Boris Traljić: HDZ s Plenkovićem lovi apsolutnu većinu

kolovoz 2, 2016 maxportal
Share Button

VEĆ dugo sam uvjeren da su svi ovi naši političari isti. Kad ih slušam prije kakvih izbora (a uvijek su kod nas nekakvi izbori), kao da slušam najboljeg prijatelja kako me tješi u sitnim satima u nekoj zadimljenoj birtiji nakon nekoliko boca jeftinog kiseliša zagemištanog do kakve-takve pitkosti.



BorisTraljic1[1]

Piše: BorisTraljić

‘Ma bit će sve dobro, naći ćeš posao ne boj se, otvorit ćemo bar dvjesto tisuća novih radnih mjesta. Plaćen posao, i to dobro plaćen jer ćemo i doprinose smanjiti.

A smanjit ćemo, bome, i poreze pa će ti sve biti povoljnije, moći ćeš djeci napokon kupiti patike i knjige bez onih napornih noćnih fatureta i još otići na skijanje bar svaku drugu godinu, a na ljetovanje svaku! I mirovinu ćeš nestrpljivo čekati, zvat će je tvoja generacija kruzarina jer ćeš se u mirovini s titanijskim kukovima gegati po krstarećim megabrodovima.

Eh da, kad smo već kod umjetnih kukova, nećeš više čekati šest-sedam mjeseci na običan pregled prostate, ma kakvi, gurnut ćemo ti mi prst već šesti-sedmi dan nakon što dođemo na vlast.

Svi oni mi pred izbore nešto slično obećavaju, imaju slične programe, slične reforme i muka mi je od njih više. Ali stvarno. Muka mi je kad jedni viču: ‘Dat ćemo 1000 eura za svako dijete!‘. Muka mi je i onda kad drugi obećavaju: ‘1000 eura za svako dijete? Evo, mi ćemo dati 1100!‘. A tek: ‘Nećemo se jednostrano prikloniti ni jednoj stranci ili koaliciji pomažući im tako formirati Vladu!‘ kad se kunu treći i to još zateftere kod javnog bilježnika koji, usput budi rečeno, bizarniju ovjeru nije napravio otkad mu je onomad Mate M. došao s komadom papira na kojem je s težačkim rukama (čvrsto, probijajući tu i tamo list ‘na kockice’ koji je neravno istrgnuo iz neke bilježnice) i s velikim nezgrapnim slovima napisao da neće ovca Garava koja mu je dala toliko i toliko mlijeka i ojanjila toliko i toliko janjaca završiti u loncu, nego će u crnu zemlju ‘su križen, fratron i svimen ostalin kako spada. Amen.‘ ‘To nije koalicija, to je suradnja!‘ objašnjavaju mi ti isti treći nakon izbora.

Obećanje – izbori – ludom radovanje, obećanje – izbori – ludom radovanje… i tako iz ciklusa u ciklus. Što uopće misle ti političari? Da sam glup? Da sam ovca Garava i da ću iz godine u godinu glasati za njih samo kako ne bih završio u loncu? A onda će oni četiri godine jahati na meni, zaduživati i mene i moju djecu i moje unuke kako bi uhljebili što više svojih betežnih ne bi li tako imali nešto malo lakši (clean-iji) start na idućim izborima. E nećete više! Dosta je bilo! Ne pojavi li se netko normalan, nećete sastaviti vladu do sudnjega dana… pa što košta da košta!”

Otprilike ovako razmišlja osoba kojoj predizborno svi nešto govore, a godinama je gotovo nitko ne sluša – hrvatski birač – osoba koja možda i griješi, ali je uvijek u pravu. “Gotovo nitko”, jer ga je ipak poslušao MOST nezavisnih lista u predizbornoj kampanji prošlogodišnjih izbora za zastupnike u Hrvatski sabor i samo zato uspio uvjeriti čak tristo tisuća jedinki tog istog hrvatskog birača da su baš oni ti koji će prekinuti ciklus “obećanje – izbori – ludom radovanje”, bar ovaj “ludom radovanje” dio.

I upravo to je najveća zasluga MOSTa u razvoju (pred)pubertetske hrvatske demokracije – političke stranke će u postMOSTovskoj eri puno više i puno ozbiljnije osluškivati što to govori hrvatski birač i, što je još važnije, pazit će što i kako rade nakon izbora, bilo da su na vlasti, bilo da su u opoziciji, jer je naš (pred)pubertetlija hrvatski birač napredovao, počeo je čak i pamtiti.

Zanimljiva je, u stvari, ta hrvatska politička priča, zanimljiv je taj razvoj naše mlade demokracije… Zar nije najbolji primjer baš navedena činjenica da u toj priči, već danas je sigurno, velike zasluge za uljuđeniju predizbornu retoriku, odnosno za svođenje predizbornih obećanja u realne okvire bez velebnih dootočkih tunela i inih malošvicarskih infrastrukturnih objekata ima MOST, platforma koja objektivno nije imala nikakve šanse za postizborno ukidanje onog “ludom radovanje” dijela zbog jedne izuzetno banalne činjenice – nije imala dovoljno ljudi, ni brojem ni kvalitetom, koji bi vlastite predizborno obećane reforme pokrenuli i podigli na višu razinu, odmaknuli ih od ideje?

Dakle, platforma sastavljena od političara koji osim grandioznih planova nemaju ništa, ali baš ništa drugo potrebno za realizaciju tih planova, platforma čije reforme ultimativno završavaju s “trebamo”, “moramo” i “hoćemo”, nekako uspije natjerati ozbiljne političke stranke da paze što govore jer ih sutra čeka realizacija predizbornih “trebamo”, “moramo” i “hoćemo” obećanja. Samo u Hrvatskoj, dame i gospodo… samo u Hrvatskoj.

Kako je to uopće moguće? Možemo mi MOSTovce posprdno nazivati “pateranima”, ili “Opus Mei”, ili kako već, da bismo ih jasno povezali s jednom utjecajnom (jedinom osobnom?) prelaturom Katoličke Crkve i kako bismo pokazali da je njihov nagli politički uzlet, odnosno njihova nadnaravna sposobnost osluškivanja hrvatskog birača, daleko od slučajne i naivne. Štoviše, čvrst je stav hrvatske javnosti da ovu političku platformu pi-arom podržava ni manje ni više nego najbolji poznavatelj duše te javnosti i tako sve sjeda na svoje logično mjesto: “Ma što bi ta šaka jada uopće napravila da iza njih nije moćna Katolička crkva?” Možda. Ali…

Ali lako nam može, dok zaslijepljeno gledamo u tu crkvenu fasadu, promaknuti činjenica da su MOSTovci iznenađujuće dobro zaplivali u kaljuži u kojoj ih nikako ne bismo očekivali s glavama iznad površine – u obavještajnom podzemlju. Danas je svima jasnije zašto je MOSTovcima najvažnija reforma u postizbornim pregovorima s HDZom bila kontrola nad MUPom i obavještajnim službama, jer oni su tu kao riba u moru.

Istinabog, u početku je hrvatska javnost te MOSTove zahtjeve za kontrolom službi percipirala kao hvatanje za slamčicu, kao potez očajnika s kojim bi se nekako othrvali svemoćnom Tomislavu Karamarku, superšpijunu, osobi koja je pustila pipke obavještajnim podzemljem i nadzemljem, mračnjaku koji treba samo pucnuti prstima i medije će preplaviti afere o Milanoviću i Petrovu, o ovome i onome, tko god da mu je stao na žulj.

Međutim danas je potpuno jasno da je, u odnosu na MOSTovce, Super-Tomislav najobičniji obavještajni šibicar, najobičniji blefer sposoban za taj posao otprilike kao i za politiku, najobičnija sponzoruša, jer već znamo tko mu je bio sponzor za ulazak u obavještajni sektor, a danas nam je sve jasnije i tko mu je vjerojatni sponzor za ulazak u politiku, lako ga (ih) je prepoznati – u azbuci ima(ju) slovo “R” iz zemlje iza ogledala – “Я”. I ne smijemo nikako zaboraviti – Karamarka je “skinuo” MOST – i to ne političkim, nego obavještajnim metodama.

Iako se to na temelju ničeg do sada iznesenog ne može zaključiti, tema ovog članka je HDZ i njegov novi predsjednik Andrej Plenković. Hajdemo ga (ih) onda uvesti u priču…

Naši mediji su još uvijek sramežljivi u prihvaćanju činjenice da je po istraživanju Nove TV HDZ u lipnju, nakon agonije Tomislava Karamarka, imao podršku od samo 21,5% hrvatskog biračkog tijela i zabilježio vjerojatno najveći mjesečni pad rejtinga (s 28,7% u svibnju) jedne hrvatske političke stranke.

Ali Tomislav Karamarko je davna politička prošlost, doista davna jer je izborom Andreja Plenkovića za predsjednika HDZ zabilježio vjerojatno najveći mjesečni skok rejtinga (na 28,3% u srpnju) jedne hrvatske političke stranke. Čak i ako ste skeptični prema rezultatima istraživanja javnog mnijenja, vlastitom “odokativnom” metodom – razgovorom s poznanicima i osluškivanjem razgovora drugih u kafiću, prodavaonici, zubarskoj čekaonici, autobusu ili tramvaju – možete potvrditi ove brojeve.

Poslušajmo još jednom, samo kratko, što govori hrvatski birač: “Kad pogledam unazad, kad zavrtim vlastiti životni sat u Hrvatskoj od osamostaljena do danas, najbolje sam živio u doba vlade Ive Sanadera. Bio on lopina ili ne – nebitno, o politici pričam. A pod njegovom politikom sam osjećao da živim u civiliziranoj državi, državi u kojoj se cijenio Domovinski rat, državi u kojoj se bavilo braniteljima, a ne ustašama i partizanima, državi u kojoj je premijer s ‘Hristos se rodi!‘ i nešto Judinih škuda u džep etnobiznismenu Miloradu Pupovcu riješio ‘srpsko pitanje’, državi kakvu je, uostalom, zamišljao i otac domovine Franjo Tuđman.

Hrvatski birač možda i griješi, ali je uvijek u pravu. Zato se treba zapitati… Je li hrvatskom biraču dosta potrošenog Milanovića, Kikaša koji je izgubio svoga Škilju iz Zagvozda pa sad baulja lijevo-desno pokušavajući riješiti nerješivo, jer nije onomad uspio riješiti ni Sanadera, a sad mu je protivnik Plenković – politikom Sanader na kvadrat, ili čak kub? Je li hrvatskom biraču puna kapa obavještajno-političkog podzemlja jednog troglodita, jednog prčevitog, jednog šminkera, jednog skrušenog i njihovih sponzora?

Čeka li hrvatski birač već godinama pravog – neokaljanog, elokventnog, dopadljivog i hrabrog (čišćenje Tepeša i Ćorića, rušenje Domoljubne koalicije i postavljanje HDZa na prirodno prvo mjesto) – lidera stranke koja može, poglavito u postMOSTovskoj eri, ispuniti obećanja i s brojem i s kvalitetom ljudi? Tko ili što može zaustaviti toga lidera, odnosno tu stranku, na putu do apsolutne saborske većine nakon rujanskih izbora? Tko? Što?

Foto:pxll

 



Komentari
Share Button