Nakon 35 godina, u subotu 14. studenoga, u Perušiću, gdje su 1991. započeli svoj ratni put u Domovinskom ratu, pripadnici First Dutch Volunteersa – Raymond, Martin i Andre, okupili su se kako bi odali počast poginulim i preminulim pripadnicima svoje postrojbe.
Johan Tilder, Joost van Dijk, Edwin Hoovens i Guido ten Broeke inicirali su i organizirali druženje na koje su pozvali i dobar dio pripadnika zapovjedništva te vojnika 2. bojne 118. brigade HV-a, postrojbe kojoj su tada pripadali.
Druženje je proteklo u emotivnom ozračju jer se neki od nas nisu vidjeli više od trideset godina, zbog životnih okolnosti koje se jednostavno zovu život. Naravno, kasnije je bilo i zabave, pjesme, veselja, ali i tuge.
Preciznije, okupljanje je inicirao Raymond van der Linden, koji je kao nepokolebljivi i istinski ratnik ostao do kraja u postrojbama HV-a i HVO-a, pa i HOS-a. Raymond je nakon rata ostao živjeti u Hrvatskoj, oženio se, ima troje djece, a posljednjih godina aktivno sudjeluje u radu braniteljskih udruga. Također je aktivan u dopremanju humanitarne pomoći Ukrajini.
Druženje su svojim dolaskom uveličali i Nizozemci Andre i Martin, rimokatolički svećenik, s kojim sam, hvala Bogu, proveo veći dio večeri u ugodnim razgovorima o Bogu, vjeri, Bibliji i smislu života, temama koje me oduvijek najviše zanimaju. Dakle, nismo pričali samo o ratu.

Za taj zločin nikada nitko nije odgovarao, a čini se da ni neće. Mandica je, sve do smrti Johannesa Tildera, bila njegova supruga.
Johannes Tilder, rođen 1963. godine, završio je Kraljevsku vojnu akademiju u Nizozemskoj te dvogodišnju specijalističku školu za izvidnike-diverzante. Od 1985. do 1990. služio je u NATO-ovoj bazi Seedorf u Njemačkoj.
Jedno je vrijeme proveo i u Legiji stranaca, a 1991. preko humanitarne organizacije „Hrvatska pomoć“ odlučio je pomoći Hrvatskoj svojim vojnim znanjem. Upravo je u Perušiću započeo svoj hrvatski ratni put u 2. bojni 118. brigade.
Po osnivanju 9. gardijske brigade pridružio se toj postrojbi te je u činu poručnika postao zapovjednik izvidničko-diverzantske satnije i glavni inspektor za izvidničko-diverzantsku obuku Hrvatske vojske.
Nažalost, 1994. godine zarobljen je te nakon mjesec dana mučenja u zatočeništvu ubijen s leđa, navodno prilikom pokušaja bijega. Danas počiva na zagrebačkom Mirogoju. S nama je.
Posebno bih istaknuo i jednog rođenog Purgera, Roberta Dadu, koji je vrlo rano shvatio da se Zagreb i Hrvatska brane na najtežim ratištima. Napustio je sigurnost Zagreba i na surovom ličkom ratištu pridružio se najaktivnijim ratnicima, ni za trenutak ne žaleći sebe ni vlastiti život.
Život je nekako sačuvao, ali posljedice rata nitko od nas nije izbjegao, pa ni naš Dado, čovjek o kojem se malo zna jer je uvijek bio samozatajan. Ipak, bio je ratnik kakvog bi svaka specijalna postrojba poželjela imati u svojim redovima. Neustrašiv.
Nije da nije bilo i ratnih priča, čak i onih koje smo si prvi put ispričali. Zanimljivo je, a toga sam tek tada postao svjestan, koliko priča nisam znao, kao što ni drugi nisu znali neke moje, odnosno naše. Uvijek smo bili raspoređeni u skupinama od najmanje trojice.
Shvatio sam da tada, čak ni unutar istih ekipa, nismo previše razgovarali o tome gdje smo bili i što smo proživjeli kada nismo bili zajedno. Danas vidim da nas to više-manje nije ni zanimalo. Važan je bio samo taj dan i ta akcija. Sve ostalo kao da smo svjesno potiskivali, gledajući samo naprijed i pitajući se što je sljedeće. A
sljedećega je bilo napretek.
Uglavnom, hvala našim Nizozemcima na ovom prekrasnom druženju tijekom kojeg smo nakratko ponovno osjetili onaj isti duh zajedništva. Život nas je više-manje pregazio, ali u jednom trenutku imao sam osjećaj kao da smo opet tamo, u 1991. Zažmirio sam i samo slušao. Glasovi su bili jedino što je ostalo isto. Čak su i priče, način pripovijedanja i humor
zvučali jednako.
Nevjerojatno je kako se glasovi i intonacija gotovo ne mijenjaju. I tada, dok sam zatvorenih očiju samo slušao, shvatio sam nešto jednostavno: bili smo ratnici, ali smo ostali djeca u duši.
Stjepan Štimac /Foto: PA














