Francuska je uputila službeni poziv Hrvatskoj da sudjeluje na vojnoj paradi u Parizu 14. srpanja na nacionalni praznik Francuske, jedan od najprestižnijih protokola koje neka država može dobiti. Poziv je bio jasan, uredan i upućen na hrvatske institucije, ali u Zagrebu je postao predmet sukoba.
Vojni mimohod povodom Dana pada Bastilje, na francuskom poznat kao Défilé militaire du 14 juillet, tradicionalna je vojna parada koja se svake godine 14. srpnja održava u Parizu još od 1880. godine.
Mimohod prolazi Avenijom Champs-Élysées, od Trga Charlesa de Gaullea kod Slavoluka pobjede do Trga Concorde, gdje ga s počasne tribine prate predsjednik Francuske, članovi vlade, predstavnici parlamenta, gradonačelnik Pariza te strani veleposlanici i visoki uzvanici.
Riječ je o jednom od najgledanijih događaja u Francuskoj koji se tradicionalno prenosi uživo na nacionalnoj televiziji, a ujedno je i jedna od najstarijih vojnih parada koje se redovito održavaju u svijetu.
Na pojedinim izdanjima mimohoda sudjeluju i postrojbe stranih oružanih snaga, dok su među uzvanicima često državnici i visoki vojni dužnosnici iz drugih zemalja.
Ovogodišnji vojni mimohod bit će obilježen snažnom porukom potpore Ukrajini. Nebom iznad francuske prijestolnice preletjet će dva borbena zrakoplova Mirage 2000, od kojih će jedan biti obojen u ukrajinske nacionalne boje, a na svečanosti bi trebali sudjelovati i predstavnici država okupljenih u ‘Koaliciju voljnih’.
Hrvatska vojska u Parizu 2013. godine
Predsjednik Zoran Milanović zabranio je odlazak Hrvatske vojske, tvrdeći da je poziv “krivo adresiran”, da je riječ o “pogrešnoj proceduri” i da HV ne ide nigdje bez njegovog odobrenja. Time je sudjelovanje vojske postalo politički blokirano.
Ministar obrane Ivan Anušić i Vlada uzvratili su da je poziv legitiman, da je riječ o časti za državu i da predsjednik nepotrebno politizira događaj. U tom trenutku nastaje vakuum: vojska ne može u Pariz jer je predsjednik to zabranio. Ali policiju ne može, Pantovčak nad njom nema ovlasti.
I tu se Lučko, bez ikakve vlastite ambicije, našlo u epicentru priče. Plenković donosi odluku koja je istodobno institucionalno čista i politički snažna: šalje ATJ Lučko kao hrvatsku delegaciju. Ne zato što je Lučko tražilo pozornicu, nego zato što Lučko može predstavljati Hrvatsku kad je vojska blokirana.
U tom trenutku postrojba koja više od tri desetljeća obavlja najteže zadaće, koja je u ratu bila prva na najopasnijim mjestima, koja je godinama sinonim profesionalizma, postaje lice Hrvatske pred međunarodnom publikom.
Dok se Milanović i Vlada prepiru oko nadležnosti, Lučko maršira. Dok se u Zagrebu vodi spor tko je trebao ići, Lučko ide. Dok se politički sustav dijeli, Lučko predstavlja državu.
Važno je naglasiti: Lučko nije sudjelovalo u politici. Politika se sudarila oko Lučkog. Oni su samo odradili ono što uvijek rade profesionalno, tiho, bez komentara.
U Hrvatskoj, kad se kaže Lučko, ne misli se na prigradsko naselje kraj Zagreba. Misli se na postrojbu. Na simbol. Na jedinicu koja je bila rame uz rame s Tigrovima, Gromovima, Četvrtom, Sedmom, Devetom… u najtežim danima obrane i oslobođenja Hrvatske.
Lučko je bilo ondje gdje je bilo najopasnije. Ondje gdje se nije moglo slati nikoga drugoga. Ondje gdje se radilo bez kamera, bez konferencija, bez političkih govora. Na Mimohodu u Parizu predstavljat će cijelu hrvatsku obranu, sve one koji su stvarali hrvatsku slobodu.
I zato ova rečenica stoji čvrsto i bez patetike: Lučko je zaslužilo slavolukom pobjede proći.
Ne zbog Milanovića. Ne zbog Plenkovića. Ne zbog protokola ni zbog diplomatskih nijansi. Nego zato što je Lučko to zaslužilo davno svojom žrtvom i reputacijom koja je izgrađena na terenu, u obrani i oslobađanju Domovine, a ne u političkim uredima.
M. Marković/Foto: Ilustracija
