Od rojene vale do vrha znanosti: fascinantni život Grge Novaka

U Zagrebu se pridružio masonskoj loži „Maksimilijan Vrhovac“ u kojoj su djelovali Ivan Meštrović, Ferdo Šišić, Svetozar Pribičević, Natko Katičić, Ivan Ribar, Antun Barac i Ante Tresić Pavičić. Ta je struja, za razliku od suprotstavljene lože Ljubav bližnjega, bila hrvatski usmjerena.

Negdje kao klapac (ni dječak ni momak) dvojio sam hoću li postati pomorac ili arheolog, no kako za pomorca nisam imao ni najosnovnije uvjete (ni bračka mi strana obitelji nije imala čun, a na more bih se otisnuo samo u privezanoj brodici Ivice Mohiniega koji bi me pripuštao na palubu dok njega nije bilo, a dugotrajnost bi mi plovidbe ovisila o dužini užeta), ostala mi je druga mogućnost, i to u neretvanskome zavičaju.

Tako sam sām ili u društvu susjeda kopao rupe po očevim njivama od kojih su veću korist imale lijene krtice i mjesni vidari nego Emilio Marin, koji je istodobno iskopavao i u Naroni i oko starokršćanske bazilike na pučiškome groblju, dakle u obama mojim zavičajima. Kako bi me koliko-toliko pripitomio, otac bi me nadario knjigama. Jedna je od njih bila

U zemlji faraona Grge Novaka koju sam čitao tijekom dokonih ljetnih metkovskih popodneva znajući da ću papak rijetko smočiti prije odlaska na Brač i maštajući da ću upravo ja otkriti grobnicu kojega faraona ili razbiti neko davno egipatsko prokletstvo. Grga Novak bio je, dakle, Indiana Jones mojega djetinjstva, junak koji je umjesto mene, tad malena i ovisna, putovao svijetom te razobličavao tajne.

Kako sam bivao stariji, pod ruku su mi počele dolaziti i druge Novakove knjige, isprva monografije o Hvaru i Visu koje sam kao poluotočko (samo je jedna strana otočka) dijete gutao. Negdje kad krenuh na studij, u četiri je sveska pretisnuta Prošlost Dalmacije, a ne tako davno pisao sam pogovor pretisku 1948. zabranjene i nedavno pretisnute knjige Dalmacija na raskršću u izdanju Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore.

Zamisao o pretisku te knjige iznio je Grgin pranećak Slobodan Prosperov Novak koji je istodobno pisao životopis svojega prastrica za koji je prve natuknice počeo bilježiti prije šezdesetak godina, još za Grgina života, i prije nekoliko ga je mjeseci objavio pod naslovom Grga Novak: život i djela.

Koliko je Slobodanu Prosperovu Novaku stalo do ove knjige, bilo mi je razvidno iz čestih poruka koje smo izmjenjivali i dijelova teksta koje mi je povremeno odašiljao, a hrvatska je javnost to mogla razabrati iz njegovih javnih nastupa. Pomalo razočaran razmjerno slabom promidžbom njegove knjige o Vladi Gotovcu, koja je doživjela tek jedno predstavljanje iako je riječ o djelu koje bi, da je hrvatsko izdavaštvo imalo tržišno usmjereno (kad već počesto ne vodi brigu o kakvoći), punilo i novinske stupce i dvorane, knjigu je ponudio Frakturi, izdavaču za kojega je procijenio da će životopis „posljednjega hrvatskog polihistora“ učiniti vidljivijim jer i sama knjiga, i njezin autor, i njezin „predmet“ to zaslužuju.

Riječ je o pravoj poslastici koja se sastoji od dvaju dijelova. Prvi je pripovjedni koji, kako ne biste izgubili pripovjedačku nit, nije opterećen bibliografskim podatcima, a kroz koji Grgu Novaka ponajprije upoznajete kao čovjeka.

Drugi se, pak, dio, u koji se može uključiti završno poglavlje prvoga dijela Dramatis personae mentorova kruga, sastoji od kronologije, bibliografije i kazala te dobro dođe da život Grge Novak stavite u širi povijesni i kulturološki okvir.

Životni put „molega iz loze Hahanovih“

Za otočane su obiteljski nadimci neizmjerno važni. Službena je antroponimna formula (ime i prezimena) na otoku, naime, od male pomoći posebno ako je riječ o nositelju kojega čestog imena i prezimena. Stoga je i na vama, dragi čitatelji, da upamtite da se 2. travnja 1888. u Hvaru na Hvaru, u ruševnoj Kneževoj palači rodio Grga Novak Hahan, sin Prospera i Marije koji su ga dobili u svojevrsnome izgnanstvu, izrazito siromašni, jedva punoljetni i još neoženjeni jer su se njihovu vjenčanju protivili roditelji.

Već je u ranome djetinjstvu hvarski župnik don Stjepan Miličić uočio njegovu darovitost, a iz pisma je Grgina oca Prospera razvidno kako se Grga školovao primajući privatne poduke na trošak hvarskoga biskupskog ordinarijata „kao da je engleski lord, a ne hvarski pučanin“. Koliko su te poduke bile kvalitetne, pokazuje podatak da se do 14. godine služio talijanskim, njemačkim, francuskim, latinskim i grčkim jezikom, a koliko je zajednici bilo stalo da sina ljubljenoga pošalje u bijeli svijet, svjedoči podatak da je hvarski biskup, Kaštelanin Fulgencije Carev sredstva za Grgin odlazak na školovanje u Travnik organizirao godinu unaprijed predosjećajući kako mu se život približava kraju.

Meni je kao Metkovcu osobito zgodna činjenica da je noć s 13. na 14. kolovoza 1902. prespavao na metkovskome željezničkom kolodvoru sa svojim magarcem, na kojega mu je obitelj, pazite te skoro pa biblijske slike, uprtila vino, ulje i ružmarin. Bio je tovar na magarcu (ili tovar na tovaru) namijenjen isusovcima koji su ga iduće četiri godine školovali u Travniku. Unatoč očekivanjima oca da će se zarediti, Grga je odlučio krenuti svojim putom, što mu pater familias do kraja života nije oprostio.

Godine 1906. počeo je studirati povijest, zemljopis i arheologiju na Sveučilištu u Zagrebu, s tim da bi ljeti radio u kuhinjama u Zagrebu i Veneciji, a studij je nastavio u Beču, Pragu, Berlinu i Jeni. Tijekom studentskih dana bio je frankovac, družio se s Antunom Gustavom Matošem i njegovim književnim krugom te je surađivao u časopisu Mlada Hrvatska pjesmama, prikazima i arheološkim raspravama.

U svijet znanosti ušao je obranom doktorske radnje Slaveni i Venecija 27. listopada 1913. te je te je te školske godine počeo raditi u splitskoj Cesarsko-kraljevskoj Velikoj realci i asistirati don Frani Buliću. Još tijekom proljeća iste godine počeo je istraživati Grapčevu i Markovu špilju, a 1917. napisao je školski udžbenik pod naslovom Građanske nauke za najviši razred srednjih škola. Kakvo je bilo prethodno stanje u austrougarskim školskim udžbenicima, zorno je prikazao u članku Povijest Austro-ugarske monarhije u dalmatinskim školama objavljenom 1912. u Nastavnome vjesniku:

“Da li je kad vladao koji hrvatski kralj u ovim krajevima, jesmo li mi ikad imali samostalne države, svoga kralja, svoju, vojsku, o tom se ni među redcima ne može da čita. (…) Nema sigurno nigdje na svijetu zemlje, gdje se o svakom uči, samo ne o sebi samom.“ Svaka je usporedba sadašnjošću namjerna.

Godine 1919., uoči odlaska u Skoplje, gdje je četiri godine predavao opću povijest srednjega vijeka, Grga se oženio Splićankom Linom Kargotić. U Skoplju mu se rodila jedina kći Maja. Tijekom čestih putovanja iz Skoplja u Solun postao je 1921. masonom. Upravo mu je ulazak u masonski svijet omogućio prvi od četiriju odlazaka u Egipat i susret s Howardom Carterom, arheologom koji je otkrio Tutankamonovu grobnicu. S druge stane, ulazak u masoneriju dodatno je pogoršao Grgine odnose s ocem. U Skoplju je Novak, među ostalim, dovršio monografiju Italija prema stvaranju nove Jugoslavije, u kojoj se kritički osvrnuo na talijanska presizanja prema Dalmaciji.

Godine 1924. vratio se u Zagreb, gdje je, nakon što je postao redovitim profesorom opće povijesti na Filozofskome fakultetu, označen kao Pribičevićev čovjek iako se dotad Grga i Pribičević uopće nisu poznavali. „Bijedni Grga Novak mogao je slobodno ostati u Skoplju, mi ga u Zagrebu ne trebamo“, prekomjerno ga se, a nije li tako počesto i danas, granatiralo u  dnevniku Hrvat te je, kao žrtva političkih razračunavanja, bio privremeno umirovljen. Nakon što su Radić i Pribičević sklopili savez novinske su kritike, pogađate, prestale, a Grga je vraćen na posao.

U Zagrebu se pridružio masonskoj loži „Maksimilijan Vrhovac“ u kojoj su, među ostalim, djelovali Ivan Meštrović, Ferdo Šišić, Svetozar Pribičević, Natko Katičić, Ivan Ribar, Antun Barac i Ante Tresić Pavičić. Ta je struja, za razliku od suprotstavljene lože Ljubav bližnjega, bila hrvatski usmjerena.

Zbog pripadnosti je masoneriji u noći s 10. na 11. studenoga 1941. Grga bio uhićen te je do 6. travnja 1942. uzničio u Staroj Gradiški i Jasenovcu u društvu znanstvenika, sudaca, izdavača, arhitekata, visokih činovnika, umjetnika, poduzetnika i mnogih drugih. Tijekom uzništva dočuo je za ubojstva Josipa Bombellesa i Emanuela Gagliardija dok su ostali, a nabrojio ih je Novak četrdesetak, preživjeli.

(Čitajući knjigu Imena Gorana Bábića, u kojoj se pisalo o Jasenovcu kao logoru smrti, također sam uočio činjenicu da su svi jasenovački zatočenici koje je taj hrvatski bezdomnik spomenuo, preživjeli. Ne kažem da nisu patili, ali preživjeli jesu dok mnogi, drukčijega ideološkog predznaka, drugi nisu.)  Štoviše, tijekom uzništva zatočenici su oblikovali svojevrstan intelektualni kružok te održavali predavanja iz vlastite struke.

Grga Novak uništio je nakon izlaska iz zatvora sve što ga je povezivalo s masonerijom, a iako je bio bivši uznik, dobio je 1944. Državnu nagradu Nezavisne Države Hrvatske za knjigu Prošlost Dalmacije.

„Oni koji su u političke svrhe preuveličavali ulogu ratnih logora na tlu Nezavisne Države Hrvatske ne vole ovu priču jer ona ne ide prema njihovim pretjerivanjima. U njoj se dodiruju pakao i ljudskost. Spomenut ću još samo kako je Grga Novak iz zatočeništva oslobođen 6. travnja 1942. Vratio se obitelji i odmah nastavio predavati na Katedri za antičku povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

Već sljedeće godine, nakon propasti Mussolinijeve Italije, primio je narudžbu iz vrha tadašnje Pavelićeve vlasti da napiše knjigu o povijesti Dalmacije koja bi mogla poslužiti na poslijeratnim pregovorima. Tu knjigu nisu mu naručili iz Jajca, nego iz Zagreba, iz Banskih dvora! Nekadašnji zatočenik narudžbu je spremno prihvatio i za knjigu, koju je uredio njegov prijatelj Mate Ujević, već 1944. dobio Državnu nagradu NDH“, zaključio je poglavlje Sjećanje na zatočenje u Staroj Gradiški i Jasenovcu Slobodan Prosperov Novak.

Nakon Drugoga svjetskog rata (1946.) Grga Novak postao je rektorom Sveučilišta u Zagrebu, ali je već 1947. smijenjen zbog toga što je bio dobitnik Državne nagrade Nezavisne Države Hrvatske. Te iste godine (1947.) postaje redovitim članom tadašnjega JAZU-a, a 1958. predsjednikom, što će ostati do smrti.

Subverzivna se Novakova djelatnost ogleda i u činjenici da mu je 1948. uništena naklada knjige Dalmacija na raskršću zbog razmatranja povijesti Boke kotorske u okviru povijesti Dalmacije, odnosno hrvatskih zemalja. Nakon Drugoga svjetskog rata Novak će se pozabaviti poviješću dalmatinskih povijesnih središta, Zadra, Splita i Dubrovnika, a prije će, tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata prikupljati građu kojom će braniti hrvatstvo velikih dalmatinskih središta.

Suradnja s Matom Ujevićem, koja je otpočela radom na Hrvatskoj enciklopediji tijekom NDH, nastavila se i u komunističkoj Jugoslaviji radom na Pomorskoj enciklopediji, pa kad Žarko Puhovski javno ustvrdi da u NDH nije učinjeno ništa spomena vrijedno jer je rad na Hrvatskoj enciklopediji započet u Banovini Hrvatskoj, treba podsjetiti toga dežurnog sveznadara da je djelatnost današnjega Leksikografskoga zavoda „Miroslav Krleža“ u velikoj mjeri začeta tijekom NDH s tim da je glavni urednik Hrvatske enciklopedije Mate Ujević degradiran, a Kruno se Krstić, hrvatski jezikoslovac svjetskoga glasa, prije nego što ga je Miroslav Krleža u Zavodu udomio, „usavršavao“ u Mesoprometu. Valjda ga je zaposlio neki potomak mesara koji je očuvao Bachove note.

Svoj će životni put Grga završiti nakon što je odradio dva putovanja: prvo po Dalmaciji, koje je otpočelo posjetom obitelji Vjekoslava Maštrovića u Zadru i završilo prijmom u domu Miloša Miloševića u Kotoru, te drugo po Italiji, kad se otisnuo u krajeve od Venecije do Otranta te posjetio i Bari odakle mu je stric Jakov nabavio magarca s kojim se početkom XX. stoljeća uputio u svijet znanosti. Dana 6. rujna 1978., nakon povratka s mora, obratio se svojemu nećaku forski:

“Dragi moj Bobo, danas mi toko umrit“ te je napustio ovozemaljski svijet dan poslije zatvorivši svoj životni put ondje gdje ga je i započeo.

Znanstvenik svjetskoga glasa

I znanstveni je put Grge Novaka opisan literarno, a u skladu s krilaticom njegova pranećaka kako se povijest piše radi nas samih, a ne radi naših predaka, u ovoj se knjizi naglašava Novakov osobiti vid domoljublja, koji obuhvaća zavičajnu, pokrajinsku i nacionalnu sastavnicu s tim da se ni jedna od tih sastavnica ne potire. Tako će Grga Novak biti oštar protivnik kampanilizma koji je, poglavito u Dalmaciji, često bio kočnicom bilo kakva razvoja, a danas ga iskorištavaju novoorjunaši kako bi razjedinili „virni puk hervatski“.

S druge je strane činjenicom da je najveća arheološka otkrića pronašao na kućnome pragu i dokazivanjem neprekinutosti naseljenosti današnjega hrvatskog narodnog prostora Grga pokazao koliko je besmisleno neprestano omalovažavati vlastite korijene. Decentna se Grgina domoljubna crta razabire tijekom čitavoga njegova znanstvenoga rada: od pisanja priručnika kojima je podizao narodnu svijest tijekom Austro-Ugarske, obrane istočne jadranske obale od talijanskih posezanja još od 1918. do potrage za svakim, pa i najmanjim hrvatskim tragom u svakome od znanstvenih područja kojim se bavio.

Grga se često čudio manjku domoljubnoga osjećaja vlastitih mentora i suradnika (osobito je to razvidno bilo na primjeru don Nika Lukovića, kojega je upoznao tijekom odsluženja vojnoga roka u Boki kotorskoj, a za kojega je doznao da je nakon Drugoga svjetskog rata radio za jugoslavenske obavještajne službe). Ističe Prosperov Novak činjenicu da je Grga Novak začetnik sustavnoga proučavanja prapovijesti i staroga vijeka te ekonomske povijesti u Hrvata, ali i da je napisao niz književnopovijesnih studija te odgojio više naraštaja povjesničara i arheologa.

Vlastiti je rad, poput svojega pranećaka, popularizirao u novinskim člancima i reportažama dokazavši na osobnome primjeru kako se i najteže teme, kad se dubinski razumiju, mogu razraditi na svakome razumljiv i pristupačan način. Danas na hrvatskoj javnoj pozornici djeluju mnogi ljudi koji znaju mnogo činjenica, ali samo su ljudi poput Grge Novaka iz šume podataka znali izvući valjane zaključke.

Grgina uloga u hrvatskoj anegdotalnoj povijesti

Osim biografskim podatcima knjiga Grga Novak: život i djela, kao sve knjige Slobodana Prosperova Novaka, obiluje pikanterijama poput one kako je posljednja riječ koju je zapisao hrvatski povjesničar književnosti Branko Vodnik bila kreten (uputio ju je svojemu cjeloživotnomu protunošcu Đuri Šurminu), poput ode hrvatskoj gluposti u časopisu Šestar s pomoću Kranjčevićevih stihova (kod nas jedan drugog poučava, mnijenje bistri, / a svi rad bi postali – bar ministri) te poput pokušaja da se objasni prelazak Viktora Novaka na mračnu stranu povijesti (pisali su tadašnji novinari; „Kod nas bi ga Vjekoslav Novak ukopao živa u grob, a u Beogradu ima čast.“).

Doznajemo i neke podatke iz Grgina privatnoga života poput onoga kako je taj velikan, poput još jednoga otočanina (s Visa) i svjetskoga uglednika, matematičara, Sibe Mardešića uvijek za sobom vukao kožnu torbu u kojoj bi se, uza knjige, katkad našlo plodova zemlje i mora, ali i da je pretkraj života doživio „susret od vrste koja nije trebala svjedoke“.

Posljednji renesansni Hvaranin

Za razliku od knjige o Gotovcu, u kojoj je Prosperov objektivni promatrač, u životopisu je Grge Novaka, posljednjega renesansnog čovjeka u postrenesansnom Hvaru, Slobodan Prosperov Novak znatno više od sporednoga lika: on je kroničar koji nije vodio samo dnevnik arheoloških iskapanja, nego je i zapisao neke brižno čuvane tajne velikana koji je vlastitu i obiteljsku privatnost skrivao od znatiželjnih očiju i ušiju pripustivši nas da zavirimo u znane i neznane saloče kojima se kretao jedan od najvećih umova XX. stoljeća u Hrvata.

Knjiga je to koju sam čitao kao otočko dijete očaran tihim uvalama djetinjstva opisanim na prvim stanicama i kao dubrovačko-neretvansko-otočki hibrid (Prosperov je Dubrovčanin i Hvaranin, ja Neretvanin i Bračanin) s Bokom kao zavičajem po izboru i Gradcem u Makarskome primorje kao bitnim životnim toposom, kao zanimani čitatelj koji je, među ostalim, otkrio kako je Grga Novak prvi Hrvat koji je postao članom Accademije dei Lincei nakon Ruđera Boškovića, kako ga je kraljica Elizabeta II. godine 1972. proglasila vitezom Britanskoga Carstva i dodijelila mu doživotnu titulu sir te kao znanstvenik koji je sa Slobodanom Prosperovom Novakom i Viktorijom Franić Tomić priredio zabranjenu knjigu Dalmacija na raskršću.

Šire će čitateljstvo jamačno s pomnjom pročitati retke o Novakovu zatočenju u Staroj Gradiški i Jasenovcu te iskustva pod poratnim komunističkim režimom. Vjerujem da će se i mnogi poput mene upitati kako je moguće da jedan mason bude domoljub, a i kad raščlanite popis zagrebačkih masona u prvoj polovici XX. stoljeća, vidjet ćete da su mnogi njihovi pripadnici elite hrvatskoga društva. Jedno, pak, od rijetkih pitanja koje sam si postavio, a na koje nisam dobio odgovor bilo je kako je Grga uspio izdržati četiri godine bez Hvara. Ja znam da bi meni bez Brača srce puklo.

Domagoj Vidović/Identitet