Odmah nakon izbijanja požara u tvrtki Drava International u Osijeku jedini sam napisao da požar neće imati ozbiljnijih posljedica za okoliš i zdravlje. I danas sam u tome jedini. Tekst o požaru u Dravi International.
Bojim se da ću ostati jedini i s ovim poučkom. Crna točka odloženog otpada u Gospiću uopće nije tako crna ili je, bolje rečeno, tek jedna od bezbroj sličnih crnih otpadaških i okolišnih točaka u Lijepoj Našoj. Poznato je da crne točke nastaju u hobotničkoj sprezi politike na gradskoj, županijskoj i državnoj razini i dvorske struke. Takvih otpadaških hobotnica na kopnu ima više nego onih pravih u moru. Otpad se ne bi dovozio u Gospić da negdje netko na nekoj razini odlučivanja, zbog nestručnosti ili jednostavno zbog materijalnog interesa, nije odobrio da se od talijanskog otpada u Lici radi nešto što, eto, ne znaju u Italiji.
O selektivnoj analitici, fizikalnim paradoksima i nestanku zdrave pameti
I kako to biva, po načelu „drži lopova“, pokretanje USKOK-ove istrage i objava vještačenja Geotehničkog fakulteta iz Varaždina o ilegalnom odlaganju oko 37.000 tona miješanog tehnogenog otpada u Gospiću poslužili su kao savršen poligon za demonstraciju modernog institucionalnog i medijskog senzacionalizma. Javnosti su bombastično plasirani podaci o „ekotoksičnom zagađenju“ tla teškim metalima. Koncentracije bakra navodno su bile i do 100 puta iznad normale, koncentracije olova i do 10 puta, a istodobno je u podzemnim vodama utvrđeno 200,5 ng/L „vječnih kemikalija“, odnosno PFAS spojeva.
Kad se s nalaza oguli površinski sloj panike i pogleda ga se kroz prizmu klasične inženjerske logike i zdrave pameti, uočavaju se duboki analitički i metodološki paradoksi. Zdrava je pamet na ovim prostorima toliko rijetka da bi ono malo preostale trebalo zaštititi kao „nacionalnu baštinu“. Ti paradoksi ozbiljno kompromitiraju integritet ispitivanja i pokazuju kako se stručno nedopustivom površnošću stvara privid opće ugroze ondje gdje ozbiljnije ugroze zapravo nema.
Vječna kemikalija koja i nije tako vječna
U središtu spora i opravdane skepse je fizikalno-kemijski paradoks topljivosti PFAS-a, tih „vječnih kemikalija“, u vodi. Da bi se kemikalija zvala „vječnom“, mora biti iznimno postojana. Tko se još sjeća freona i oštećenja ozonskog sloja?
PFAS (per- i polifluoroalkilne tvari) velika su skupina od tisuća sintetičkih kemikalija koje se u industriji i kućanstvima koriste od 1940-ih godina. Zbog iznimne otpornosti na toplinu, vodu i masnoću dobile su globalno prepoznatljiv naziv „vječne kemikalije“ (engl. forever chemicals).
Uz malo dobronamjernog guglanja stručnjaci, političari i mediji mogu doznati da su ti spojevi, koji se koriste i u širokoj potrošnji, cijenjeni upravo zato što iznimno učinkovito odbijaju vodu i masnoću. Po toj bi logici teflonsko posuđe u kućanstvima odavno bilo isprano običnim kuhanjem. Nalazi razotkrivaju administrativnu manipulaciju. Za opasne, kancerogene i biološki postojane dugolančane PFAS spojeve, poput ozloglašenih kiselina PFOA i PFOS, u nalazu su zabilježene vrijednosti ispod granice detekcije uređaja (< 0,0015 μg/L), koje tumačim kao nulu.
Jedini spoj detektiran u uzorku „Trag K“, u koncentraciji od 0,1740 μg/L, jest PFBS, odnosno perfluorobutansulfonska kiselina (ovo ne znam ni izgovoriti!). To je kratkolančani komercijalni spoj sa samo četiri ugljikova atoma, razvijen u modernoj industriji kao ekološki prihvatljivija zamjena za „vječne kemikalije“, osobito s obzirom na utjecaj na ljudsko zdravlje.
Zbog svoje specifične kemijske strukture PFBS ima iznimno visoku topljivost u vodi, veću od 50 grama po litri. U dodiru s kišnicom otapa se brže od običnog šećera i juri kroz podzemlje poput najobičnije otopljene soli. Što je najvažnije, znanstveno je dokazano da je PFBS drastično manje toksičan od starih PFAS spojeva i da se ne bioakumulira u ljudskom tijelu. Dospije li u organizam, bubrezi ga u cijelosti izluče mokraćom u roku od nekoliko dana do nekoliko tjedana, dok kancerogeni dugolančani spojevi ostaju u organima godinama.
Proglašavanje jednog uzorka podzemne vode „nesukladnim“ rezultat je neznanja ili težnje za senzacionalizmom. Kruto birokratsko pravilo, bez imalo zdrave pameti, trpa sve PFAS spojeve u isti koš pod zajedničkim nazivom „vječne kemikalije“. Sa stajališta utjecaja na ljudsko zdravlje, taj naziv ne odgovara PFBS-u, čiji je nalaz u samo jednom uzorku ionako upitan.
Nema zagađenja teškim metalima u podzemlju
Zemljani slojevi, posebice oni bogati glinom i prirodnim zeolitima, djeluju kao neprobojan elektrokemijski filtar koji čvrsto veže i zadržava metale na površini. Službene brojke iz izvješća to izravno potvrđuju. Veće koncentracije teških metala detektirane su isključivo u površinskim i plitkim slojevima tla. Analiza vode iz kontrolnih bušotina na dubini između 10 i 15 metara pokazala je da su koncentracije olova, bakra i cinka jednake nuli. To znači da je tlo savršeno odradilo svoj posao zaštite i da metali nisu prodrli u veće dubine.
Kad tlo tako uspješno filtrira metale, pitam se kako je PFBS mogao dospjeti na dubinu od 15 metara. S obzirom na složene mehanizme prolaska tvari kroz tlo, stvarati privid ugroze na temelju samo jednog rezultata iz jednog uzorka, uza sve ograde, stručno je u najmanju ruku upitno, ako ne i neodgovorno. Mislim da USKOK neće imati lak posao pri utvrđivanju „štete po okoliš“ od „vječnih kemikalija“. Za utvrđivanje druge „štete po okoliš“ treba samo malo zdrave pameti.
Čak i da je u uzorku pronađena stvarna „vječna kemikalija“, a ne PFBS, koji to nije, cijela bi znanstvena konstrukcija o ekološkoj kataklizmi u podzemnim vodama visjela o niti. Uzimajući u obzir vrlo upitnu preciznost uzorkovanja u kršu i točnost određivanja koncentracije od jednog dijela u milijardu (1 : 1.000.000.000), profesionalna je etika nalagala oprez struci, političarima i medijima prije senzacionalističkog stvaranja panike. Javnost zaslužuje bolje političare, bolje medije i, prije svega, bolju struku kako bi mogla imati povjerenja u svoje okruženje.
Ne smetaju naša „govna“, ali smeta nepostojeća kemikalija
Najveća je sramota ovih ispitivanja i očekivane pravosudne predstave potpuni izostanak zdrave pameti i namjerno prešućivanje prozaičnih uzroka stanja na terenu. Dok se u javnosti diže neviđena medijska bura oko nepostojeće bauk-kemikalije u tragovima, i vještaci i političari i mediji i zeleni ležerno prelaze preko činjenice da su na toj istoj lokaciji bivše poljoprivredne industrije u dubini pronađeni izraženi tragovi fekalnog zagađenja i bakterija.
To nepobitno dokazuje da na terenu desetljećima postoje problemi s lokalnom kanalizacijom, dotrajalim septičkim jamama ili površinskim ispiranjem stočnog otpada. Ti problemi nemaju nikakve veze s novinskim naslovima o uvoznom mafijaškom otpadu. Na koliko lokacija u Lijepoj Našoj, pa i u Lici, fekalije nalaze put u podzemlje? Grade li se na kršu još uvijek septičke jame tako da se dno malo raznese eksplozivom?
USKOK mora tražiti da Ministarstvo i Fond uključe zdravu pamet
Čitam da bi se na sanaciju moglo nepotrebno potrošiti i 125 milijuna eura. Uz ovakvu struku i kompetencije odgovornih to ne čudi. Pa i sanacija benigne troske iz Biljana Donjih, na putu preko Siska nekamo (zna li se kamo?), navodno stoji 17 milijuna eura, uz doplatu od 6.500 eura dnevno za nestručnost državne uprave. Jer što netko gore na vrhu zna što je milijun?
To me podsjeća na vic u kojem su ukradene željezničke pragove, pronađene u dvorištu, donijela djeca. Kad je netko prigovorio da djeca ne mogu nositi prag težak 200 kilograma, dobio je odgovor „Što zna dijete što je 200 kila?“ Što netko na proračunu zna koliko je teško zaraditi 100 eura?
Kod mog profesora u Njemačkoj nismo smjeli početi nijedno mjerenje dok na papiru nismo obrazložili zašto mjerimo i kakav rezultat očekujemo. Da je USKOK prije naloga za mjerenje angažirao nekoga s malo inženjerske pameti, nalaz vještaka ni pod razno ne bi imao 350 stranica i dodatak!
Prije odluke o sanaciji predlažem USKOK-u da djeluje preventivno. Čim se spomene mogućnost da se nepotrebno potroši 125 milijuna eura, praksa upozorava da bi tu moglo biti svašta. USKOK mora Ministarstvu i Fondu naložiti da prije donošenja odluke obvezno uključe zdravu pamet. Rijetka je, ali znam gdje je još ima.
Nered u Gospiću, kao i deseci sličnih, nastao je i dalje buja upravo zbog nestručnosti (i, ne daj Bože, možda još nečega) u Ministarstvu i Fondu te zbog nerada Inspekcije. Nalaz i spomenutih 125 milijuna kao da slijede provjerenu i uhodanu otpadašku praksu u kojoj šteta pripada svima, a dobit odabranima.
Na poziv jedne udruge obišao sam lokaciju u svibnju 2025. godine. Dok sam pisao, pred očima sam imao jasnu sliku stanja na terenu. I dalje se s razlogom čudim što se problemu nije posvetila odgovarajuća pozornost.











