Grupa autora iz beogradske Udruge „Veterani ratne mornarice“, objavila je u jesen 2024. godine dvotomnu knjigu „Ničiji heroji Jadranskog mora“. Radi se o vjerojatno najskupljoj knjizi ikada objavljenoj na srpskom jeziku.
Knjiga je skupa ne zbog cijene papira, tiska ili autorskih honorara nego zato što bi njezini autori jednog dana hrvatskim pravnim zastupnicima mogli uštedjeti godine dokazivanja i otvoriti sporove vrijedne nekoliko milijardi dolara.
Teško je pronaći povijesni presedan da skupina umirovljenih generala i admirala sama napiše priručnik za vlastito raskrinkavanje. Obično se memoari pišu radi ulaska u povijest. Ovi bi mogli završiti kao prilog sudskom spisu.
Knjiga je u Republici Hrvatskoj gotovo nepoznata jer se vrlo mali broj primjeraka probio iz strogo kontroliranog srpskog medijskog prostora namijenjenog takvoj vrsti publicistike.
Nedavno je njen prikaz napravio autor koji se na platformi substack.com potpisuje kao Morski vuk. U njegovu vrlo dobrom prikazu pod naslovom: „Ničiji heroji Jadranskog mora – anatomija jedne mitologije koja je ostala bez države, bez publike i bez heroja“ (8. 7. 2026.) https://morskivuk.substack.com/p/niciji-heroji-jadranskog-mora autor daje opći prikaz i ocjenu knjige.
U ovom tekstu pojašnjavamo zašto je ova knjiga, inače prepuna političko-pravnih i povijesnih velikosrpskih bljezgarija i hračkanja po Hrvatima i Hrvatskoj, ipak važna po interese Republike Hrvatske te po čemu je ona posebna?
Dakle, knjiga je važna stoga što najveći dio njenog sadržaja čini detaljan i vrlo točan prikaz pljačke materijalno-tehničkih sredstava naoružanja i vojne opreme (MTS NVO) bivše Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) s prostora teritorija i akvatorija Republike Hrvatske od sredine listopada 1991. do kraja svibnja 1992. godine.
Radi se o nasilnom i protupravnom otimanju diobene mase bivše JNA na koju pravo vlasništva polaže Republika Hrvatska i zbog čega se već više od dva desetljeća spori sa Srbijom i Crnom Gorom.
Knjiga je posebna iz najmanje dva razloga:
– prvo, napisala ju je grupa kompetentnih autora, bivših visokih oficira JNA, koji su 1991./1992., po zapovijedi nadređenih vojnih struktura iz Beograda, aktivno provodili pljačku MTS NVO-a, a što knjizi daje dodatnu uvjerljivost. Zbog ulaženja u detalje cijele te operacije, stječe se dojam da su prilikom pisanja knjige koristili svoje službene rokovnike iz JNA, tzv. crvene Radne beležnice, u koje su pedantno, po danima, unosili sve što su radili,
– drugo, grupu od 10 autora koji stoje iza ove knjige čine isključivo Srbi rođeni u Srbiji, BiH i Hrvatskoj. Nitko od njih nije Crnogorac i nitko nije rođen u Crnoj Gori. Navedeni detalj je vrlo bitan za nastavak ove priče. Naime, u pljački vojne imovine s teritorija i akvatorija Hrvatske sudjelovali su i brojni visokopozicionirani oficiri crnogorske nacionalnosti, ili rođeni u Crnoj Gori, ali nitko od njih nije se pridružio ovoj grupi autora. Ili, možda, što je opet indikativno, nije bio niti pozvan da s njima podijeli svoja sjećanja na „dane ponosa i slave“ zbog odlično obavljenog posla.
Zašto je ovaj detalj o podrijetlu, nacionalnoj pripadnosti i bivšem profesionalnom statusu autora ove knjige toliko bitan?
Bitan je stoga što je Republika Hrvatska odavno izradila brojne i vrlo kvalitetne analitičko-dokumentacijske podloge kojima argumentirano dokazuje srpsko-crnogorsku pljačku vojne imovine s teritorija i akvatorija RH, a koja je potom jednim dobrim dijelom završila u Crnoj Gori. Vrijednost tako protupravno otuđene diobene mase JNA, a koja je završila na teritoriju i u akvatoriju Crne Gore, iznosi više od 2,5 milijarde US dolara (na dan 31. 12. 1990.).
Najmanje što su hrvatski vojni eksperti očekivali je da će im potvrda značajnog dijela njihovih izračuna, poput mane s neba, doći izravno od – suprotstavljene strane!
To je kao da opljačkana banka angažira vrhunske policijske istražitelje koji desetljećima mukotrpno rade ekspertizu kako bi otprije poznatim pljačkašima dokazali da su opljačkali banku, a onda jednog dana, naizgled ničim izazvan, dio pljačkaške bande pod krinkom nezadovoljstva vlastitim tretmanom i društvenim statusom (ničiji heroji … sic!), sjedne i napiše knjigu s detaljnim prikazom mjesta, vremena i tehnike provođenja pljačke te količine prigrabljenog plijena!!!
Eto, upravo to dogodilo se crnogorskoj političkoj vrhušci kojoj su hrvatski eksperti za sukcesiju vojne imovine odavno stavili „omču oko vrata“ tešku preko 2,5 milijarde dolara, a onda su nedavno tu „omču“ dobrano zategnuli srpski „ničiji heroji …“, bivši članovi pljačkaškog tima koji: a) ne žive u Crnoj Gori, b) nisu po podrijetlu Crnogorci, te c) ponosno priznaju počinjenje pljačke čiji plijen je gotovo u cijelosti završio u – Crnoj Gori!!!
Konkretno, Hrvatska izravno tereti Crnu Goru za financijsku protuvrijednost svake diobene stavke nasilno odnesene s hrvatskog teritorija, a koja je završila u Crnoj Gori. Srbiju se jednako tako tereti za financijsku protuvrijednost svake diobene stavke nasilno odnesene s hrvatskog teritorija, a koja je završila u Srbiji.
Pritom, postoji jedna srpsko-crnogorska „začkoljica“ koja se izravno ne tiče Hrvatske, ali ću je svejedno navesti jer je bitna za pojašnjenje ove priče. Radi se o neravnomjernoj podjeli plijena između Srbije i Crne Gore, a prigrabljenog 1991./1992. s teritorija i akvatorija Republike Hrvatske. Tada su između ove dvije republike nastale određene pravno-financijske posljedice koje bi u bliskoj budućnosti mogle dodatno narušiti već dobrano narušene srpsko-crnogorske bilateralne odnose!
Naime, s obzirom na visinu hrvatskih potraživanja po osnovi sukcesije vojne imovine Crna Gora je, s obzirom na svoju veličinu i gospodarsku snagu, u znatno gorem položaju od Srbije u pogledu gospodarskih i financijskih mogućnosti za vraćanje duga. Zato Crna Gora uporno želi hrvatska potraživanja prebaciti na Srbiju. Nismo mi – pitajte Srbe!
Što se događalo tijekom agresije na Hrvatsku?
Dok su srpske „bijele psine“ nemilosrdno otkidale svaki djelić vojne imovine s hrvatskog korpusa, crnogorske „priljepuše“ (lat. Echeneidae Montenegro) mažnjavale su za sebe znatno više plijena nego što su mogle zinuti i konzumirati.
Ova srpsko-crnogorska ratna simbioza bila je doista fascinantna. Crnogorske „priljepuše“ obilato su se hranile ostacima hrane koje su srpski „morski psi“ ispuštali tijekom lova u hrvatskom akvatoriju. Pritom su crnogorske „priljepuše“ imale moćnu zaštitu (JNA) koja im je osiguravala lak pristup hrani bez trošenja vlastite energije na plivanje (čitaj: pljačkanje)! Nikada u povijesti svjetskog kriminaliteta neka kriminalna skupina nije došla do većeg plijena uz manji trud!
Neosporne su sljedeće činjenice: cijela operacija zamišljena je u Beogradu od srpske vojno-političke vrhuške; provedba iste bila je u režiji i izvedbi JNA, a aktivna kadrovska i logistička potpora dobrim je dijelom došla s crnogorske strane, koja je manje ratovala, a više „kokošarila“ po Konavlima.
JNA je dio plijena, zbog njegove strukture, namjene i gabarita (veliki patrolni brodovi, raketni i torpedni čamci, podmornice i drugo) svjesno ostavila na čuvanje u Crnoj Gori. Tako se dogodilo da je bivša republika, koja je prije rata u savezni proračun za vojsku izdvajala manje od 2 %, čiji je doprinos u agresiji na Hrvatsku bio značajno manji od srpskog, gotovo preko noći došla u posjed gotovo 100 % plijena prikupljenog iz akvatorija Hrvatske.
U strukturi ukupnog plijena kojeg je srpsko-crnogorska koalicija prikupila s cjelokupnog teritorija i akvatorija Hrvatske, procjenjuje se da je crnogorski udio iznosio oko 25 posto.
I onda se dogodila prijelomna 2003. godina. Srbi u Crnoj Gori tovare na labudice neka manja plovna sredstva i odvoze ih za Srbiju, na Dunav. Također, imaju namjeru prodati veći dio plijena pohranjen u Crnoj Gori i tako dobiveni novac uložiti u vojnu stanogradnju.
Na to se bune Crnogorci i tvrde da taj dio plijena pripada njima te insistiraju da s istim u buduće isključivo oni raspolažu. Od tog trenutka „dva oka u glavi“ ne gledaju više u isto žarište! Strabizam postaje sve izraženiji i, u lipnju 2006. godine, Državna zajednica Srbije i Crne Gore prestaje postojati!
Prilikom razdruživanja Srbija ipak pristaje na primjenu razdiobe plijena po principu „teritorijalne zatečenosti“ tako da je svakoj državi ostalo ono što je „jamila“! No, dio srpske javnosti jako dobro zna što je tko tijekom rata „jamio“ i kome te tvrde da je takova razdioba plijena nepoštena po srpske interese!
Ipak, nešto kasnije, Srbi i Crnogorci pomirljivo sjedaju za stol i dodatno „poravnavaju“ svoje bilance, po principu: mi vama 16 komada zrakoplova G-4 sa simulatorom, a vi nama dionice …. e, upravo te dionice vrlo brzo doći će glave ove srpsko-crnogorske Ali-babe, ali to je već neka druga priča!
Dakle, kada danas Hrvati od Crnogoraca nešto potražuju iz nekadašnje diobene mase bivše JNA, Crnogorci mrtvo-hladno kažu „mi nemamo ništa s time, pitajte Srbiju, ona je država sljednica, a ne mi“!
Prvo, ta tvrdnja nije točna jer su u aktima o nastanku nove crnogorske države preuzeli sve međunarodne obveze iz države prethodnice, kojoj su pripadali, a drugo, sve što im je pripalo, odmah su rasprodali, a da prethodno nisu pitali druge države sljednice, odnosno pribavili „čiste vlasničke papire“!
Interesantno, prije rasprodaje vojne imovine uopće se nisu zapitali, štoviše, grubo su ignorirali činjenicu da oni nemaju pravo rasprodavati nešto što je dio sukcesijske mase i pripada drugim državama sljednicama. Nakon što su se oslobodili „srpskih okova“ te im je konačno granula „svijetla majska zora“ nitko iz tadašnjeg crnogorskog političkog vrha nije se zapitao „što su nam to Srbi ostavili u dvorištu?“
Nitko nije javno rekao „to nama ne pripada, vratit ćemo tu opljačkanu imovinu svojim susjedima Hrvatima i zamoliti ih za oprost“. Da su tako postupili 2006. ili 2007. godine mogli su odavno naći neko kompromisno rješenje s Hrvatima i danas bi pjevajući ušli u Europsku uniju! I prije priželjkivane 2028. godine! A novčano bi, kao država, neusporedivo bolje prošli.
Umjesto toga, Crnogorci su odmah stali raspisivati javne tendere i masovno rasprodavati vojnu imovinu za koju su svi domaći i strani kupci znali da nema „čiste vlasničke papire“, što se potom odrazilo i na postignute cijene. Većinu sredstava ponuđenih na prodaju nudili su po više puta, svaki puta za sve manje novca, a sve dok postignuta cijena nije dosegla svoje dno – po kili starog željeza!
Primjerice, džepnu podmornicu procijenjene vrijednosti oko milijun US dolara, prije rata baziranu u splitskoj Lori, poslije rata Crnogorci su prodali po cijeni polovnog Fiat Punta!
Sve što su Crnogorci radili u proteklih 20 godina gledale su, svaka sa svog motrišta, i Hrvatska i Srbija! Sva upozorenja hrvatske diplomacije da prestanu prodavati vojnu imovinu na koju pravo vlasništva polaže Republika Hrvatska, crnogorska strana je u potpunosti ignorirala.
Primjerice, Crnogorci su se obvezali da će školski brod „Jadran“, koji je po tom sporazumu pripao Crnoj Gori, jednom godišnje polagati vijenac u tzv. Plavu grobnicu kod Krfa. Već prve godine Crnogorci su izigrali tu obvezu! Jedreći po Otrantu zaobišli su Krf u širokom luku, uz talijansku obalu! A takovih primjera ima podosta!
Dakle, Crnogorci su „krčmili“ vojnu imovinu na koju pravo vlasništva po sukcesijskom pravu polažu Hrvati. Tu su imovinu Hrvatima tijekom rata u najvećoj mjeri oteli Srbi. Istu su poslije rata od Srba prevarom preuzeli Crnogorci, pa potom, nakon osamostaljenja pošto-poto i što prije prodavali. Danas, kada Hrvati ispostavljaju račun Crnogorcima, koji su prodavali hrvatsku imovinu, ovi mrtvo-hladno kažu: „obratite se Srbima, oni su vam oteli imovinu“!?
I, što sada?
Crna Gora žuri u Europsku uniju, gdje je europski birokrati očekuju raširenih ruku. Na sva upozorenja iz Hrvatske kako bi prije toga trebalo podmiriti neke dugove iz prošlosti Crnogorci se i dalje prave „mutavi“. Valjda misle da će to, umjesto njih, napraviti Srbi!
S druge strane, Srbi „ničiji heroji …“, napisali su dvotomnu knjigu u kojoj su iznijeli neke vrlo bitne podatke o otetoj diobenoj masi MTS NVO-a JNA, a koji su gotovo u potpunosti potvrdili kvantitativne izračune hrvatskih eksperata za sukcesiju vojne imovine te omogućili kvalitetan izračun visine hrvatskih potraživanja prema Crnoj Gori veći od 2,5 milijarde US dolara!
Alea iacta est! Tako je svejedno jesu li „ničiji heroji …“ – jedan general-potpukovnik i jedan viceadmiral, dva general-majora i jedan kontraadmiral te četiri kapetana bojnog broda, a svi podrijetlom Srbi rođeni izvan Crne Gore – obični IDIOTI, koji su to napravili samoinicijativno jer im se Crna Gora zbog nečega zamjerila, ili su dio jednog šireg projekta destabiliziranja Crne Gore, pri čemu su svoju dionicu odlično odigrali!?
Na kraju, mnogi se pitaju zašto Crna Gora toliko odugovlači s formiranjem svoje „Komisije za uređenje odnosa s Republikom Hrvatskom povodom statusa školskog broda ‘Jadran’ kao kulturno-istorijskog i vojnog simbola države Crne Gore“. Osim dugačkog, zvučnog i nakićenog imena ta Komisija, osim predsjednika, nema niti jednog člana!
Svi koji u Crnoj Gori nešto vrijede i drže do svog profesionalnog ugleda, bježe od ove Komisije „k’o vrag od tamjana“. Pa kako i ne bi kad je predsjednik ove Komisije, ministar obrane Dragan Krapović, 15. siječnja 2024. na službenim stranicama Vlade Crne Gore, javno priznao:
„Želim istaći da je između dijaloga i pregovora velika razlika, a ja nisam neko kome ta razlika može promaći, naprotiv, kao ministar odbrane, prihvatio sam razgovor na te teme, ali ne i pregovore jer prihvaćanje pregovora znači prihvaćanje mogućnosti da ‘Jadran’ ne bude crnogorski, a ja to otvoreno kažem neću prihvatiti! To je stvar principa i nacionalnog ponosa.“
Indikativno, crnogorska Komisija u svom nazivu fokusira se samo na jednu diobenu stavku – š/b „Jadran“. A onih još 200 drugih diobenih stavki – raznih plovnih sredstava koje su protupravno prisvojili (čitaj: ukrali ), kao da nikada nije bilo!
E, kako ne bi bilo da ih nikada nije bilo, između ostalog, pobrinuli su se i „Ničiji heroji Jadranskog mora“ koji su ih sve uredno evidentirali te detaljno opisali pod kojim su kondicijama ta sredstva završila u Crnoj Gori!
TKO SU NIČIJI HEROJI JADRANSKOG MORA?
Marko Marković/ Maxportal
Sinoćnje gostovanje predsjednika hrvatske vlade Andreja Plenkovića u središnjem Dnevniku na HTV-a upriličeno je povodom…
Državljanka Srbije u dobi od 38 godina kazneno je prijavljena zbog krađe suncobrana i ležaljki…
Slovenac Slavko Vinčić dobio je čast suditi finale Svjetskog prvenstva između Španjolske i Argentine. Finale…
Komentiraj