U Srbiji je donesena prva pravomoćna presuda kojom se država obvezuje isplatiti novčanu odštetu hrvatskom branitelju zatočenom u srpskim vojnim pritvorskim centrima nakon pada Vukovara.
Po presudi Prvog osnovnog suda u Beogradu (predmet br. 31 P. 12194/23), Ministarstvo obrane Srbije dužno je Ivanu Mikuliću iz Osijeka isplatiti 1,5 milijuna dinara (oko 12.750 eura) zbog torture i nečovječnog postupanja u logorima Stajićevo i Begejci.
Odluka je izazvala snažnu reakciju u Beogradu, gdje se upozorava da bi ovaj slučaj mogao postati presedan za tisuće drugih hrvatskih ratnih zarobljenika koji su prošli kroz iste pritvorske centre.
U Dokumentacijsko‑informacijskom centru Veritas smatraju da je presuda rezultat dugogodišnjih propusta srbijanskih sudova. Ravnatelj centra Savo Štrbac za SRNU je izjavio da je “bit problema” u tome što su sudovi u ranijim postupcima nekritički prepisivali hrvatske sudske odluke, uključujući presudu protiv srpskog državljanina Ivice Vuletića.
Vuletić je u Hrvatskoj bio osuđen za masovne likvidacije civila kod Vukovara i za ulogu stražara u pritvorskim centrima Stajićevo i Begejci. Tijekom postupka za Ovčaru pred sudom u Beogradu tvrdio je da s tim zločinima nema nikakve veze te da je priznanje dao pod prisilom, nakon premlaćivanja.
Štrbac tvrdi da je prema vojnim evidencijama Vuletić bio je demobiliziran već u listopadu 1991., što ga isključuje iz događaja za koje je osuđen. Unatoč tome, srbijanski sudovi su, kako tvrdi Štrbac, hrvatsku presudu prihvatili bez provjere, a upravo je taj dokument kasnije poslužio kao pravni temelj u slučaju hrvatskog branitelja Mikulića.
Vuletić je u Srbiji bio uvjetno pušten, a nedavno je preminuo “tiho i u bijedi”, noseći stigmu zločina za djela koja, prema tvrdnjama Veritasa, nije počinio.
Pravni manevar hrvatskih odvjetnika
Odvjetnici Ivana Mikulića iskoristili su slabosti srbijanskog sudskog sustava. U tužbi su priložili potvrdu Crvenog križa da je Mikulić bio zatočen u Stajićevu, a budući da je srpsko pravosuđe već priznalo hrvatsku presudu protiv Vuletića — koja implicira postojanje tih logora — sud je morao prihvatiti i zahtjev za odštetu.
Štrbac je taj potez nazvao “briljantnim manevarom”, jer je srpski sud time praktično priznao postojanje logora Stajićevo i Begejci, što je godinama politički negirano.
Beograd pokušava zaustaviti isplatu
Ured za vojnu obranu podnio je reviziju presude, a država priprema i ustavnu žalbu uz zahtjev za privremenu odgodu izvršenja. No presuda je pravomoćna i, ako se ne sruši, postaje presedan koji bi mogao imati dalekosežne posljedice.
Da je situacija ozbiljna, pokazuje i reakcija beogradskog javnog ovršitelja Jovana P., koji je odbio provesti sudsku odluku uz obrazloženje da “ne želi sudjelovati u pljački države”.
Moguć lavinski efekt tužbi
Štrbac ističe opasnost da bi ova presuda mogla postati osnova za nove odštetne zahtjeve protiv Srbije, s obzirom na to da je u logorima Stajićevo i Begejci bilo nekoliko tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika.
“Država neće osiromašiti zbog jedne isplate od 15 ili 16 tisuća eura, ali ako se otvori put za sve ostale, posljedice bi bile ogromne jer postoje tisuće hrvatskih vojnika koji su bili u tim vojnim pritvorskim centrima nakon pada Vukovara. Ako bi svi tražili odštetu, to bi iznosilo milijune eura iz srbijanskog proračuna”
