Silvana O. Ivoš: Komunističko arhivsko gradivo treba što hitnije otvoriti

svibanj 7, 2017 maxportal
Share Button

Kada bi arhivi bili dostupni znala bi se istina ne samo o Bleiburgu nego i o brojnim drugim zločinima komunističkog režima, ali i o Jasenovcu. Naravno da to ne odgovara mnogima koji komunizam žele podvesti pod isti nazivnik kao i antifašizam.

PIŠE: Silvana Oruč Ivoš

I koji od takve uvrnute povijesti lijepo žive i zarađuju. Pa zato smo danas i dovedeni u situaciju da pod antifašizmom obilježavamo i četničko divljanje po Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća što je ne samo povijesna nepravda nego i civilizacijska sramota.

U sjedni turbulentnih političkih zbivanja, gotovo neprimjetno je prošla saborska rasprava o Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima. Iako je riječ o iznimno važnoj temi jer povlači pitanje otvaranja arhiva koji su vođeni u vrijeme totalitarističkog komunističkog režima. U Hrvatskoj već duže vrijeme traju polemike o tome trebaju li se arhivi iz tog vremena otvoriti. Pa se kao argument protiv navodi teza da će to izazvati još veće podjele u društvu iako bi po logici stvari bilo logično očekivati sasvim suprotan učinak. Podjela, naime, ima sada ali upravo zato što je jedan totalitaristički režim – kao i sva nedjela koja su ostala iza njega – i dan danas zaštićen. Međutim, njegove žrtve ili članovi obitelji njegovih  žrtava još su tu i vape za pravdom. Jer, najgore je kad se ne zna istina i kad se povijesnim zbivanjima grubo manipulira. Drugim riječima, ne postoji ni jedan jedini opravdani razlog zbog kojeg ne bi trebalo otvoriti komunističke arhive.  

Baš naprotiv. U Hrvatskoj se već duže vrijeme manipulira tvrdnjom kako povjesničare ne zanima taj dio povijesti, pa onda valjda nema ni potrebe da se arhiva otvara. To je potpuna besmislica. Istina je, međutim, povjesničari i da su htjeli do tih arhiva nisu mogli. Jer, postojećim zakonom dostupno je samo ono povijesno gradivo do 1987. koje nije klasificirano kao tajno ili vrlo tajno. Ali, ključno je to što je sva ono gradivo koje bi moglo biti značajno i – označeno kao tajno. Drugim riječima, ono što je sada otvoreno nedostatno je za bilo kakvo iole ozbiljnije istraživanje.

Drugi problem o kojem se također malo ili vrlo malo govori i piše jest činjenica da SDP-u koji kao pravni slijednik Komunističke partije Hrvatske ima pravo odlučiti hoće li ili neće dopustiti da netko dobije uvid u povijesno gradivo.  Takva situacija je u najmanju ruku nedopustiva jer otvara mogućnost da jedan čovjek ili vodstvo jedne stranačke strukture odlučuje o tome tko može dobiti povijesno gradivo koje objektivno pripada državi.

I konačno, veliki problem predstavlja i to što je jedan značajan dio povijesnog arhivskog gradiva uništen, prebačen u Beograd ili je otuđen pa se nalazi u privatnim dokumentacijama daleko od očiju javnosti.  U tom se kontekstu  spominju zapisnici s većine sjednica Centralnog komiteta za koje se smatra da  bi mogle kompromitirati određene interesne strukture koje su i danas, na ovaj ili onaj način politički aktivne.  Štoviše, vrlo je vjerojatno da bi otvaranje komunističkih arhiva  mnoge ljude zauvijek udaljilo s političke i javne scene.

Evo, ovih dana će se komemoracijom žrtvama partizanskih zločina obilježiti stradavanje na Bleiburgu. I sasvim će se sigurno naći oni – kao što je to svojedobno bio Zoran Milanović, ili lani Milorad Pupovac – koji će tvrditi da se komemoraciji na Bleiburgu daje preveliki značaj. Odnosno da se tamo nije dogodio nikakav zločin nego je to bilo legitimno ubijanje protivničke, ustaške vojske.

Dakako, da takvo što ni povijesno  niti moralno, odnosno civilizacijski gledano, ne odgovora istini. Bleiburg je, naime, metafora svih hrvatskih stradanja od osvetoljubivih Titovih partizana 1945. Naravno da je hrvatskoj javnosti poznato da je manji broj, od oko 700.000 ljudi koji su se nalazili u izbjegličkoj koloni ubijen na samom Bleiburškom polju, a veći dio na približno čak dvije tisuće masovnih stratišta u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Srbiji, od kojih su najveća stratišta u Teznom i Kočevskom Rogu, te na Maclju.

Kao što je poznato, na Bleiburgu se jedan dio hrvatskih vojnika pokušao probiti do britanske vojske, no oni su ih prepustili Titovim partizanima koji su ih mučki likvidirali. No, ta je cijela, velika tragedija hrvatskoga naroda u povijesti ostala zapamćena baš kao Bleiburška tragedija ili Hrvatski križni put. U Bleiburgu se odaje počast svim nevinim žrtvama, bez obzira na to gdje su se one na Križnom putu dogodile što traje više od četrdeset godina. To je postalo svojevrsna tradicija i zato što komunističke režimske vlasti, u koje i danas neki kunu, nisu dopuštale da se na teritoriju bivše države odaje počast tim žrtvama. Štoviše, u to se vrijeme one nisu smjele čak ni spominjati.

Kada bi arhivi bili dostupni znala bi se istina ne samo o Bleiburgu nego i o brojnim drugim zločinima komunističkog režima, ali i o Jasenovcu i naravno da to ne odgovara mnogima koji komunizam žele podvesti pod isti nazivnik kao i antifašizam. I koji od takve uvrnute povijesti lijepo žive i zarađuju. Pa zato smo danas i dovedeni u situaciju da pod antifašizmom obilježavamo i četničko divljanje po Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća što je ne samo povijesna nepravda nego i civilizacijska sramota. I zato se treba inzistirati na potpunom otvaranju arhivskog povijesnog gradiva.

Tek kad se u hrvatskom društvu bezuvjetno i principijelno osude svi zločini koje su počinili totalitarni režimi, stvorit će se mogućnost da se podjele zaustave. A onda i pojedinci koji zlorabe ovu situaciju za okretanje istine u korist zločina.

 




Komentari
Share Button