Slučaj školskog broda “Jadran” godinama je političko‑povijesni spor između Hrvatske i Crne Gore, u koji se povremeno uključuje i Srbija. Zagreb zna da brod po međunarodnom pravu i odlukama usvojenima u parlamentima država nastalih raspadom Jugoslavije – pripada Hrvatskoj.
Brod je desetljećima bio stacioniran u Splitu i služio kao nastavno sredstvo Vojnopomorske akademije. Crna Gora ga je prisvojila jer je 1990. bio na remontu u Tivtu. Radovi su trebali trajati oko dvije godine, no zbog raspada države i agresije na Hrvatsku brod je zadržan u Crnoj i nikada nije vraćen Split.
U političkom smislu “Jadran” je postao simbol šireg odnosa Hrvatske i Crne Gore te važna stavka u pregovorima Crne Gore s Europskom unijom. Brod je jedna od osam točaka koje je premijer Andrej Plenković postavio kao uvjet Crnoj Gori za otvaranje pretpristupnih poglavlja.
Dok se u Crnoj Gori ispituje teren kako udovoljiti Hrvatskoj, prosrpske i proruske snage nastoje temu “Jadrana” prikazati kao ključno nacionalno pitanje.
Peticija za “očuvanje” broda u vlasništvu Crne Gore
Povodom 93. rođendana školskog broda “Jadran”, nevladina organizacija “Miholjski zbor” – koja se predstavlja kao civilna udruga, a zapravo je ortodoksna pročetnička struktura koju podržavaju brojni pripadnici prosrpskih stranaka – pokrenula je peticiju kojom želi spriječiti mogućnost da brod izađe iz posjeda Crne Gore
Predsjednik udruge Zdravko Nišavić tvrdi da je povod za reakciju “zabrinutost građana” zbog otvorenih potraživanja Hrvatske, koja su, kako kaže, dodatno potvrđena tijekom nedavnih diplomatskih susreta. Nišavić navodi da je ono što je “donedavno bio hrvatski non‑paper danas postalo stvarno stanje”, podsjećajući na Plenkovićevu izjavu u Tivtu o osam hrvatskih potraživanja, među kojima je i brod “Jadran”.
“On krasi našu obalu i mora ostati u Crnoj Gori jer joj činjenično pripada”, rekao je za RTV Budva.
Jadran 2024. godine /Snimio: Tomislav Horvat
Govoreći o izjavama crnogorskih dužnosnika, Nišavić tvrdi da garancije ministra obrane Dragana Krapovića “nisu dovoljne”, a da se ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović “snishodljivo odnosi prema ovom pitanju”.
Podsjetio je da je udruga ranije tražila da se “Jadran” proglasi pokretnim kulturnim dobrom, što bi ga trajno zadržalo u vlasništvu države. Ministarstvo kulture odbilo je zahtjev uz obrazloženje da brod “nema sve originalne dijelove”, što Nišavić naziva “nonsensom”. Najavljuje i mogućnost pokretanja inicijative da brod – kako prenosi nacionalna TV Crne Gore – dobije status “nepokretnog kulturnog dobra”. Ma što to značilo.
Udruga će 19. kolovoza, na dan kada je brod 1933. službeno ušao u flotilu, organizirati potpisivanje peticije ispred “Jadrana”. “Radije ćemo ga gledati u Tivtu nego putovati u Split da bismo ga vidjeli”, poručuje Nišavić.
Peticija je izraz očaja
Crnogorska peticija oko “Jadrana” nije izraz snage, nego nemoći. Kad država ima čvrste papire, međunarodne odluke, sukcesijske akte i pravno uporište — ona ne skuplja potpise po Boki, nego pokaže dokumente. Peticija je samo pokušaj da se emocijom pokrije pravna praznina, da se nacionalnim nabojem zamijeni ono što nedostaje u ladicama ministarstava: dokaz da je brod njihov. A tog dokaza nema.
Zato se cijela priča pretvara u politički folklor: pročetničke udruge glume “čuvarе tradicije”, prosrpske strukture dižu tenzije, a Vlada Crne Gore balansira između Bruxellesa i lokalnih nacionalnih mitova. Istina je jednostavna – da Crna Gora ima pravni temelj, ne bi joj trebala peticija.
A kad ti treba peticija da bi dokazao vlasništvo nad brodom, onda je jasno tko ima pravo, a tko strah da će ga izgubiti.
M. Marković/Foto: T. Horvat
