U Trebinju su 1. listopada u spomen na poginule pripadnike Trebinjske brigade JNA obilježili dan kada su, kako to srpski mediji elegantno formuliraju, „počela ratna dejstva na trebinjsko-dubrovačkom području“. Na skupu se moglo čuti i da su ti borci „stajali na svojim granicama“ i “branili svoje obitelji”.
Divna je to stvar, jezik. Kad mu se dovoljno dugo lomi kičma, agresija postane „ratno djelovanje“, napad postane „obrana“, a oklopna kolona koja kreće prema Dubrovniku nekako uspije ostati na vlastitoj granici. Geografija, očito, nije preživjela rat.
Ali to, dakako, zvuči ružno. „Napali Dubrovnik“ nije zgodna rečenica za srbijansku obljetnicu. „Počela ratna djelovanja“ mnogo je ugodnije. Ratna djelovanja, naime, nemaju autora. Ona, eto, jednostavno – počnu! Kao kiša. Kao jugo. Kao peludna sezona. Nitko nikamo nije krenuo. Nitko nije prešao ničiju granicu. Nitko nije dovukao topove. Jednoga jutra, eto, „počela su ratna dejstva“, a Dubrovnik se valjda slučajno našao na njihovoj putanji.
To je stari srbijanski čarobnjački trik: ukloni subjekt iz rečenice i uklonio si pola odgovornosti. Poslije još promijeni glagol i možeš od vojnog pohoda napraviti komemoraciju vlastite nevinosti.
Od vlastitih mrtvih oni u Trebinju prave kulise za falsificiranje smjera u kojem se kretala vojska. Ipak, karta je prilično tvrdoglava stvar. Dubrovnik nije opkolio Trebinje. Dubrovnik nije slao svoje jedinice prema Trebinju da bi se tamo „branile svoje obitelji“.
I sad zamislimo Nijemce. Svake godine 1. rujna okupe se negdje uz poljsku granicu. Sjećanje na poginule pripadnike Wehrmachta. Vijenac. Govor. Televizijske kamere. Voditelj svečano kaže: „Na današnji dan 1939. počela su ratna djelovanja na njemačko-poljskom području.“. Zatim predsjednik neke veteranske organizacije objasni da su njemački vojnici samo „stajali na svojim granicama i branili svoje obitelji“. Čovjek bi pomislio da gleda skeč Montya Phytona. Samo što nije smiješno.
Ili zamislimo da u Bagdad 2. kolovoza obilježavaju „početak ratnih djelovanja na iračko-kuvajtskom području“. Ne invaziju na Kuvajt. To je ružna riječ. „Ratna djelovanja.“. Neutralno. Higijenski. Bez krivca. Kao da su srpski tenkovi i granate na jugu Hrvatske 1991. bili proizvod atmosferskog tlaka.
Upravo je zato ovakvo obilježavanje u Trebinju duboko bolesno, nakaradno i groteskno. Jedno je reći: naši su ljudi poginuli i žalimo ih. Sasvim drugo: naši su ljudi poginuli dok su „stajali na svojim granicama“, a sve ono poslije prema Dubrovniku valjda se dogodilo mimo njih, mimo JNA i mimo zemljopisa.
To više nije žalovanje. To je politička praonica. U nju ubaciš vojnu kampanju, granatiranje, razaranje i kolone prema susjednom gradu, uključiš program „sjećanje na žrtve“ i nakon jednog ciklusa van izađe besprijekorno bijela priča o obrani. Tako su to zamislili oni u Trebinju.
Dubrovnik nije tek povijesna epizoda. On je test elementarne moralne i intelektualne pristojnosti za Trebinje, ali i one u Podgorici i Beogradu. Možeš raspravljati o raspadu Jugoslavije, JNA i svemu što je prethodilo ratu. Ali ne možeš pregovarati s kartom. Ako jedna vojska ide prema drugoj državi, gradu u toj državi, onda „stajanje na svojim granicama“ vrlo brzo postane prilično problematičan pojam, rastezljiv. Toliko rastezljiv da na kraju dosegne Dubrovnik. To je tipična balkanska, bizantinska, srbijanska groteska.
Jer kad više ne možeš promijeniti ono što se dogodilo, onu civilizacijsku sramotu od bombardiranja Dubrovnika, uvijek još možeš pokušati promijeniti kako će se događaj zvati.
M. Marković/Foto: rtrs
