Imotski pravopis: Zašto i danas volim slušati radio

PRIČA o mojoj ljubavi prema slušanju radija seže u dječačku, sada već pradavnu mladost, u vrijeme kad je otac moj, umjesto redovitih i uobičajenih jestivih darova s čestih putovanja u meni tada daleku ljudsku naseobinu čudesnog imena Županjac, to vam je današnje Duvno, odnosno Tomislavgrad, taj put donio čudnu magičnu škatulju obilježenu nazivom “Viking”.

Piše: Nedjeljko Kaveljević Ždero

Taj naoružani čovjek s podignutim mačem ima i kraljevsku krunu na glavi a na sjajnom štitu stilizirano je slovo “V”! VIKING! Da! Dugo sam ja zaneseno tada zurio u taj mesingani kvadratić dok nisu nestale ama baš sve sumnje iz moje ondašnje dječje zadivljenosti, bio je to on, glavom i bradom vlasnik te prekrasne škatulje, tvorac čudesnog aparata, Albert Hajer! Iz Zagreba! S adrese Jelačićev trg br. 11. Dalek i nepoznat čovjek a tako drag i stvaran.

Od tog dana počinje moje neprekinuto slušanje radija. Usput rečeno, zabranjeno je i proglašavano nepodobnim u to doba bilo slušanje stranih radio-postaja, vlasnik je svoj radio aparat morao odnijeti u za to predviđenu radionicu, u kojoj bi stručno na aparatu bio onesposobljen ‘kratki val’! Razumljivo jer taj ‘val’ se znao nekontrolirano provlačiti kroz čudesno male, a od obrambenog sustava slabo ili uopće nezačepljene rupice.

No tamo daleko, gdje sam ja rođen, daleko od svega pa i od velikog svijeta, niti je bilo takve stručnosti a bogme ni previše političkog posluha, pa je otac moj potajno i kriomice slušao subverzivnu radiostanicu imperijalističkog i osvjedočeno neprijateljskog, trulog Zapada koja je mu svake večeri putem malog tranzistora približavala dalek sretan svijet, optimistično mu šapćući Ovdje Washington, vi slušate Glas Amerike.

Uvečer bi se, s puno straha i obazrivosti, dobro zatvorili prozori i vrata, ugasilo bi se svijeću, a netko bi, obično bi to mene dopadalo, morao na stražu u kišovito mrklo dvorište, trebalo je dobro otvoriti oči i uši pa javljati ako se neprijatelj previše približi.

Dakle, unatoč tome što se je slušanje ‘kratkog vala’ i lažno optimističkih zapadnjačkih stanica moglo platiti glavom, mnogi su dolazili kod oca i ipak potajice slušali, a moja, inače časna stražarska radoznalost, rasla je do neizrecivosti i nije bila nimalo politička, bila je posve drugačija. Znao sam, dok se iz zatvorene škatulje čuo glas spikera ili kakva mudrog političkog govornika, lako je bilo zamisliti da je taj jadnik toliko malen pa se zato uspijeva smjestiti unutar drage mi kutije, u samo srce mog ‘Vikinga’!

Ali, kad bi na primjer zapjevao mješoviti zbor, ili kad bi obijesno počelo podcikivanje cijelog folklornog društva i k tome zasviraju svi i sve moguće vrste instrumenata, ili kad bi zapljeskalo svih desetak i više tisuća ‘ajdukovih navijača sa igrališta iza splitske Plinare, moje je čuđenje prerastalo sve do tada poznate tajne svijeta, pa čak i tajne nebesa. Jedne dosadne jesenske stražarske šihte, u studenom 1963. godine, dok su uplakani ukućani i bliži nam susjedi slušali jednako ražalovanog Grgu Zlatopera koji je netom javljao o ubojstvu njihova predsjednika Kennedya, odlučih, otvorit ću tu čudesnu kutiju i pokušati napokon dokučiti gdje se skrivaju svi ti maleni ljudi iz moga voljenog Vikinga!

I tako, već sutradan, uzeh sav kućni alat u ruke i počne veliko moje istraživačko rastavljanje, naravno uz vrlo pažljivo motrenje da mi se mali ljudi iz čarobne kutije ne sakriju ili da nedajbože netragom pobjegnu. Stručna dekonstrukcija Vikinga trajala je cijelo jutro.

Taman kad uspješno skidoh plastificirani poklopac i otvorih nepoznatu tehnološku poleđinu ukaže se shema “VIKING S 4” – 4 + 2 CEVNI OKTODNI SUPER ZA NAIZMENIČNU STRUJU I VARTA BATERIJE, a na vratima se ukaže i otac, zaprepašten i ljut.

Detalje što se tada dogodilo ću preskočiti i ostaviti vašoj mašti na volju. Nakon nekoliko dana, kad su primjereno raspoređene modrice na mom tijelu polako počele mijenjati boju iz modro mrtvačke u ružičasto bolesničku sa izrazito optimističnim tendencijama da u bližoj budućnosti vrate nekadašnji stari sjaj, prisebna tetka Kaja mi je pokušala podići pokislo raspoloženje.

Mudra tetka je, kao i uvijek, imala odgovor za sve. Polako mi je tumačila i na kraju objasnila da je, prilikom mog istraživanja tako značajne kakva jest unutrašnjost Vikinga, trebalo obaviti mnoge predradnje, dobro zatvoriti sve otvore i sve pukotine, ispod vrata prostor zadihtati dekama i gunjevima, ostale pukotine ručnicima, a najmanje rupice i vatom, premda potrebne vate nije bilo ni za teže slučajeve nego što je veliki bijeg malih ljudi iz moga rastavljenog radio aparata čuvenog naziva Viking.

Ti maleni ljudi su tada uspjeli pobjeći iz čudesne škatulje ali je ljubav prema radiju ostala! Ona traje i danas, gotovo je neoskvrnjena vremenom zato ne bih htio ovu sjetnu priču ničim pokvariti nego ću tek izreći iskrenu pohvalu

Prvom radijskom programu HR-a, jer je netko tamo, ipak, napokon, uspio zauzdati neutemeljenu i nesuvislu ‘rječitost’ i neosnovani egoizam tobožnjeg znalca umišljenog glazbenog urednika emisije “Top 20”, stanovitog Vinka Komadine.

O tome možda koji drugi put, kao i o tome da u noćnom programu, kao noćobdija i redoviti slušatelj mogu lako prepoznati tko u toj šihti bira glazbu, od Gordane Grizelj Pogarčić do Roberta Krupe ili Željka Barbe, od Ivana Dvoržaka do…

Jednom riječju, svaka im čast! Radio je pravi Viking!