Glazbena diva Tereza Kesovija gostovala je u emisiji “Nedjeljom u dva”, gdje je najavila oproštajnu mini-turneju te otvoreno govorila o svom životu, karijeri, zdravlju, gubicima i odnosu s publikom.
U razgovoru se prisjetila i susreta s Josipom Brozom Titom i Franjom Tuđmanom, istaknuvši kako ne pristaje na licemjerje i ostaje vjerna vlastitim sjećanjima, piše HRT.
Na pitanje što joj znači pozornica, Kesovija je bez dvojbe odgovorila: “Život. Stvarno život. Postoji život i uz onaj na sceni, ali ono što me istinski čini sretnom jest upravo scena. Tako će biti do posljednjeg daha”. Opisala je i posebnu vezu s publikom.
“Svaki put kada izađem pred publiku dogodi se čudesna energija, nešto neopisivo. Svi ti adrenalinčići oko mene, kao neki anđeli, okruže me i daju mi snagu, čak i kad mislim da nisam u najboljoj formi. To je eliksir posebne energije”, kazala je. Naglasila je kako se taj odnos nije mijenjao tijekom godina. “Uvijek sam bila njihova i oni moji. Važno mi je osjetiti njihovo disanje, njihovo srce. Jednako kao što moje radi”, dodala je.
Govorila je i o svom temperamentu, zbog kojeg su je često opisivali kao “ženu vulkan”, no istaknula je da upravo taj karakter oblikuje njezin pristup glazbi. Posebno je naglasila važnost dinamike i nijansi u izvedbi. Prisjetila se da je njezin temperament ponekad bio izazovan za suradnike, ali je uvijek donosio rezultate.
Ujedno je istaknula važnost opraštanja kao ključne životne vrijednosti. Govoreći o godinama, priznala je da tijelo više nema snagu kao prije, ali se s time nosi koliko može. U tome joj veliku podršku pruža dugogodišnja prijateljica Gorana Miljević, koju je opisala kao svoj oslonac.
“Kad pjesma stane, i ja ću poći”
U razgovoru je spomenula i pjesmu kojom otvara koncerte, a koja, kako kaže, najbolje odražava njezinu životnu filozofiju: “Ja stojim na sceni i pamtim dane, i volim ljude, svu ljubav svijeta mogu da dam… i bit će ljubav dok pjesme bude. Kad pjesma stane, i ja ću poći.”
Oproštajnu turneju započet će u Splitu, gradu koji joj se spontano nametnuo i za koji je posebno vezana. Vrlo je otvoreno progovorila i o zdravstvenim poteškoćama, priznavši da ima problema s vidom i sluhom, što dodatno pojašnjava njezinu odluku o oproštaju od pozornice.
“Moramo učiti djecu da pamte, ne da mrze”
Tereza se prisjetila i svoje odluke o povratku iz Francuske, naglasivši da unatoč uspjehu nikada nije prestala osjećati da pripada Hrvatskoj. Njezin povratak poklopio se s ratnim razdobljem, kada je osjećala dužnost biti uz svoj narod. U tom je kontekstu spomenula riječi s nadgrobne ploče generala Nojka Marinovića: “Moramo učiti djecu da pamte, ne da mrze.”
“Pamćenje je alat, a mržnja golemi teret. Oprostila sam svima koji su mi uzeli sve iz mog doma, sve uspomene. Ali ne smije me nitko pitati jesam li zaboravila. Nisam. Onaj koji mrzi ne može biti sretan. Onaj koji prašta – može”, naglasila je. S bolom se prisjetila i gubitka uspomena iz djetinjstva u ratu. “Molim Boga da zaustavi ratove, jer u njima stradavaju djeca, nedužna i gladna. To je užas koji ne mogu ni proživljavati”, rekla je.
Prisjetila se i susreta s Josipom Brozom Titom, govoreći o njihovoj bliskosti iz vlastitog iskustva. “On je volio pjesmu ‘Nono’ i uvijek je želio da budem blizu njega. Bio je šarmantan, drag i dobar čovjek. To je bilo vrijeme moje mladosti i imam pravo reći da sam ga voljela”, istaknula je.
Izrazila je neslaganje s današnjim reinterpretacijama prošlosti. “Svi smo plakali kad je Tito umro, a danas se o tome govori drugačije. Ja sam ostala ista. Ne dopuštam da me netko mijenja jer to želi. Ja sam živi svjedok tog vremena”, rekla je.
Na konstataciju voditelja da nitko u 26 godina emisije nije ljepše govorio o Titu, odgovorila je: “Nijedan normalan čovjek mi ne može, niti smije uzeti za zlo moje riječi. Zato što sam ja tu epohu živjela. Taj čovjek je želio uvijek da sam uz njega. Bila bih ništavno stvorenje kad bih jednostavno pljunula na sve u mom životu, pa tako i na to.”
Prisjetila se i susreta s Franjom Tuđmanom, kojem je jednom prilikom rekla: “Gospodine predsjedniče, zašto se češće ne smijete? Tako ste zgodni kad se smijete.”
Prepričala je i anegdotu kada ju je Tuđman bez riječi pozvao na ples. “Bilo mi je to nekako nevino i simpatično”, kazala je.
Prijateljstvo s Gabi i Arsenom i trajna tuga
Tereza je emotivno govorila o prijateljstvu s Gabi Novak, naglasivši da je njihova povezanost bila duboka i bez rivalstva. Istaknula je da tuga zbog njezina odlaska i dalje traje.
Prisjetila se i Arsena Dedića, s kojim je dijelila studentske dane i glazbenu suradnju, opisujući ga kao iznimnog umjetnika.
Posebno se osvrnula na njihove posljednje susrete, uključujući večer prije njegove hospitalizacije. Spomenula je i jedan od najtežih trenutaka u životu – smrt brata koja ju je zatekla u Francuskoj. Taj ju je gubitak toliko potresao da je pomišljala na prekid karijere. “Brat je bio moja svjetlost, moja ikona i moje sunce”, rekla je. Potom je zapjevala pjesmu “Ima te”, posvećenu svim dragim ljudima koji su otišli.
“Moj je prasac dao život za moju flautu”
Prisjetila se i svojih početaka, kada majka nije podržavala njezino bavljenje glazbom, ali ju je brat ohrabrivao. Posebno emotivno govorila je o trenutku kada je dobila prvu flautu, instrument koji je njezinoj obitelji bio financijski nedostižan.
“Moj pape je bio siromašan, mi smo bili siromašni ljudi. I onda je tako moj prasac dao svoj život za moju flautu”, ispričala je. “Tako je i Arsen rekao da su i njegovi prodali prasca da mu kupe flautu. Tako su nas spojili i ti prasci. A one prave svinje sretali smo kasnije”, dodala je kroz smijeh.
Istaknula je kako nema osjećaj neostvarenosti i da je uvijek bila zadovoljna onime što joj je život dao.
Tereza kaže da ne prati previše mlađu generaciju pjevača, ali smatra važnim sklad glazbe, emocije i scenskog izraza. Kao pozitivan primjer istaknula je Ninu Badrić.
Govoreći o pjesmi “Moja posljednja i prva ljubavi”, istaknula je njezinu trajnu snagu, smatrajući da upravo nijanse u interpretaciji stvaraju bezvremensku povezanost s publikom. Posebno mjesto u njezinu repertoaru ima i pjesma “Nono”, koju je opisala kao primjer jednostavne i pjevne melodije koja je postala univerzalna i bliska publici.
Megy M./ Foto: hrt
