su se prvi put upoznali tek 29. ožujka 1941. (vidi str. 169). Priznanje NDH od strane fašističke Italije i nacističke Njemačke 15. travnja 1941. nije značilo i priznavanje granica (vidi str. 171). Točno je da NDH ne bi bilo bez pomoći tih dviju sila tog vremena, no ni prve Jugoslavije (četničke države 1918. – 1941.) ne bi bilo bez volje velikih, a i njoj su granice tek kasnije definirane (vidi str. 173).
Teorijski gledajući, NDH je bila država u punome smislu te riječi, kao što kaže doktor Jonjić (vidi str. 176). Praktično u travnju 1941. tj. tijekom cijele te godine sigurno ne, zbog ratnih okolnosti i zbog samog procesa nastajanja države na terenu. Da bi se stekla predodžba o veličini NDH recimo da 19. svibnja 1941. Hrvatski narod (glasilo Hrvatskog ustaškog pokreta) navodi da NDH ima oko 115 tisuća kvadratnih kilometara površine, oko 7 milijuna stanovnika, od čega 4.8 milijuna Hrvata (u taj broj su uključeni i Muslimani), 1.8 milijuna Srba, da izvan NDH živi oko 1.7 milijuna Hrvata itd. (vidi str. 183).
Zbog različitosti izvora, ne bih se mogao odlučiti koji je izvor točan, no sve se vrti više-manje oko spomenutih brojeva. Te sam brojeve spomenuo u svrhu da se shvati koliko je zahtjevno bilo u ratnim okolnostima praktično na terenu uspostaviti državu. Zbog toga su se i mnogi zločini koje nije činila ustaška vojska (vidi str. 400), tj. Ustaše, pripisivali Ustašama. Ako se želi biti objektivan, onda se 1941. može okarakterizirati kao godinu anarhije, u kojoj Srbi i četnici započinju ubijanje svojih susjeda Hrvata i Muslimana, a ovi odgovaraju ubijanjem Srba, dok Ustaše pokušavaju odmazdama uvesti red.
Položaj NDH u prvim mjesecima njenog postojanja je bio vrlo neizvjestan. Kao neplanirana država od strane fašista i nacista (slučajna tvorevina Drugog svjetskog rata – vidi str. 216), ona je stjecajem okolnosti ipak nastala, ne onakva kakvu su je očekivali Hrvati.
Da se ne zaboravi potrebno je podsjetiti, da se od nekadašnjeg zaštitnika Jugoslavije, Njemačka pretvorila u njezinog smrtnog neprijatelja zbog državnog udara u Beogradu 27. ožujka 1941. (vidi str. 229). Prema tome, moglo bi se reći, da su zahvaljujući Churchillu, Hrvati dobili državu.
Kad ste bez vojske, bez oružja, bez prepoznatljive diplomacije, a tražite državu i želite je vidjeti što većom, a u svemu ovisite o onima s kojima pregovarate (vidi str. 351), onda povijesno treba biti objektivan i reći da je doktor Pavelić dobio najviše što je mogao, jer Talijani su mogli uzeti sve i okupirana područja NDH prisvojiti, tj. tada NDH ne bi više bilo. Nema pouzdanih podataka koliko je talijanskih vojnika bilo na području NDH u travnju, tj. svibnju 1941., no možemo se složiti da ih je bilo nekoliko stotina tisuća (vidi str. 196), tj. više nego što će ih NDH ikad imati (vidi str. 276).
Nemojmo zaboraviti da je u rat fašistička Italija ušla i s tisućama zrakoplova (vidi str. 199). Prema tome govoriti da je Pavelić hrvatske krajeve poklonio fašističkoj Italiji nije točno (pobjeda ima puno očeva, dok je poraz siroče – vidi str. 356). Rapallskim ugovorom (1921.) hrvatski teritoriji su poklonjeni Italiji uz blagoslov srpskog kralja, a Rimskim ugovorima je spašena NDH i okupacija velikog dijela hrvatskog teritorija je prestala (vidi str. 195 i 358). Pavelić nije tada nikog izdao, već je u tom dijelu državnički postupio.
Ni predsjednik Tuđman nije imao cjelovitu Hrvatsku 1991., no mudrošću državnika to mu je uspjelo nakon sedam godina, tj. 1998. Paveliću su trebale samo dvije godine i nekoliko mjeseci da stekne uvjete glede cjelovitosti hrvatskog teritorija (vidi str. 203). S dobrim kalkulativnim udaljavanjem od fašističke Italije, Pavelić se nažalost previše približio nacističkoj Njemačkoj (vidi str. 202), i to je bio povijesni promašaj koji se ne može tolerirati niti oprostiti zbog katastrofalnih posljedica za hrvatski narod.
Ne smije se izostaviti važna činjenica glede srpsko-hrvatskog sukoba tijekom postojanja NDH. Naime, fašistička Italija je činila sve da destabilizira mladu hrvatsku državu. Pogotovo je bila uspješna u poticanju i pomaganju Srba u pobuni protiv NDH (vidi stranice 200, 396 i 397). To je izuzetno važan podatak, jer ozbiljan će znanstvenik deset puta provjeriti svako talijansko izvješće usmjereno protiv NDH prije nego što donese konačnu odluku. A dobro je pročitati i stranice 348 i 381.
Za onoga tko još ne razumije izvore hrvatsko-srpskog sukoba, a da se ostane u razdoblju između dva svjetska rata, treba reći da su Hrvati htjeli svoju državu, a da su se toj ideji Srbi protivili. Naime, iskustvo u četničkoj državi (1918. – 1941.) je toliko užasavajuće bilo za Hrvate (vidi https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/42710-i-tijardovic-osvrt-na-knjigu-hrvatska-na-mucilistu.html), da je za njih Banovina Hrvatska iz 1939. bio minimum minimuma. Srbi ni taj minimum nisu dopustili (vidi ‘Srbi na okup!’ na str. 300), a da ne će prihvatiti ni NDH to su pokazali zločinima nad Hrvatima i prije 10. travnji 1941. (vidi https://viktimologija.com.hr/wp/damir-borovcak-prigodom-80-te-godisnjice-ubojstva-hrvatskih-seljaka-u-mostima-donjim-srednjim-i-gornjim-kod-bjelovara/). I onda su Ustaše pod komunističkim utjecajem za sve bili krivi.
Dalje doktor Jonjić piše: Nijedan međunarodni ugovor u ime NDH nije sklopio nitko osim državnog poglavara ili osobe koju je on za to posebno ovlastio; nijedan inozemni čimbenik nije u ime Hrvatske donio odluku o njezinom pristupu nekom multilateralnom ugovoru ili konvenciji (vidi str. 210). To mi daje za pravo reći da se možemo složiti da je NDH bila ovakva ili onakva, ali s pravne strane (ne i pravde – rat je bio) nije bila takozvana, i to je poanta ove Jonjićeve knjige.
Tvrditi da je Pavelić zamišljao NDH kao fašističku tvorevinu je ozbiljna povijesna manipulacija (vidi str. 217). Već na temelju svega što sam ovdje zapisao NDH se ne može zvati marionetskom državom zbog Berlina i Rima (vidi str. 220). Tako bi mogli reći za svaku članicu EU-ja da je marionetska država zbog Bruxellesa. I nota ‘Sambugnach’ ne ide u prilog marionetskoj državi (vidi str. 243).
U NDH je otvoren veći broj stranih poslanstava i konzulata (vidi str. 222). Doktor Jonjić kaže: Nikad i nigdje hrvatska poslanstva i konzulati nisu nastupali kao instrumenti njemačke ili talijanske diplomacije, nego su svugdje djelovali samostalno i u interesu hrvatske države (vidi str. 225).
Premda je Hrvatska pri sklapanju Rimskih ugovora u svibnju 1941. nastupila kao ‘Kraljevina Hrvatska’, ona se s tim naslovom više nikad nije pojavila ni na unutarnjem niti na vanjskom planu (vidi str. 226). S obzirom da je Pavelić bio svjestan da mu fašisti nisu prijatelji (vidihttps://www.maxportal.hr/kultura/osvrt-na-knjigu-ante-pavelic-nepoznata-pisma-iz-talijanskog-zatvora-1934-1936/i stranice 374 i 394), znao je da jednom kad fašisti dođu u hrvatske krajeve, podršku mogu očekivati samo od Srba. Tako je i bilo (vidi stranice 305 i 347). S dalmatinskim zastavama talijanski fašisti su još više zatvorili sebi vrata budućnosti (vidi str. 307).
Konačnu potvrdu hrvatsko-talijanskih animoziteta i prikrivenog neprijateljstva dalo je razvrgnuće odnosno poništenje Rimskih ugovora u rujnu 1943. (vidi str. 227).
U političkom smislu svakako je najvažniji bio hrvatski pristup Trojnom paktu 15. srpnja 1941. (potpis mjesec ranije), koji je NDH obvezao da u prosincu 1941. nažalost navijesti rat SAD-u i Velikoj Britaniji (vidi str. 232-233, tj. 371). Uz rasne zakone usmjerene prema Židovima, to su neoprostivi promašaji NDH.
Zanimljivo je da su američki državljani koji su pali u hrvatsko ratno zarobljeništvo prigodom bombardiranja hrvatskih gradova – pri čemu je ubijen veliki broj civila te počinjena velika razaranja civilnih objekata – usprkos tomu bili zaštićeni, skrivani od Nijemaca i tretirani u skladu s međunarodnim pravom (vidi str. 234 i https://www.dijaspora.hr/objavljujemo-film-o-zarobljenim-americkim-pilotima-u-ndh-ovaj-uradak-donosi-spoznaju-o-pravednosti-naseg-naroda/5923).
I u sportu je NDH bila prisutna (vidi str. 239 itd.).
Važno je napomenuti i to da Vatikan nije nikad priznao NDH, no zbog bogatog povijesnog iskustva, uspostavljeni su diplomatski odnosi na nižoj razini (vidi str. 263).
Svrha režimskog medija u NDH bila je zaštita i opstojnost države (vidi str. 272). To znači da i kad govorite u prilog nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji, to ne govorite zbog toga što tako mislite, već da preživite. I neumjerno veličanje Pavelića bilo je u funkciji preživljavanja (vidi str. 273). Ipak mediji nisu nikad zaboravili na Međimurje, na Istru, Dalmaciju i otoke i Jadransko more, i na sve ostale hrvatske krajeve. To sve možete provjeriti čitajući drugi dio knjige koji obiluje zanimljivim informacijama.
Istina je da cilj opravdava sredstva, no i pored plemenitog Pavelićevog cilja, uz loš izbor i sredstva, put ponekad vodi u pakao. Kad imate nepouzdanog saveznika o kojem gotovo u potpunosti ovisite, i kad nemate dovoljno oružja ni ljudi da kontrolirate tako veliko područje kao što je bila NDH, i kad broj katolika je u manjini u odnosu na broj muslimana i pravoslavaca, i kad želite više nego što možete, i kad prkosite daleko jačima od vas, vaš neuspjeh je neizbježan (vidi https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/osvrt-na-knjigu-ustase-hrvatski-revolucionari-u-italiji-1931-1941/).
I za kraj, za doktora Jonjića NDH je najsnažnija negacija jugoslavenstva i Jugoslavije. S obzirom da sam shvatio pojam ‘četničke države’ (1918. – 1941.) mogu reći da je u pravu.
Na stranici 15 pri dnu doktor Jonjić potvrđuje da je svjestan velikosrpske mitomanije, što je meni osobno važno zbog mog trenutnog angažmana u razotkrivanju povijesnih falsifikata glede NDH i Ustaša (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/08/75148/).
Knjiga doktora Jonjića naslova Ustaški pokret i Nezavisna Država Hrvatska je udžbenik koji mora naći mjesto u obveznoj literaturi fakulteta na čijim se katedrama obrađuje Drugi svjetski rat na područjima s hrvatskim stanovništvom. Knjiga ne veliča ustaški režim, ni Ustaše, ni Pavelića i svakako niti NDH, s kojom Republika Hrvatska nema ništa zajedničkog, kao što nema ništa zajedničko s nijednom Jugoslavijom ma kako se ona zvala.
No povijesna težnje Hrvata za državom je jedina poveznica Republike Hrvatske s NDH, a u svim Jugoslavijama od 1918. ta je težnja krvavo ugušena. Bez poznavanja povijesti kakva je ona zaista i bila, nijedan narod nema budućnosti. S knjigom doktora Jonjića budućnost nam je bliža, jer imamo logične i argumentirane odgovor na pitanja koja se vežu uz NDH i njenim međunarodnopravnim položajem te njezinim odnosom prema svojemu nominalnom savezniku, a zapravo najpodmuklijem neprijatelju, fašističkoj Italiji.
Čestitam autoru knjige i njegovoj obitelji na podršci i želim da Hrvati povijest uče od ljudi stupnja informiranosti doktora Tomislava Jonjića.
Dr Ivica Tijardović/ Foto: B. Šćitar
