IVICA ŠOLA: Čestitka Pupovcu uoči Oluje! Kako od nacionalne manjine napraviti biznis

kolovoz 4, 2020 maxportal
Share Button

Opće je mjesto da je bivši predsjednik Ivo Josipović, a ne general Glasnović, Pupovca nazvao etnobiznismenom. Nakon što je bio Jugoslaven i početkom devedesetih član stranke “Udruženje za Jugoslavensku demokratsku inicijativu”, kada je biznis jugoslavenstva propao, prebacio se na SDSS, na biznis baziran na srpstvu.



Pupovac ni u jednom ni u drugom slučaju nije želio Hrvatsku, ni danas mu nije draga, ali je mora podnositi jer nema izbora, zato valja podsjetiti na Pupovčeve stavove prije veličanstvene oslobodilačke akcije “Oluja” kojom je slomljena okupacija hrvatskih teritorija, okupacija koju je Pupovac htio legalizirati.

Mene ovdje ne zanima što netko misli da Pupovac misli ili da je mislio, nego što sam Pupovac kaže. Naime, 5. rujna 1994. Pupovac je dao intervju Heni Erceg u Feralu (str. 4 i 5) u kojem je jasno dao do znanja da se zalaže za legalizaciju SAO Krajine, koju ne naziva takozvanom, da se zalaže za legalizaciju okupacije Hrvatske nastale na ratnom zločinu, od Vukovara preko Škabrnje do Dubrovnika.

Na upit Heni Erceg zašto za Srbe traži status naroda, a ne nacionalne manjine, Pupovac odgovara: “Ne može se preko noći reći: od sada ćeš biti nacionalna manjina, pogotovo ne tonom koji implicira manje vrijednu poziciju – ti si manjina i ima da bude kako mi, većina hoćemo. Treba izbjeći sve takve frustracije i ići na ono što imamo u povijesti hrvatsko-srpskih odnosa, a to je narodni sporazum.”

Eto, Pupovac danas ima manjinski status i ne vidim da je frustriran; gotovo stalno, pa i danas dio je vladajuće većine, a preko srpskih Novosti “ustaškim” kunama sustavno pljuje po toj istoj državi koja mu to hračkanje obilato plaća.

A što Pupovac misli pod pojmom “narodni sporazum”? Riječ opet prepuštam Pupovcu. “Srbe treba priznati kao narod sa suverenom političkom voljom i to je osnova budućeg hrvatsko-srpskog sporazuma.” Na to ga Heni Erceg pita: “Slijedom toga, naravno, Srbi će zatim tražiti priznanje teritorija koji sada drže silom?” Milorad odgovara: “Ako se hoće prijeći od rata k miru, onda će se i oko teritorijalnog aranžmana trebati stvarati kompromis.” Erceg dalje traži pojašnjenje pa pita: “Budite konkretniji – znači li to Vaše zalaganje za dvije države u jednoj?”

Na to pitanje Milorad se potpuno razotkriva i odgovara: “Postoje države u svijetu koje su tako ustrojene da je vlast podijeljena među jedinicama koje čine tu državu (ne spominje okupaciju RH, nap. I.Š.). Sasvim je jasno da se unitarni koncept hrvatske države mora promijeniti i da će Hrvatska morati biti složena država.”

U citiranom intervjuu ima još podosta Miloradovih, blago rečeno, bisera, pa tako u tom trenutku glavnog arhitekta svih zločina Slobodana Miloševića smatra mirotvorcem, pere ruke od zločinačke uloge Milana Martića, ni riječi o etničkom čišćenju hrvatskog življa, a na mjestima aludira u maniri ravnoteže krivnje da nam je tako i trebalo jer su – pozor, kolegice i kolege novinari, a to na jednom mjestu izričito apostrofira – krivi i hrvatski mediji.

Na pitanje Heni Erceg želi li Slobodana Miloševića amnestirati od krivnje za rat, Milorad uopće ne odgovara ništa o Miloševiću, nego se obrušava na hrvatske medije: “A ponavljam, nisu u igri bile samo grupice (! – uskličnik moj, I. Š) ljudi koje su s kokardama dolazile iz Srbije i koje su na TV bile ‘zumirane’ i stavljane u prvi plan za razliku od većine onih koji ili nisu znali što se događa, ili su očekivali nešto drugo. Zato se pitanje odgovornosti može uputiti i hrvatskim medijima.” Eto, Pupiju su svi krivi, doduše malo jedna, malo druga strana, pa i čudi kako je najpoznatiji među mnogima, Gordan Lederer, ubijen na obavljanju novinarskog zadatka. O dr. Šreteru neću ovaj put…

Ne treba smetnuti s uma niti da su ove Miloradove želje skoro pa i bile uslišane kroz djelovanje međunarodne zajednice i plan Z4 kojim bi okupacija Hrvatske bila legalizirana, ali su ga Mile Martić i Sloba odbili jer im je bilo premalo, htjeli su pripojenje tzv. Krajine tadašnjoj Miloševićevoj Jugoslaviji, a ne “tek” državu u hrvatskoj državi. Isto kao tzv. Republika Srpska u BiH koja također želi “prisajedinjenje”.

I što je preostalo nakon odbijanja Z4, dragi Milorade? Pa “Bljesak” i “Oluja”, oslobađanje vlastitog teritorija, čisto kao suza i prema međunarodnom pravu i prema haaškoj presudi. Valja dodati, da nije bilo “Oluje”, u Bihaću bi se dogodila nova Srebrenica, Milorade. A zločini nakon “Oluje”? Tu treba upozoriti na bitnu razliku. Zločini protiv Hrvata i Hrvatske, okupacija, bili su sustavni, službena politika Beograda i KOS-a, dok su zločini nad Srbima, civilima, bili incidenti vrijedni dubokog žaljenja, no iza njih nisu stajale institucije hrvatske države, to su bile hijene rata s hrvatske strane, a ne hrvatski general, ministar Šušak, Tuđman…

Uz podsjećanje na ovaj Miloradov “državotvorni” intervju, čestitam Pupovcu obljetnicu “Oluje” kojoj će prisustvovati i njegov čovjek, a još više mu čestitam na tome što je Tomu Medveda poslao u Grubore. Tamo ni jednom predstavniku institucija RH nije mjesto jer, utvrđeno je u Haagu, nemaju veze s tim zločinom. Izuzev DORH-a.

AUTOR: Ivica Šola/ Slobodna Dalmacija

 

Komentari
Share Button