Kuda plovi HRM? Zaludu na bedemu stražar bdi, ako gospodar ne čuva grada!

Jedan, manje biblijski stih kaže: „Prolazi sve, sve osim sjećanja …“. Doista, kada ostariš, ostaju samo sjećanja, a mi ostarjeli pomorski kapetani s nostalgijom se sjećamo brodova na kojima smo plovili i posada s kojima smo plovili.

Sjećamo se i prijeratnog vremena kada je u hrvatskom akvatoriju, od Istre do Prevlake, baziralo oko 230 ratnih brodova različitih tipova i namjena; samo ih je u Lori bilo gotovo stotinu, u Šibeniku preko 50, u Puli oko 40, … Sjećamo se i Domovinskog rata i svih naših napora da zadržimo barem dio te ogromne flote u vlastitim rukama i s tim „ostacima ostataka“ izgradimo buduću Hrvatsku ratnu mornaricu, kao dostojan i vrlo važan segment sveukupnih budućih Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Bila su to vremena kada se nije pitalo da li si umoran, gladan ili žedan, imaš li adekvatna borbena sredstva i uvježbanu posadu na raspolaganju, ili nemaš. Pred nama je bio samo jedan, sveti cilj, osloboditi što veći dio hrvatskog teritorija i akvatorija i, napokon, nakon dugih stoljeća čekanja i nadanja razviti hrvatski barjak na hrvatskim brodovima, graditi hrvatske brodove na hrvatskim navozima i školovati hrvatske mornare, dočasnike i časnike u hrvatskim pomorskim školama.

Svjestan situacije da su nad budućnosti Hrvatske ratne mornarice, u koju sam ugradio dobar dio svog života i profesionalne karijere, i dalje nadviti tamni oblaci, a bez obzira na stalne najave o nekakvom „proljepšanju“, primio sam se „pera“, jedinog oružja koje mi je u poznim godinama preostalo u nastojanju da ukažem na neke probleme i doprinesem boljitku HRM-a.

Krenuo sam pisati tekst od kojeg sam na kraju odustao. A odustao sam stoga što nema smisla „plakati nad prolivenim mlijekom“. Lijepo je sjećati se da smo imali:

–  naše vrsne povjesničare pomorstva, poput don Bartula (Bare) Poparića, pionira pomorske historiografije u Hrvata, koji je u svom djelu „O pomorskoj sili Hrvata za doba narodnih vladara“ (Matica Hrvatska, Zagreb, 1899.) napisao:

“More, za primorski narod, nije ništa manje važno od kopna. Ako tek pogledamo povijest čovječanstva, na prvi mah ćemo se osvjedočiti o velikoj istini da nijedan narod nikada nije mogao da postane trajno velikim i moćnim, ako ne imađaše mora i na moru razvita pomorstva (…) dočim i sitne, po svom teritoriju, državice uz razvijeno svoje pomorstvo postadoše moćne i bogate“;

– razne državne institucije (nadležna ministarstva, znanstvene institucije i agencije); razna industrijska poduzeća; razne kulturne, povijesne i druge ustanove i udruge, odnosno sve one koji su imali zadaću skrbiti se o slobodi mora i biti zainteresirane za njegovo očuvanje;

– znatno kvalitetniju obuku cjelokupnog pomoračkog kadra, jer smo imali školski brod „Jadran“ koji je davao nemjerljivu kvalitetu više u odnosu na današnje stanje obuke na ostarjelim brodovima, slabe vatrene moći, tehničke opremljenosti i logističke potpore;

– hrvatska brodogradilišta (od Istre do Korčule) čije su liste narudžbi uvijek bile pune, a koja su izrađivala sve tipove ratnih brodova (raketne, torpedne, podmornice, školske, …), koji su bili ocjenjivani visokim ocjenama od strane vojnih stručnjaka u svijetu;

– nakon Domovinskog rata 30-ak ratnih brodova, većinom zarobljenih još u jesen 1991. u remontnom zavodu „Velimir Škorpik“ u Šibeniku, a koji su danas, nakon 35 godina plovidbe pod hrvatskim zastavama, na isteku svoje borbene i svake druge uporabljivosti;

– planove za obnovu vlastite flote u vlastitim brodogradilištima, a koji su se, nažalost, na ružan način izjalovili, tako da danas od pet planiranih ophodnih brodova klase „Omiš“ plove samo dva, a za preostala tri vodio se sudski spor između privatnog brodogradilišta, kao izvođača radova, i države, kao naručitelja radova.

Zaključno, danas u Hrvatskoj, nažalost, nemamo nekoga poput Bare Poparića tko vizionarski promišlja budućnost pomorstva na našoj strani Jadrana. Nemamo nadležno ministarstvo koje bi se isključivo bavilo pomorstvom i tako ovoj gospodarskoj grani dalo znatno veći utjecaj i značaj.

Nemamo dovoljno kvalitetnu obuku pomoračkog kadra jer nemamo jedrenjak poput š/b „Jadran“; obuka bez školskog broda je kao učenje plivanja u učionici. Izgubili smo većinu brodogradilišta koje smo imali prije rata, a time smo izgubili i brojne vrlo kvalitetne kadrove koji su u njima radili. Danas imamo puno, puno manje od nekadašnjih 230 ratnih brodova koji su bazirali u hrvatskom akvatoriju prije rata. Najgore od svega je što vidim kako nemamo niti dovoljno kvalitetne i odlučne planove kako to sve skupa ispraviti i dovesti u zadovoljavajući red. 

Na kraju, bojim se da nemamo niti dovoljno snažne pojedince u HRM-u koji mogu ponuditi tražene promjene i preuzeti na sebe potrebni rizik. Sve počiva i polazi od pojedinaca u zapovjednom vrhu; od onih koji imaju jasnu viziju promjena, dovoljnu snagu i upornost da pokrenu promjene te potrebnu hrabrost da snose dobre ili loše posljedice svojih odluka.

Mi kapetani š/b „Jadran“, okupljeni u malu udrugu koja je bila aktivna od 2003. do 2017. godine, smatrali smo da pod svaku cijenu treba vratiti ovaj školski jedrenjak iz njegovog sužanjstva u Crnoj Gori, kako bi opet, ne po prvi puta, bio okosnica i perjanica, svojevrsni „spiritus movens“ toliko traženih i željenih promjena. 

Od 2003. godine intenzivno smo radili na stvaranju svijesti u glavama vodećih hrvatskih političara o potrebi financijskog obeštećenja / naplate preko 2,5 milijarde US dolara za, tijekom Domovinskog rata, protupravno otetu vojnu imovinu s teritorija i akvatorija Republike Hrvatske, te za fizički povratak š/b „Jadran“. 

Interesantno je da nas nekadašnje kapetane, sve ove godine, nisu zgražale kojekakve makinacije crnogorske strane i njezinih političara. Svi oni, bez obzira na njihovu političku opredijeljenost, uvijek su isto mislili i tako djelovali, a iz straha da bi priznavanje protupravnog prisvajanja broda otvorilo za njih Pandorinu kutiju obeštećenja za svu ostalu protupravno prisvojenu flotu i ostalu imovinu JRM-a.

U međuvremenu, najveći dio protupravno prisvojene vojne imovine, na koju pravo vlasništva polaže Hrvatska, crnogorski političari prodali su po principu „kako došlo – tako prošlo“! Dobiveni novac u velikoj mjeri završio je na njihovim privatnim računima na Cipru i sličnim sumnjivim financijskim destinacijama. Dakle, za nas je pozicija crnogorske vlasti od 1991.  savršeno jasna; narodski rečeno: lopovi bili – lopovi ostali!

Ono što nas je, vjerovali ili ne, zgražalo više od ponašanja crnogorske strane je ponašanje nekih hrvatskih političara, prije svega onih s lijevog političkog spektra, a potom, više od svega, bili smo zgroženi ponašanjem nekih hrvatskih admirala, naših nekadašnjih učenika, a tijekom Domovinskog rata bliskih suboraca.

Ljudi koji su tijekom rata bili spremni poginuti za ovu državu, a onda su poslije rata, zauzevši visoke pozicije u zapovjednoj hijerarhiji HRM-a i GS OSRH, počeli djelovati suprotno interesima ove države. Za neke naše tvrdnje, pored jasnih indicija, postoje i tvrdi dokazi, koji imaju svoj datum, klasu i urudžbeni broj! 

Kada smo početkom 2017. godine shvatili da u Glavnom stožeru OSRH postaje sve jača struja koja, na vrlo suptilan način, pokušava „izići u susret“ crnogorskoj strani i „minirati“ hrvatska potraživanja prema Crnoj Gori, a pogotovo kada su do nas počeli dopirati glasovi kako š/b „Jadran“ treba ostaviti Crnoj Gori jer je, navodno, preskup za održavanje (što nikada nije argumentirano i nema blage veze s pameću!) odlučili smo, kao Udruga kapetana školskog broda „Jadran“, uputiti pismo hrvatskoj javnosti.

Pismo je nastalo sredinom travnja 2017. godine, a uz mene, supotpisali su ga slijedeći bivši zapovjednici š/b „Jadran“: Anđelko Medić, kapetan duge plovidbe; prof. dr. sc. Stipe Lakoš, kapetan bojnog broda u mirovini; Milan Marelić, kapetan bojnog broda u mirovini te Neven Šeparović, kapetan duge plovidbe. Nažalost, niti jedan od navedenih kapetana, bivših zapovjednika š/b „Jadran“ nije više živ.

Prvi je umro Stipe Lakoš u travnju 2017. (par dana po objavi spomenutog javnog apela); potom je u prosincu 2017. umro Anđelko Medić; slijedio ga je Milan Marelić u veljači 2023., a posljednji je umro Neven Šeparović u veljači 2025. godine.

Nitko od ovih kapetana, koji su odgojili generacije vrsnih hrvatskih pomoraca, nikada više nije vidio „Jadranova“ bijela jedra na plavoj pučini. Nisam siguran ni da ću ih ja više vidjeti, ali znam da dok dišem i dok mogu pisati po tastaturi kompjutera neću prestati misliti na ovaj brod i javno djelovati da se isti vrati na svoj stari vez u Loru! Ove riječi potpisujem sam, ali uvjeren sam, supotpisala bi ih gotovo cijela Dalmacija!   

Upravo zato još jednom podsjećam na naš Apel iz travnja 2017. godine, koji je tada snažno odjeknuo u hrvatskoj javnosti (vidi link: https://www.maxportal.hr/vijesti/apel-kapetana-zbog-namjere-hrvatske-da-odustane-od-povrata-skolskog-broda-jadran/).

Budući su temeljne stvari na koje smo, u travnju 2017. godine, upozorili hrvatsku javnost ostale nepromijenjene, bit ću slobodan neke od njih ponoviti i dodatno obrazložiti. Dakle, na primjeru otvorene opstrukcije naših nastojanja za povratkom š/b „Jadran“ u Republiku Hrvatsku vidi se sav jad i bijeda određenih političkih krugova u Republici Hrvatskoj, ne samo prema ovom brodu, nego i prema cjelokupnoj budućnosti HRM-a.

Njihova otvorena nezainteresiranost prema financijskom obeštećenju za povrat protupravno otete vojne imovine (vrijedne više od 2,5 milijarde US dolara), na koju pravo vlasništva polaže Republika Hrvatska i koju je trebala naslijediti Hrvatska ratna mornarica, jednako se tako preslikava i na njihov nezainteresirani odnos prema budućnosti HRM-a. U nastavku teksta obrazložit ću i ovu tezu!  

Kao profesionalnog časnika i bivšeg zapovjednika š/b „Jadran“ ne smeta me toliko kad o toj materiji govore razni neupućeni političari, koliko me smeta kada o njoj neprofesionalno, netočno i s pozicije interesa Republike Hrvatske posve štetno govore neki visoki časnici, štoviše admirali koji su i sami školovani na ovom brodu!

Kada smo nas petorica bivših zapovjednika š/b „Jadran“, pišući javni Apel hrvatskoj javnosti, raspravljali o uzrocima takovog ponašanja nekih naših bivših učenika, a tada visoko pozicioniranih zapovjednika HRM-a, nismo se mogli oteti dojmu da je njihovo ponašanje i djelovanje, suprotno interesima ove države, ipak instrumentalizirano od strane neke nama nevidljive, ali jasno isprofilirane anti-hrvatske politike. Stoga smo otvoreno i javno, pored ostalog, napisali i slijedeće:  

„Ono što brine nas, bivše zapovjednike š/b „Jadran“, koji smo odgojili generacije vrsnih hrvatskih pomoraca, od kojih su se brojni vinuli i do najviših admiralskih činova, je to što su neki naši učenici, a danas uvaženi admirali HRM-a, izrazili svoju potpunu nezainteresiranost za povratak ovog broda u njegovu matičnu luku.

Zar je moguće da su živeći u Zagrebu poprimili mentalitet beogradske čaršije, ili smo mi, kao njihovi prvi zapovjednici i pedagozi negdje „falili“ u odgoju. Ili ih je, pored nas, paralelno još netko odgajao pa sada „vraćaju školarinu“. 

Ostane li š/b „Jadran“, kao biser hrvatske brodograđevne pameti pod tuđim stijegom, bit će to još jedan udarac hrvatskoj pomoračkoj tradiciji i nenadoknadiv gubitak za školovanje budućih generacija pomoraca po kojima je Hrvatska bila poznata i prepoznatljiva u svijetu.

U jedno smo sigurni, onaj tko uspije vratiti protupravno oteti brod „Jadran“ pod hrvatski stijeg osvojit će za dugi niz godina srca mnogih žitelja Dalmacije! No, Dalmatinci će pamtiti i one koji će ga prodati „za šaku Judinih škuda“!

Nama ostarjelim kapetanima i nekadašnjim zapovjednicima š/b „Jadran“, u poznu jesen našeg života, ostaje jedino nada koja se spominje u Evanđelju u prispodobi o čovjeku koji je u stisci, ali je ustrajan u svom traženju sve dok ne dobije ono što traži: “Molite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se.” Mt 7,7

Eto, tako smo mi, bivši zapovjednici š/b „Jadran“, javno istupili pred točno devet godina. Da li se u međuvremenu nešto promijenilo na bolje? Nešto ipak je! Sredinom siječnja 2024. godine crnogorski ministar obrane Dragan Krapović odbio je dati suglasnost hrvatskim ministrima obrane Ivanu Anušiću i vanjskih poslova Gordanu Grliću Radmanu da tijekom predstojeće posjete Crnoj Gori posjete š/b „Jadran“. Reakcija potpredsjednika Vlade RH i ministra obrane Anušića bila je trenutna (detaljnije vidi: https://www.maxportal.hr/vijesti/ivan-anusic-dosta-je-bilo/)  i snažno je odjeknula u hrvatskoj i crnogorskoj javnosti.

Istodobno, ministar Gordan Grlić Radman zatražio je od MORH-a te je 2025. i dobio konačnu bilancu svih hrvatskih potraživanja od Crne Gore. Potom je predložio formiranje Povjerenstva za pregovore s crnogorskom stranom, koje je početkom 2026. imenovano na Vladi RH.

Dakle, kao resorno nadležan, ministar Grlić Radman spreman je doslovno u svakom trenutku ispostaviti crnogorskoj strani detaljan i argumentiran račun za svu protupravno prisvojenu vojnu imovinu, koja obuhvaća i povratak š/b „Jadran“.  

Sve ostalo – ostalo je po starom! I danas, bit će uskoro 35 godina od osnutka, HRM plovi na brodovima starim preko 40 godina, što doista nikoga ne može impresionirati! Točno je da je u zadnjih godinu dana puno toga pokrenuto kako bi se nabavili novi i kvalitetni brodovi, ali sve je to još uvijek na razini pokušaja. Konkretnih rezultata još uvijek nema! Svi rodovi OSRH dobili su ponešto od modernih oružanih sustava, neki više, neki manje, a HRM još uvijek nije dobio ništa osim obećanja, onako kao da ih je dala osobno Meri Cetinić „u prolazu“.

Paradoksalno, ali istinito, više je koristi imala nekadašnja Mornarica Vojske Kraljevine Jugoslavije sa zapovjedništvom u Zemunu, nego današnji HRM sa zapovjedništvom u Splitu. Početkom 1920-ih godina srpski političar Pašić posprdno je pitao hrvatskog političara Trumbića: „More, može li se more orati?“, što nije spriječilo Trumbića i njegove suradnike da osnuju dobrovoljnu organizaciju „Jadranska straža“ i ulože ogromne napore, koji su rezultirali nabavkom većeg broja brodova, podmornica, a u konačnici i jadranskog bisera š/b „Jadran“.

To što je Zapovjedništvo tadašnje mornarice bilo u Zemunu, bila je samo prednost, a ne nedostatak. Prednost koja se mogla iskazati brojem nabavljenih plovnih sredstava na moru i rijekama!

Usporedbe radi, odavno se govori da Zapovjedništvo HRM-a treba preseliti u Zagreb, jer „daleko od očiju – daleko od srca“! No, nekima se očito ne odlazi iz sunčanog Splita, ne zbog manje gostoljubive zagrebačke klime, nego zbog činjenice što je pozicija u Lori „sanatorij“ u odnosu na turbulentnu poziciju na „Krešimirovom trgu“. 

Potom, Zapovjedništvo HRM-a u Zagrebu treba popuniti „fajterima“, ništa manjima nego što je to cijelo vrijeme imalo Zapovjedništvo HRZ-a, a što je u konačnici i rezultiralo nedavnom nabavkom najmodernijih francuskih borbenih aviona! Svojevremeno, u vrijeme Račanove Vlade, prvo su potjerani eksperti američkog MPRI-a, a potom su angažirani britanski stručnjaci koji su dali svoju „viziju“ obrambenog sustava RH i njezinih oružanih snaga.

“Plavac” zgrabio za prsa “sivomaslinastog” 

Bilo je tu svakakvih nakaradnih prijedloga, a jedan među njima odnosio se na ukidanje borbene komponente (MIG-ova) u HRZ-u. Po tom prijedlogu ostala bi samo transportna avijacija i helikopteri.

“Sivomaslinasti“ general iz Glavnog stožera, zadužen za objedinjavanje svih britanskih prijedloga, bespogovorno je prihvatio britanski prijedlog, no, istog trenutka za „prsa“ ga je uhvatio tadašnji zapovjednik HRZ-a i dobrano „protresao“, tako da je ova ideja „sivomaslinastom“ trenutno „izletjela“ iz glave. Ubrzo potom general iz HRZ-a je umirovljen, ali je borbena komponenta HRZ-a – preživjela! 

Može li se itko sjetiti makar i jedne situacije kada je neki hrvatski admiral od 2000. godine do danas, istupio tako energično u zaštiti interesa HRM-a? Nije niti jedan! A nije da nije bilo prilika za to!

Recimo, kada se ukidalo podmorničarstvo, kao vrlo bitna sposobnost HRM-a s kojom se moglo pohvaliti malo država u svijetu. Iako tada Vrhovni zapovjednik nije bio Milanović, koji je doslovno „kastrirao“ sadašnji generalsko-admiralski kor!

Prema pisanju Davora Ivankovića: „Milanović kao predsjednik koristi drugu taktiku, on je ucjenjivač te mobingira generale i njihove podređene. Poluge za tu taktiku počivaju na tome da on odobrava ili blokira promaknuća, a kako časnici moraju u sustavu napredovati svake četiri godine, inače ih proglašavaju neperspektivnima, moraju biti apsolutno poslušni Zokiju. On dodjeljuje činove, a činovi su u vojsci sve, o njima ovisi plaća, status, poslije i mirovina. Zato generali iz Glavnog stožera, u situacijama kada trebaju smiriti, pa i u raspravi barem oponirati bjesomučnom kaosu koji širi Milanović, u većini slučajeva radije šute“

(„Štetočine: Mesić je proveo čistku i prepolovio HV, a Milanović nas razoružava“, Večernji list, str. 18, 30. 3. 2026.). Sve što je gospodin Ivanković napisao za generale, jednako tako odnosi se i na admirale!

Admiralu Robertu Hranju, bivšem načelniku Glavnog stožera, tijekom njegovog mandata više puta je savjetovano da podnese ostavku i tako javno ukaže na nedopustivu poziciju kojoj je bio izložen i u što se mogla uvjeriti cjelokupna hrvatska javnost. On je to uporno odbijao da bi sada, kao umirovljenik, javno objasnio zašto to nije učinio: „… nisam poželio dati ostavku, želio sam odraditi svoj mandat do kraja. (…) Treba razumjeti da vojnici ne mogu ni dati ostavku. (…) Iako to zakonom nije propisano ni u jednoj državi, već je više dio vojnog kodeksa, mnogi politolozi smatraju da u društvima gdje se poštuje načelo civilne kontrole nad vojskom, vojnici ne smiju nuditi ili zahtijevati vlastitu smjenu ili otkaz, posebno ako bi se to interpretiralo kao znak protesta. Vojnici nemaju pravo na političko djelovanje u službi, a takav bi se potez mogao interpretirati kao politički čin“

(„Kad načelnik Glavnog stožera dobije oprečne zapovijedi od predsjednika i ministra koje ne može pomiriti, preostaje mu poštovati da je predsjednik RH vrhovni zapovjednik OSRH“, Nacional, str. 20- 23, 24. 3. 2026.).

Takav stav admirala Hranja odraz je nekoliko činjenica: i prije nego li je postao načelnik Glavnog stožera bio je osobni prijatelj s budućim Vrhovnim zapovjednikom. To dobro znaju svi oni koji ih obojicu poznaju iz vremena kada nisu obnašali dužnosti „prvog vojnika“ i „Vrhovnika“.

Admiral Hranj nikada nije bio apolitičan, samo je svoju stranačku opredijeljenost vješto prikrivao. Odlaskom u mirovinu odmah se aktivirao kao voditelj Savjeta za obranu SDP-a.

Nije ga smetala činjenica što su saborski zastupnici napustili Saboru 25. srpnja 1990., prigodom promjene Ustava SRH, kojom su izbrisane zvijezda petokraka i socijalističke oznake u nazivima državnih ustanova

Nije ga smetalo ni što su SDP-ovi zastupnici 25. lipnja 1991. glasovali protiv Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH. (Jedini SDP-ovac koji je glasao ZA bio je Korčulanin Marko Vlašić Čiće).

Kao hrvatskog branitelja nije ga smetalo to što je SDP, nakon 3. siječnja 2000., doveo Oružane snage RH na najniže grane u svom postojanju, a što je nastavljeno i u vrijeme premijerskog mandata Zorana Milanovića. U taj obrazac djelovanja savršeno se uklapa i admiral Hranj; ista „crvena nit“ neraskidivo povezuje njega, trenutačnog „Vrhovnika“ i stranku s Iblerovog trga!

Na kraju, posve je netočna Hranjeva tvrdnja kako „… vojnici ne mogu ni dati ostavku“, odnosno kako „… vojnici ne smiju nuditi ili zahtijevati vlastitu smjenu ili otkaz, posebno ako bi se to interpretiralo kao znak protesta“.

Ova tvrdnja je posve netočna, jer kako onda objasniti ostavke koje su, u posljednjih desetak godina, ponudila dvojica – trojica najviših američkih generala zbog neslaganja s tadašnjom američkom državnom politikom prema vođenju ratova u Iraku i Afganistanu. Ostavke su prihvaćene, oni su časno umirovljeni i otišli su uspravno, čista obraza.

Admiralu Hranju njegova partija, a ne savjest, nije dala da podnese ostavku jer im je upravo takav trebao na mjestu načelnika GS OSRH. No, on ništa nije učinio da položaj HRM-a, grane vojske iz koje je potekao, promijeni na bolje, već se u potpunosti pasivizirao i tako vlastitim primjerom pokazao ostalim generalima i admiralima poželjni obrazac ponašanja! U njegovom mandatu samo je nastavljeno daljnje propadanje HRM-a.

Postoji još jedna izrazita poveznica između admirala Hranja i „Vrhovnika“, a to je odnos prema povratku š/b „Jadran“. Obojica smatraju da ovaj brod nije potreban Republici Hrvatskoj te da treba ostati u Crnoj Gori. Obojica o tome javno šute. „Vrhovnik“ sve ove godine, na mandatu predsjednika RH, nije dao niti jednu službenu izjavu u kojoj bi podržao nastojanja Vlade RH i njezinih nadležnih ministarstava (vanjskih poslova i obrane) za povratak otetog broda i obeštećenje RH za protupravno otetu vojnu imovinu.

Istodobno, admiral Hranj još od vremena kada je bio zapovjednik HRM-a (studeni 2012. – siječanj 2015.) širio je tezu u HRM-u o tome kako š/b „Jadran“ treba prepustiti Crnogorcima. To je nastavio i kao direktor Glavnog stožera (do veljače 2020.) te kao načelnik GS OSRH. Stoga, ne treba čuditi što dio današnjih generala i admirala misli tako, uključujući i trenutnog zapovjednika HRM-a. 

Ali ono što posebno brine su dva njegova pokušaja iz 2014. godine. Prvo je, kao zapovjednik HRM-a, pokušao organizirati zajedničku vježbu s Ratnom mornaricom Crne Gore u akvatoriju Republike Hrvatske. Na toj vježbi trebao je sudjelovati pučinski remorker „Orada“, kojeg su Crnogorci protupravno prisvojili iz Lore. Da je ova ideja „prošla“ Hrvatska bi se našla u situaciji da mora uzaptiti brod na koji polaže pravo vlasništva, a ako to ne bi učinila tada bi Crnogorcima priznala pravo vlasništva nad tim brodom, ali analogno i nad sveukupno otetom vojnom imovinom vrijednom preko 2,5 milijarde US dolara!

Drugi pokušaj u kojem nije izravno sudjelovao, ali za koji je morao znati bilo je prihvaćanje crnogorske ponude da oni nama daju „svoja“ tri stara broda u zamjenu za naša dva nova broda! Treba li naglašavati da su tri „njihova“ stara broda, u stvari bila tri naša oteta broda, tako da bi se ta „trampa“ odvijala po principu tri naša stara broda za dva naša nova broda! Naše za naše! Ali dodatni efekt bio bi znano veći jer bi pristajanjem na ovu opciju opet propala sva hrvatska argumentirana potraživanja od Crne Gore vrijedna preko 2,5 milijarde US dolara! 

Srećom, i ova opcija s Crnogorcima je propala. Međutim, interesantno je da je u realizaciji ove nakaradne opcije aktivno sudjelovao i tadašnji visokopozicionirani dužnosnik MORH-a, kojeg je kroz službu u MORH-u „odgajao“ osobno Hranj, da bi ga na kraju, odlaskom iz MORH-a na novu dužnost, postavio i za svog nasljednika! Sve ovo odvijalo se u premijerskom mandatu Zorana Milanovića.

Nedavno je u hrvatsku javnost „procurila“ informacija kako predsjednik RH Milanović upravo ovog Hranjevog „pulena“ predlaže za novog hrvatskog veleposlanika u – Crnoj Gori! Krug se zatvorio! Zašto nikoga do sada nije zanimalo zašto visokopozicionirani hrvatski admiral te bivši hrvatski premijer i sadašnji predsjednik RH toliko „izlaze u susret“ Crnoj Gori!? Što se iza toga krije? Poslovi, dugovi, ucjene, …??? Naravno, sve na teret i štetu Republike Hrvatske! Brine li itko o tome?

Nažalost, nas koji o tome nešto znamo – sve je manje. Biološki odlazimo! A ja rekoh i olakšah dušu svoju! A onome tko se, bilo javno, bilo tajno, poigrava s interesima Republike Hrvatske, s njezinom mornaricom i vojskom … tako mu Bog pomogao! 

I kako se ističe u Psalmu 127;1: “Zaludu na bedemu stražar bdi, ako gospodar ne čuva grada!”

Stjepan Bernadić, kapetan bojnog broda u mirovini