Dr. Ivo Kujundžić, koji je 1995. bio u Hrvatskom uredu u Beogardu, svjedoči da se tom Uredu obratilo oko 24 tisuće Srba koji su se htjeli čim prije vratiti u Hrvatsku jer su ih kninske vlasti prisilile na odlazak.
Navršava se 25. obljetnica od VRO Oluja kojom je okončana velikosrpska pobuna u Hrvatskoj i oslobođena područja koja su pobunjenici držali pod okupacijom.
Tijekom ove oslobodilačke akcije pobunjeni Srbi zbog svojih neostvarenih ratnih planova u velikom broju organizirano napuštaju Hrvatsku pritom prisiljavajući na egzodus i ono stanovništvo s područja okupacije koje nije htjelo niti je imalo ikakvog razloga za napuštanje svojih domova, a među kojima je bilo i pripadnika nesrpske nacionalnosti.
Nakon dolaska u Srbiju mnogi od njih obraćali su se Hrvatskom uredu (kasnije Veleposlanstvu) u Beogradu tražiti pomoć za povratak svojim kućama u Hrvatsku dajući pritom izjave o tome kako su se našli u izbjegličkim kolonama kao i o drugim zanimljivim i važnim događajima iz vremena četničke okupacije dijela Hrvatske.
Dr. Ivo Kujundžić, koji je od svibnja 1994. u tom Hrvatskom uredu proveo četiri godine na dužnosti Savjetnika za humanitarne poslove svjedočio je da se u tom razdoblju Uredu obratilo oko 24 tisuće Srba koji su se htjeli čim prije vratiti u Hrvatsku jer da su ih protiv svoje volje njihovi natjerali na odlazak.
Kroz isto to vrijeme dr. Kujundžić je osobno obavio 4976 razgovora s izbjeglim osobama, zapisivao i protokolirao njihove izjave koje se i danas nalaze pohranjene u dokumentaciji ovog Ureda. Među izbjeglicama bilo je i dosta Hrvata koji su također natjerani u kolone ili su se sami pridružili zbog straha da ih ne likvidiraju tzv. “pozadinci” vojske krajine koji su nadzirali i kontrolirali formiranje kolona.
Odgovor na pitanje zbog čega su Srbi masovno napustili Hrvatsku dr. Kujundžić nalazi u izjavi poznatog srpskog intelektualca Slobodana Inića,
sveučilišnog profesora porijeklom iz Sarajeva koji je na jednom simpoziju što su ga organizirale humanitarne organizacije i organizacije za zaštitu ljudskih prava u Beogradu, nakon Oluje rekao:“Srbi nisu protjerani iz Hrvatske, oni su izvršili SAMOIZGON. Od kada su došli na hrvatske prostore, uvijek su bili u službi onih koji su vladali nad Hrvatima. Zato oni ne prihvaćaju nikakvu Hrvatsku osim takvu u kojoj će oni biti gospodari. Tko ovo zna bit će mu jasno kako ih se s lakoćom moglo izmanipulirati da zaratuju s vlastitom zemljom.”
Službena srpska politika još uvijek bježi od ove istine jer se ne želi suočiti s vlastitim zabludama i zlodjelima učinjenih sebi i drugima u ime velikosrpsrpstva, a na što ih je upozoravao i opominjao još prije stoljeće i pol poznati srpski socijaldemokrat i pisac Svetozar Marković u svom djelu “Srbija na istoku” u kojem je napisao:
“Politika ‘jake i velike Srbije‘ protivna je interesima srpskog naroda u temelju. Politika ‘Velike Srbije’ ne samo da nije ništa stvarnog dobila za svoj narod, već mu je često i škodila što ga je stavljala u neprijateljski položaj prema narodima koji su nam i po krvi i po jeziku i po istorijskoj sudbini bratski… Gdje su granice nove srpske države? To je mučno odrediti, a da ne dođemo u sukob sa svima tim narodima… Da bi srpski narod stvorio jednu državu morao bi uzeti ulogu osvajača.”
Velikosrpski hegemonizam je kako u prošlosti tako i u sadašnjost glavni uzrok loši odnosa među narodima naše regije i ako se to ne promijeni imat će sigurno udjela i u budućnosti.
U nastavku evo nekoliko od par tisuća izjava osoba koje su bili prisiljene napustiti Hrvatsku i koje su se nako dolaska u Srbiju obratili Hrvatskom uredu u Beogradu s molbom za povratak svojim kućama.
Zbog zaštite osobnih podataka kao i sigurnosnih razloga ne objavljujemo njihova puna imena i prezimena već samo inicijale.
Broj protokola 1238 od 29. 08.1995. M.V.: Spreman svjedočiti da su krajiški vojnici pljačkali srpske kuće. Roditelji mu ostali u Dvoru na Uni.
N. N.: Početkom Oluje teritorijalna obrana nas je pozvala da se maknemo iz Knina ne rekavši ništa o daljnjim planovima. Što više kazali su kada ovo prođe ( misleći na topovske eksplozije) onda ćemo se vratiti. Umjesto povratka s lokacije na kojoj smo bili izbjegli iz Knina, došlo je naređenje da krećemo dalje. Pošto nisam ništa ponio iz stana, odlučio sam se vratiti u Knin uzeti najvrjednije stvari pa onda nastaviti dalje ako se mora. Kada sam se vratio u Knin našao sam vrata na stanu razvaljena a vrijednosti opljačkane. Još hrvatske vojske nije bilo u Kninu”.
Broje protokola 1396 od 18.09.1995. godine M. K. iz Knina je izjavila: “Bili smo u podrumu zgrade gdje je zubar Milan Babić imao stan. Došla je milicija i natjerala nas u kolonu.”
Broj protokola 1315 B. D. iz Okučana je izjavio: “Ranili su me Srbi jer sam štitio Hrvate.”
Broj protokola 1284 od 5.09.1995. godine M. L. iz Donjeg Lapca natjeran u kolonu. Nije se smio opirati jer mu je sin bio u Hrvatskoj vojsci. Po nacionalnosti je Srbin.
Broj protokola 1269. od l. 09. 1995. godine M. J. Hrvat iz Gračaca. Morao je napustiti kuću i ići u kolonu pod prijetnjom da će bitiubijen. Ima svjedoke. Izjavljuje da je jedna njegova susjeda ubijena zato što nije htjela ići u kolonu. To su radili “pozadinci vojske” kako se tom prilikom izrazio.
Broj protokola 74. od 19. 01 1996. godine. Lj. I. iz Glinskog Trtnika od oca Srbina i majke Hrvatice opirao se otići u kolonu, pa su ga – kako tada reče prebili vojnici Republike srpske krajine, slomilili mu ključnu kost i oštetili koljeno. Ima liječničku svjedožbu.
Broj protokola 244 od 21.02 1996 godine Lj. M. iz Korenice izjavljuje:” Moj muž G. Maoduš bio je umirovljenik MUP-a. Čitao je “Vjesnik” ispred hotela u Korenici pa su ga martićevci napali zato što čita “ustaške novine”. Odveli su ga u nepoznatom pravcu. Nađen je kasnije u lovačkoj kući kod Vrhovina ubijen. Takva je sudbina zadesila još 22 Srbina.”
Broj protokola 247 od 12.03. 1996 godine: Damir Ć. iz Obrovca krenuo je u kolonu nakon Oluje “zato što se bojao zaostale grupe za teror”.
Broj protokola 1106 od Il. 08 1995 godine B. B. Srbin iz Sjeničaka kaže: “Zapao sam u kolonu i nisam smio izići iz nje. Bio sam od svojih u strahu”.
Broj protokola 1115 razgovor s M. Čuruvija navodno dopisnik Slobodne Dalmacije kaže: “Bio sam sa svojima u sukobu. Radio sam fizički i preživljavao. Morao sam u kolonu i želim se čim prije vratiti.”
Broj protokola 1129. Lj. V. – Srpkinja udata za Hrvata kaže da je bila prisiljena iz Obrovca ići u kolonu. Smješteni su navodno bili u Novim Banovcima te dodaje:”Moram glumiti veliku srpkinju da mi se što obitelji ne dogodi. Želimo se što prije vratiti.”
Broj protokola 1132. od 16.08 1996. godine M.S. Hrvatica udata za Srbina. Došla u koloni sa Banovine. Za vrijeme trajanja Republike srpske krajine ubili su joj dva brata, a kasnije i muža (iako je Srbin) jer je u pijanom stanju rekao”da će osvetiti šogore”.
Broj protokola 1122 od 15. 08 1995. godine predsjednik Suda za prekršaje iz Obrovca M. D. morao s kolonom doći u Srbiju, ali se želi odmah vratiti.
Broj protokola 1701. D. K. iz Kistanja od svojih bio zatvoren mjesec dana. Kaže da je sačuvao od rušenja katoličku crkvu i sakrio oko 25 zvona sa srušenih katoličkih crkava u dalmatinskoj Zagori.
Jure Ivančić/ Foto: Maxportal
Bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić komentirale je pregovore nakon izbora. Tvrdi da je domaća…
Predsjednik Vlade Andrej Plenković sudjelovao je na svečanom otvorenju nove zgrade Srednje škole Čakovec, a…
Nakon nove akcije EPPO-a u kojoj su uhićeni bivši pomoćnik ministrice, bivši dekan i bivši profesor…
Komentiraj