Tihomir Kundid – general ili vješalica za odoru?

Francuska je prije mjesec dana uputila Hrvatskoj jedan od najprestižnijih protokola koje neka država može dobiti: službeni poziv za sudjelovanje na vojnoj paradi u Parizu 14. srpnja, na Dan pada Bastilje, francuski nacionalni praznik.

Mimohod će, kao i svake godine od 1880., prolaziti Champs-Élyséesom, od Slavoluka pobjede do Trga Concorde, pred predsjednikom Francuske, članovima vlade, parlamenta, gradonačelnikom Pariza i diplomatskim korom.

Bit će to događaj koji će Francuska prenositi uživo na nacionalnoj televiziji, jedan od najgledanijih u državi, simbol francuske državnosti i vojne tradicije. Ovogodišnji mimohod nosit će snažnu poruku potpore Ukrajini, uz prelet Miragea 2000, od kojih će jedan biti obojen u ukrajinske boje, te sudjelovanje država okupljenih u Koaliciji voljnih.

Koračati ispod Slavoluka pobjede u Parizu nije samo protokol već i privilegij. To je najpoznatiji vojni simbol Zapada, mjesto na kojem marširaju samo vojske koje Francuska želi vidjeti.

Svaka ozbiljna vojska to smatra čašću. Hrvatska vojska pogotovo, jer dolazi iz zemlje koja je svoju državnost izborila u ratu i koja svoj međunarodni ugled gradi kroz profesionalnost, pouzdanost i savezništva. Za Hrvatsku, takav poziv nije samo ceremonija nego potvrda statusa. To je trenutak u kojem se vidi tko je država, a tko statist.

Hrvatska je već sudjelovala na toj paradi 2013. godine, pa je poziv bio prirodan i častan. Ali u Zagrebu je postao predmet sukoba.

Načelnik Glavnog stožera, general Tihomir Kundid je prvo bio suglasan sa slanjem Hrvatske vojske u Pariz. Pripreme su krenule, a onda je reagirao Pantovčak. Predsjednik Zoran Milanović zabranio je odlazak Hrvatske vojske u Pariz tvrdeći da je poziv krivo adresiran, da je procedura pogrešna i da HV neće ići nigdje bez njegovog odobrenja.

Ministar obrane Ivan Anušić i Vlada uzvratili su da je poziv legitiman, da je riječ o časti za državu i da predsjednik nepotrebno politizira događaj. Milanović ne popušta, svađa se i vrijeđa i premijera i ministra i novinare.

U cijeloj priči najvažniji trenutak nije bio politički, nego vojni. Bio je to trenutak u kojem je načelnik Glavnog stožera Tihomir Kundid promijenio odluku. Ta zapovijed nije imala zakonsko uporište. Članak 69. Zakona o obrani jasno razlikuje vojne aktivnosti od protokolarnih. Velike vojne aktivnosti, vježbe i obuka, traže odluku Vlade i suglasnost predsjednika kao vrhovnog zapovjednika.

Protokolarne aktivnosti i postrojbe razine voda i niže imaju potpuno drugačiji režim. Odluku donosi ministar obrane. Točka 5. napisana je upravo za ovakve situacije: protokol, ceremonija, mala postrojba. Ministar odlučuje, Glavni stožer provodi. Predsjednik u toj kategoriji nema nikakvu ulogu.

Mimohod u Parizu nije vježba, nije obuka, nije operacija. To je protokol. Zato ministar odlučuje, a načelnik GS mora provesti odluku. To je zakon.

I tu se dogodio ključni lom. Ne zato što je Milanović zapovjedio nešto protivno zakonu, nego zato što je Kundid pristao. I vojničku odluku zamijenio političkom.

Milanović ga je  iz generala pobjedničke vojske pretvorio u vješalicu za odoru. Ali to se nije dogodilo zato što je Milanović moćan, nego zato što je Kundid to prihvatio. Svjesno je odbacio zakon i pokorio se političkoj volji Pantovčaka. Milanović mu je učinio štetu, ali odgovornost i krivnja su njegove. Jer general koji pristane na poniženje prestaje biti general. Zvjezdice ostaju bez pokrića, a on postaje vješalica za odoru.

Kad je imenovan za načelnika Glavnog stožera, Kundid je, kao iskusan časnik koji iza sebe ima Domovinski rat, morao računati s time da na Pantovčaku stoluje psihijatrijski slučaj koji je slučajno i vrhovni zapovjednik. Hrvatska, nažalost, nikada nije uspostavila sustav u kojem – kako bi rekli Englezi – sustav mora funkcionirati i kad kruna dođe na ludu glavu.

Kundid je general koji je karijeru gradio kroz rat, hijerarhiju i sustav. Bio je ranjavan 1991. u Zagrebu, bio je dio obrane grada u prvim danima, prošao je sve razine vojne strukture. Njegova biografija je teška i stvarna. Upravo zato njegov pad u priči o Parizu nije običan pad. To je lom koji briše sve što je gradio.

General koji je prošao rat zna što znači zapovijed. General koji je ranjen zna što znači odgovornost. General koji je gradio karijeru kroz sustav zna što znači hijerarhija. I zato je ključni trenutak ove krize bio njegov, ne Milanovićev, ne Anušićev, ne Plenkovićev.

Hrvatsku u Parizu neće predstavljati vojska, predstavljat će ju policija. ATJ Lučko će marširati Champs-Élyséesom, a Kundid će ostati u Zagrebu, u ulozi koja će ga pratiti godinama. Jer u vojsci se sve pamti. Pamti se tko je štitio sustav i provodio zakon, a tko se pokoravao politici. Pamti se tko je bio general i pamti se tko je bio vješalica za odoru.

Zato pitanje nije retoričko nego stvarno. Je li Tihomir Kundid general ili vješalica za odoru?

M. Marković/Foto: UP