Doktor s Velebita i zastupnik: Priča o dva oca, dva sina i dvije Hrvatske

Sjećate li se slučaja Matka Škalamere? Slučaj iz 2019. ostao je najčišći dokaz koliko brzo mediji, politika i institucije mogu od obične svađe napraviti nacionalni incident, od čovjeka – monstruma, a od laži – “činjenicu”.

U Viškovu je sve počelo žučnom razmjenom rečenica oko parkirnog mjesta. Dobrivoje Arsić prijavio je Škalameru za fizički napad, davljenje, udaranje i nacionalističke uvrede. Mediji su u sekundi zapalili atmosferu: “pretučen srpski povratnik”, “napad na Srbina”, “govor mržnje”. Političari su osudili događaj bez provjere, a MUP je u 24 sata uhitio Škalameru, suspendirao ga i poslao u istražni zatvor.

Riječka policija se osramotila. Osramotila se i Hina koja je emitirala naslov: “Osumnjičeni za premlaćivanje Srbina uhićen na granici.” Takav naslov sugerira bijeg, priznanje krivnje, pokušaj skrivanja. Istina je bila suprotna: Matko Škalamera se sam prijavio policiji pri povratku iz Belgije, gdje je bio na utakmici Rijeke. Nije bježao – vraćao se kući.

Tek kad su se pojavile snimke, potvrđene izjavama susjeda, konstrukcija se raspala. Nije bilo davljenja, nije bilo premlaćivanja, nije bilo nacionalističkih uvreda. Građani su se pobunili, sud ga je oslobodio, a slučaj ostao kao upozorenje koliko se brzo može uništiti nečiji život bez provjere činjenica.

U takvom kontekstu posebno se vidi kako se roditelji ponašaju kad im je sin uhićen i koliko se njihove reakcije razlikuju ovisno o tome što nose u sebi.

Dr. Slobodan Škalamera, kirurg s Velebita, reagirao je kao otac koji zna što znači moralna odgovornost. Kad mu je sin uhićen dr. Škalamera je rekao: “Cijeli život ću biti nesretan ako se pokaže točno ono što se mome sinu stavlja na teret. Imam njega i kći, nisam ih tako odgajao.”

Njegova rečenica nosi težinu čovjeka koji razumije da roditeljstvo nije obrana po svaku cijenu. On govori o žrtvama, o tome što bi značilo da je njegov sin nekome učinio zlo. On strahuje od istine, ali od nje ne bježi. On želi istinu, ma koliko bila bolna.

U pozadini njegove reakcije stoji i osobna tragedija: supruga na kemoterapiji čita lažne optužbe o “napadu na Srbina”, obitelj je  izložena javnom linču, a on pokušava zadržati dostojanstvo i vjeru u institucije. To je roditelj koji zna da je čast važnija od alibija, a istina važnija od vlastite ugode.

Na drugoj strani je saborski zastupnik Josip Jurčević. Policija je objavila da je njegov sin Jona Javor Jurčević sudjelovao u razbojničkom upadu u tuđi stan, prijetnjama smrću, premlaćivanju i iznuđivanju. Obitelj žrtve pretrpjela je strah, nasilje, prijetnje, fizičke ozljede. A Jurčević – ni traga sućuti. Ni jedne rečenice o žrtvama. Ni jedne geste prema obitelji koja je pretrpjela razbojnički napad.

Umjesto toga gradi političku konstrukciju –  “duboka država”, “hibridno ratovanje”, “operacija protiv mene”. Ne zna je li mu sin uhićen, ne zove ga, ne provjerava. Fokus je isključivo na njemu, na njegovoj političkoj interpretaciji i na narativu koji mu odgovara.

Sin je uhićen, a otac govori o konferenciji koju je održao dan ranije, kao da odgovara na Facebook objavu Sandre Benčić ili na komentar s Indexa. Njegovo obraćanje u Saboru zvučalo je kao polemika s medijima, ne kao reakcija roditelja čiji je sin osumnjičen za brutalno nasilje.

Ta razlika nije samo stil, nego karakter.  Dr. Škalamera reagira kao roditelj koji zna da su moral, čast i istina iznad svega. Jurčević reagira kao političar koji vjeruje da su osobni probitak i politička karijera iznad svega. Jedan govori o dobroti, drugi o zavjerama. Jedan brine o žrtvama, drugi o sebi. Jedan se pita što ako je njegov sin nekome nanio zlo, drugi se pita tko je pustio informaciju u medije.

U konačnici, slučaj Škalamera i slučaj Jurčević pokazuju dvije krajnosti: kako sustav može pogriješiti, ali i kako se ljudi ponašaju kad im se sin nađe u rukama policije. Jedan otac stoji pred javnošću i kaže: “Ako je moj sin kriv, bit ću nesretan cijeli život.” Drugi stoji pred javnošću i kaže: “Ovo je hibridna operacija protiv mene.”

Na kraju, ova dva slučaja nisu samo priča o dvama očevima i dvama sinovima. Ovo je priča o dvjema Hrvatskama koje žive jedna pored druge, ali kao da ne pripadaju istom svijetu.

Jedna je tiha, pristojna i plemenita. Nadamo se i većinska. Hrvatska koja se ne dere, ne prijeti, ne traži alibi čak i kad je povrijeđena. To je Hrvatska dr. Slobodana Škalamere i ljudi koji su navikli nositi teret, ali ne i mržnju.

Druga je glasna, bahata i sebična Hrvatska. Hrvatska koja sve tumači kroz vlastiti probitak, karijeru i status.  Hrvatska koja uvijek traži krivca, ali nikad odgovornost, koja ne vidi žrtve, nego priliku da se nametne – to je Hrvatska Josipa Jurčevića.

I zato ova priča nije samo o Matku Škalameri i Joni Javoru Jurčeviću. Ovo je priča o tome kakvi smo ljudi, a u ovom slučaju razlika je bolno jasna.

M. Marković/Foto: Arhivska fotografija