Bonnie i Clyde sindrom: Što je Tereza govorila o Srbima 1996. godine

Brojni su reagirali na intervju Tereze Kesovije u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u dva” gdje je govorila u ljubavi prema Titu i poštovanju prema Jovankki Broz.  Njen Dubrovčanin, sveučilišni profesor dr. Ivica Granić, u objavi na društvenim mrežama podsjetio je što je Tereza govorila 1996. godine.

Kao mogući motiv ljubavi prema Titu spomenuo je hibristofiliju, poznatu  kao “Bonnie i Clyde sindrom”,  što je oznaka za osobu koju seksualno privlače zločinci i to najčešće oni koji su su počinili nečuveni zločin poput silovanja, ubojstva ili oružane pljačke. Dr. Granić piše: 

“Čitam reakcije na nastup Tereze Kesovije u Nu2. Ljudi su uglavnom ogorčeni a ja se baš tome čudim. Pa zar ona o svome shvaćanju morala, poštenja i ljudskosti nije sve rekla one večeri kad je u Beogradu zapjevala ‘Prijatelji stari gdje ste’, pjevajući to u gradu čiji su mještani bacali cvijeće na tenkove koji su išli na Hrvatsku, a neki od tih tenkova i vojnika su zapalili i Terezinu kuću.

Zar zaista mislite da se od takvog morala može očekivati sućut za stotine tisuća pobijenih od čovjeka za kojega tvrdi kako ga je voljela, za ekshumirane nesretnike iz jama koje svakoga dana bivaju otkrivene.

To nije nikakvo čudo, pa najveće svjetske ubojice je netko volio, ratne zločince, silovatelje, najgore pedofile. Koliko se takvih teških kriminalaca oženi baš u zatvoru na izdržavanju kazne, uvijek se nađe neka ‘Tere’.

Uvijek netko nekoga voli. Sličan se sličnome raduje. Osobno joj želim još dugo dobrog zdravlja i života u državi koju toliko mrzi, a to ne smije reći i u njoj mora živjeti. Muka je to nemila.

Inače, znanost kaže da kada žene obožavaju ratne zločince, često se radi o istoj osnovi kao kod serijskih ubojica, hibristofiliji, to jest privlačnosti prema onima koji su počinili teške zločine, ali pojačanoj nacionalizmom, tribalizmom, kolektivnim mitovima i političkom propagandom.

To nije uvijek samo romantična, seksualna fascinacija, već često idolizacija ‘heroja’ koji je ‘branio naš narod’.

Ratnog zločinca takve žene vide kao ‘ratnika’, ‘zaštitnika’, ‘vođu’ koji je učinio ono što je ‘trebao’ u ratu a poslije rata nas hranio i branio. To budi još jači osjećaj zaštite i ponosa nego kod individualnog ubojice.

Nacionalni mitovi i negiranje zločina

U post-ratnim društvima, posebno na ‘Balkanu’, ratni zločinci se često pretvaraju u ‘neopravdano optužene heroje’, a žene koje ih obožavaju vide ih kao žrtve ‘neprijateljske propagande’ ili ‘međunarodne zavjere’. To je više kolektivna identitetska lojalnost nego čista parafilija.

Stoga, ostavite Terezu na miru, ljudi dragi, nije njoj lako. Nije bolest sve što boli, u konačnici davno je dokazano kako su potkožne bolesti vlasišta najgore.

P.S. Ovo je naslovnica tjednika ‘Studio’ od prije dosta godina, pogledajte što je nekada izjavljivala. Sve dok, kako upućeni vele, miris prekodrinskih ‘zelembaća’ nije progovorio”, objavio je Granić.

M.M. /Foto: hrt