Što ako se NATO prehladi?

Postoji jedna dobra, možda apokrifna, rečenica koja se godinama prepričavala po europskim vojnim krugovima, prema kojoj je neki talijanski ministar obrane navodno rekao da je Italija pouzdana članica NATO-a, ali da se ipak priprema i za dan ‘kada se NATO prehladi’.

Teško je danas pouzdano utvrditi tko je točno bio autor te dosjetke, no ona je preživjela jer u sebi nosi elementarnu istinu međunarodne politike: savez je vrijedan onoliko koliko su njegove članice sposobne izdržati prvi udar, održati vlastitu državu funkcionalnom i stvoriti vrijeme da politička obveza savezništva postane stvarna vojna pomoć.

U hrvatskoj se raspravi o obrani često ponašamo kao da je članak 5. Washingtonskog ugovora neka vrsta automatskog sigurnosnog mehanizma koji poništava potrebu da država sama raspolaže ozbiljnim oružanim snagama. Istina je, naravno, drukčija.

Članak 5. kaže da će se napad na jednu članicu smatrati napadom na sve, dok članak 4. propisuje konzultacije u slučaju prijetnje teritorijalnoj cjelovitosti, političkoj neovisnosti ili sigurnosti članice. Nijedan od njih, međutim, ne kaže da savezničke snage magično nastaju na granici nekoliko minuta nakon prvog projektila. Između političke odluke i konkretne pomoći postoji vrijeme, a upravo je to vrijeme ono što nacionalne oružane snage moraju kupiti vlastitom sposobnošću.

Zato je cijela hrvatska polemika o novim vojnim nabavama donekle promašena kada se svodi na pitanje treba li novac potrošiti na tenk ili bolnicu, avion ili vrtić, raketu ili školu. Tako država ne funkcionira, niti je obrambena politika racionalno usporediva s jednom izoliranom stavkom socijalne potrošnje.

Država koja nema sposobnost zaštititi vlastiti teritorij, komunikacije, energetsku infrastrukturu i ključna urbana središta nema ni luksuz dugoročno financirati bilo koju drugu javnu funkciju, jer pretpostavka svih njih jest politička i teritorijalna stabilnost.

Hrvatska je pritom tri desetljeća živjela od vojnog kapitala stvorenog u Domovinskom ratu, a zatim ga, kao i velik dio Europe, polako trošila u uvjerenju da je velika konvencionalna prijetnja postala stvar prošlosti. Nakon pada Berlinskog zida činilo se da će Europa zauvijek živjeti u svijetu u kojem Rusija izvozi plin, Njemačka automobile, Francuska luksuznu robu, a Sjedinjene Države sigurnost. Vojske su smanjivane, skladišta pražnjena, proizvodni kapaciteti za streljivo gašeni, a obrambeni proračuni godinama tretirani kao politički prostor iz kojega se bez velike štete mogu uzimati sredstva za druge potrebe.

Rat u Ukrajini pokazao je koliko je ta pretpostavka bila komotna. Moderni rat nije ukinuo topništvo, tenkove i pješaštvo, nego im je pridodao dronove, satelite, elektroničko ratovanje, kibernetičke napade i precizno vođeno streljivo. Rezultat nije bio jeftiniji rat, nego rat koji troši nevjerojatne količine svega, od granata i goriva do rezervnih dijelova, senzora, komunikacijskih sustava i obučenih ljudi. Najvažnija roba u takvom sustavu ipak ostaje vrijeme, a ono se, za razliku od aviona ili haubice, ne može kupiti nakon što kriza počne.

U tom kontekstu treba promatrati i hrvatsku modernizaciju oružanih snaga. Rafale je najvidljiviji simbol cijelog procesa jer ga građani vide na nebu iznad Zagreba, ali iza njega slijedi mnogo šira promjena: Black Hawkovi, Bradleyji, Mistrali, Bayraktari, HIMARS-i, Leopardi 2A8, samohodne haubice CAESAR, nova logistička vozila, protudronski sustavi, komunikacijska oprema i infrastruktura.

To nije popis luksuznih vojnih igračaka, nego pokušaj da se vojska koja je desetljećima živjela na produženom životnom vijeku stare tehnike ponovno pretvori u sustav koji može djelovati samostalno i istodobno biti potpuno interoperabilan sa saveznicima. Lijevi dio političkog spektra u Hrvatskoj sasvim legitimno postavlja pitanja o cijeni, transparentnosti, prioritetima i domaćoj industrijskoj koristi takvih nabava.

Treba pitati za svaki ugovor, za uvjete održavanja, za životni ciklus sustava, za cijenu streljiva, za logistiku, za servisne kapacitete i za to ostaje li dio novca u hrvatskom gospodarstvu. Ozbiljan parlament upravo zato i postoji. Problem nastaje tek kada se iz legitimnog pitanja kupujemo li pametno prijeđe u sugestiju da nam sposobnost koju kupujemo zapravo nije potrebna.

Rafale, primjerice, ne služi tome da Hrvatska vodi neki samostalni veliki zračni rat, što bi s dvanaest aviona ionako bilo besmisleno zamišljati. Njegova je svrha mnogo prizemnija i mnogo važnija: da država ima sposobnost nadzora i obrane vlastitog zračnog prostora, da može reagirati u prvom satu krize i da u saveznički sustav ne ulazi kao pasivni teritorij koji netko drugi mora braniti od početka do kraja.

NATO nije zamjena za nacionalnu vojsku, nego mehanizam koji višestruko povećava vrijednost nacionalnih sposobnosti. Ako članica nema te sposobnosti, savez ne može multiplicirati ono čega nema. Slično vrijedi i za tenkove. Pitanje treba li Hrvatskoj 44 Leoparda potpuno je legitimno, ali ozbiljna verzija tog pitanja mora glasiti za koju su strukturu namijenjeni, koliko će biti obučenih posada, kakva će biti pričuva, koliko će stajati održavanje, postoji li infrastruktura za njihov transport i servisiranje te koliko će streljiva biti dostupno u slučaju stvarnog sukoba. To su pitanja obrambene politike.

Pitanje čemu tenkovi u 21. stoljeću uglavnom je izraz iste one zablude zbog koje je Europa desetljećima smanjivala vojne kapacitete, uvjerena da je tehnološki razvoj ukinuo staru logiku rata.

Hrvatska je pritom u neobičnoj poziciji jer njezin politički i društveni vrh rat ne poznaje iz povijesnih knjiga nego iz vlastitog života, pa je utoliko čudnije što se obrana tako često prikazuje kao ideološki projekt desnice. Finska, Švedska, Norveška i Francuska nisu ozbiljne vojne države zato što su trajno desno orijentirane, nego zato što pitanje vlastite obrane ne tretiraju kao stranačku temu. Vlade se mijenjaju, dok geografija, demografija, strateški položaj i obveza zaštite države ostaju isti. 

Hrvatska je mala država neobične geografije, s dugom obalom, relativno uskim prometnim pravcima, velikom koncentracijom stanovništva i gospodarske aktivnosti u nekoliko ključnih točaka te ekonomijom snažno vezanom uz infrastrukturu i turizam. U suvremenom sukobu protivnik ne mora osvojiti pola zemlje da bi izazvao ozbiljnu štetu; dovoljno je pogoditi nekoliko prometnih čvorišta, energetskih sustava, komunikacijskih centara ili vojnih baza.

Upravo zato obrana više nije pitanje broja vojnika i tenkova, nego sposobnosti da država kao sustav ostane funkcionalna pod pritiskom. Tu se vraćamo na onu talijansku dosjetku o NATO-u koji bi se jednoga dana mogao prehladiti. Hrvatska mora biti pouzdana članica Saveza, jer je NATO daleko najvažniji sigurnosni okvir koji je zemlja imala u modernoj povijesti. Ali članstvo u savezu ne oslobađa državu obveze da ima vojsku sposobnu preživjeti prve sate i dane krize, zaštititi ključne objekte, održati zapovijedanje i omogućiti dolazak savezničkog pojačanja.

Najskuplja vojska uvijek je ona koju počnete graditi kada vam već treba. Zato ozbiljna rasprava o hrvatskoj obrani ne bi trebala biti rasprava između onih koji žele oružje i onih koji žele škole, nego između onih koji žele dobro osmišljenu, transparentnu i održivu vojnu modernizaciju i onih koji su spremni vjerovati da će netko drugi riješiti problem ako se jednog jutra sigurnosni poredak Europe pokaže manje čvrstim nego što danas izgleda.

Članak 5. kaže da Hrvatska nije sama. Ali nigdje ne piše da smije biti nespremna. A to je, vjerojatno, i jedina ozbiljna pouka priče o NATO-u koji se jednoga dana može prehladiti. 

M. Marković/gov.hr