Krapoviću, gdje su ti pravnici? Zar si opet spao na Lukovića?!

U vjekovnoj tradiciji crnogorskog junaštva, megdan se nikad nije birao po šansi da se pobijedi, nego po veličini jada kad se izgubi. Tako je, evo, i po pitanju sukcesije imovine Jugoslavenske ratne mornarice – stare JRM, simbola jednog sistema, jedne flote i jedne federacije koja je plovila pod petokrakom i kolektivnim zabludama.

Hrvatska danas, po tom pitanju, ne izlazi na megdan – ona izlazi na sastanak, s PowerPoint prezentacijom, dokumentacijom, tablicama, pravnicima, profesorima međunarodnog prava, stručnjacima za diobene mase i financijske proračune.

A Crna Gora? Crna Gora i njezin obrambeni ministra Dragan Krapović šalje – novinare. I admirale. Ali ne aktivne, već ražalovane. One iz onih čuvenih B-side garnizona, koji se nikad nisu pomirili s činjenicom da je Jugoslavija potonula, a flota razmontirana. Njihov narativ je mahom emotivan, historijski, sa suzom u oku i patinom na epoletama.

Kad progovore o školskom brodu „Jadran“, govore kao o porodičnom nasljeđu. Kao da su mu očinstvo upisali u katastru Tivta. Crna Gora, dakle, već dvadeset godina, na megdan s Hrvatskom po pitanju sukcesije JRM-a, izlazi kao u nekoj grotesknoj karikaturi političke ozbiljnosti: bez međunarodnopravnih eksperata, bez pravne dokumentacije, bez platforme.

Umjesto toga – emisije u „RTCG“, nastupi dežurnih mornaričkih romantika, i naravno, čuveni „analitičari“ koji se u sukcesiju razumiju kao što se u ginekologiju razumije prosječan poslanik Skupštine Nikšić.

I to nije pitanje kapaciteta – nego izbora. Jer Crna Gora ima školovane pravnike, ima generaciju ljudi koja je doktorirala međunarodno pravo u Haagu, u Londonu, u Beogradu. Ali njih nema na vidiku. Umjesto njih, tu je uvijek isti uski krug glasnih i galantnih „čuvara pomorske tradicije“, koji javnosti prodaju mitove umjesto argumenta, brošure umjesto bilance, i svaku kritiku odmah tumače kao „napad na suverenitet“.

S druge strane, Hrvatska – znajući vrlo dobro kako se u međunarodnoj politici vodi ozbiljan spor – sve je napravila po školskoj definiciji državnog interesa: prikupila originalne dokumente JNA, arhive iz Splita, knjige materijalnih formacija, cjenike mornaričko-tehničkih sredstava, izradila metodologiju procjene, diobene bilance i pravne pozicije. Sve to recenzirali su sveučilišni profesori, akademici, visoki časnici OSRH, i prezentirano crnogorskoj strani – više puta. Precizno, otvoreno, profesionalno.

Ali odgovora nije bilo. Ili, točnije – nije bilo pravnog odgovora. Bilo je publicističkog. Crnogorski odgovor na cijeli hrvatski elaborat o JRM-u može se svesti na nekoliko kolumni, par TV priloga, i Sinišu Lukovića, novinara iz Tivta koji je godinama bilježio raspad Flote, ali je u ključnom trenutku odlučio prešutjeti ključnu istinu – da pravo vlasništva ne proizlazi iz osobnih želja, nego iz papira.

Zašto Crna Gora u ovoj priči uporno izbjegava pravni jezik i pravne ljude?

Zato što zna da pravna pozicija nije na njenoj strani. Jer, kad iz arhiva isplivaju stvarne cifre, kad se prikaže tko je koliko uložio i gdje im je izvorno bilo matično sidrište – priča o „našem Jadranu“ se raspada kao trula baraka u Bijeloj.

No, crnogorska politička klasa je ovladala metodom prolongiranja: sve se može odložiti do sljedećih izbora, do sljedeće smjene vlasti, do sljedećeg „nesporazuma“ u regiji. I tako se pitanje sukcesije vojne imovine više ne rješava, već se – prenosi. Kao loša dionica u portfelju. S generacije na generaciju, s Vlade na Vladu, s ministra na ministra – dok se ne sruši.

A kad se konačno mora izaći pred međunarodne forume, Crna Gora će opet poslati nekog zaljubljenog admirala u penziji, koji će citirati Njegoša, i Lukovića koji će maštariti o „stoljetnoj crnogorskoj pomorskoj tradiciji“.

Pa, neka izvole – neka još jednom dođu na megdan. Ali ovaj put neka povedu i nekog pravnika.

M. Marković/Foto: RTV.me