Vice Vukojević: Udba me je pratila 35 godina, 14 puta hapsila, robijao sam u 13 zatvora

ožujak 23, 2015 maxportal
Share Button

Nakon svjedočenja u Njemačkoj izmišljena je priča o silovanju. O tome su govorili Vesna Pusić, Denis Latin i predsjednik Odbora za ustav i poslovnik. I idiot iz moje stranke Dražen Bošnjaković.



Vice Vukojević rođen je 6. rujna 1936. u Veljacima, Općina Ljubuški. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu, a gimnaziju je pohađao u Ljubuškom, Mostaru i Sarajevu. Maturirao je 1956. te upisao Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Studij je prekidao dva puta zbog zatvaranja i služenja zatvorske kazne.

Diplomirao je 1967. u Zagrebu, a 1968. upisao je postdiplomski studij na Doktoratu Pariškoga sveučilišta koji nije uspio dovršiti zbog zatvaranja nakon Karađorđeva kada je optužen da se bavio ‘kontrarevolucionarnom djelatnosti u Matici hrvatskoj u inozemstvu’.

Uhićen je 17. siječnja 1972. u Zagrebu i osuđen na 10 mjeseci zatvora. Prilikom uhićenja oduzeta mu je putovnica koju je ponovno dobio tek u prosincu 1989. godine. U međuvremenu je protiv njega 1976. podignuta optužnica da je tijekom 1972., dok je robijao u istražnome zatvoru u Đorđićevoj u Zagrebu, s još nekoliko osoba, koje su se nalazile na slobodi, osnovao ilegalnu protudržavnu organizaciju.  Od 1959. do 1980. Vukojević je zatvaran 14 puta, u zatvoru je proveo četiri godine u 13 raznih zatvora.

U izdanju Hrvatskoga križnog puta upravo objavljena knjiga ‘Vice Vukojević – Dosje 240271’ u kojoj se na gotovo tisuću stranica kroz slučaj dugotrajno progonjenoga čovjeka paradigmatski sagledava model djelovanja Udbe, kao i zločinačkih režima i države kojima je služila. Recenzije su napisali dr. Miroslav Akmadža i dr. Zlatko Hasanbegović, knjigu je priredila Bruna Esih, a predgovor je napisao Bože Vukušić  Vice VukojevićVi ste inicirali pisanje knjige. Što ste njome htjeli postići?

Htio sam da građa koja je iz Udbina ‘Dosjea ličnosti’  bude dostupna javnosti i da se objelodani model postupanja te službe. Kao što se vidi, Udba mi je otvorila ‘Dosje ličnosti’ 12. ili 13. lipnja 1959. Udbaški dosje završava tek 1992.  Skinuli su me u travnju 1990. godine, ali su još i 1992. provjeravali gdje stanujem.

Zanimljivo je da sam poslije pada Rankovića bio otet. Tužio sam tada državu i dobio odštetu radi protupravnoga zatvaranja. Tada su me držali 66 dana pod torturom. Inače, u ovom ‘Dosjeu’ imaju četiri izvora dokumentacije, ukupno 480 dokumenata, više od 980 stranica. Trebalo je to obraditi. I tako je nastala ova knjiga u kojoj su Anđelko Mijatović i Bruna Esih radili dosje, a Bože Vukušić policijski dio.  Na koncu, u knjizi je navedeno i kazalo imena udbaša, dužnosnika i tajnih suradnika.

Prvi put se pojavljuje knjiga posvećena jednome udbaškom dosjeu. Dakle htjeli ste na svome slučaju zapravo prikazati djelovanje Udbe?

Naravno. Počeli su me obrađivati kao nacionalista da bi me na koncu zatvarali 14 puta. Prošao sam 13 zatvora. Na kraju sam dobio 10 mjeseci zatvora zato što sam poslao dopis Bruni Bušiću s ciljem da se objavi u Hrvatskome tjedniku 1971. godine. Pretresom Bušićeva stana pronašli su taj članak. Poslije toga sudac Maderazza držao me pod istragom deset mjeseci te me toliko osudio za članak koji nije ni objavljen. Izbjegao je optužbe za kontrarevoluciju, što je bilo u optužnici, a što bi povuklo kaznu minimalno pet godina zatvora. Naravno, sudac Maderazza nije prošao na reizboru nakon toga i otišao je u odvjetnike.

Zašto je sve to zanimljivo javnosti?

Smatrao sam da je ovo građa za proučavanja rada jugoslavenske zločinačke organizacije. Želim da knjiga dođe u što više knjižnica u Hrvatskoj.

Velik dio života, više od 30 godina, pratila Vas je Udba. Kad vam je bilo najteže, možda tijekom robije na Sv. Grguru?

Na Svetome  Grguru bilo je liberalno, mogli smo čak  i raditi. Najteže mi je bilo 1965. kada su me oteli, držali 66 dana i mučili.

Kako su izgledala ta mučenja?

Takvo što sam  vidio u jednome filmu o Iraku. Tako je radio i Sadam Husein, to je bila ista škola mučenja: vežu ti ruke za leđa lisicama,a onda te objese o strop tako da vrhovima palčeva diraš o pod i za to vrijeme traže određena priznanja o nečemu o čemu nemaš blage veze, primjerice o članovima tajne terorističke organizacije.

Meni su se ruke bile potpuno oduzele od svih tih tortura.  Te su muke trajale 30 dana i nakon toga su me liječili. To se događalo u tri zatvora, zadnji je bio Varaždinu, a drugi je bio u Institutu za kriminološka istraživanja u Zagrebu gdje je danas Ministarstvo kulture. Tamo je bio Udbin zatvor.

Gdje je bilo najteže mučenje?

Najteže je mučenje bilo u jednome zatvoru u okolici Zagreba gdje postoji željeznička stanica s više kolosijeka. To se vidjelo kroz staklo jer sam bio u potkrovlju.

Jeste li ikada doznali tko su oni koji su vas izravno mučili?

Izravno me je mučio Štef Katić, a šef cijele ekipe je bio Josip Drpić.

Jesu li i oni tukli?

Udaranje je bilo najčešće od svega što može biti, ali kad te stave na ‘galge’, kako oni kažu, pa te krajem šestoga mjeseca, u ljetno doba, naliju vodom, objese te na galge, stave šuškavac koji sam imao na sebi i kad su me oteli pa gušili mokrim ručnikom, to je nešto najgore što može biti.

Kasnije sreli svoje mučitelje, jeste li uspjeli doznati što o njima?

Dakako. Prvoga mučitelja sam sreo na Zrinjevcu gdje je on radio, gdje je danas Ministarstvo vanjskih poslova, a tamo je bio centar Udbe Zagreb. Kasnije, na ulici, sretao sam još neke mučitelje, ali to je bilo prije samostalne hrvatske države.

Jesu li se neki ispričali ili pokajali?

A što bi se on pokajali? U ekipi koja me je mučila bio je i Zdravko Mustač. Ne doduše osobno, ali je sudjelovao u mojoj otmici.

Nakon stvaranja hrvatske samostalne države, pokušavate mirno živjeti, ali nakon 2000. godine opet doživljavate teške optužbe, među njima i onu o silovanju?

Kada je godine 2000. godine za šefa obavještajne službe došao Turek, stanovita Anita Perišin je po njegovu nalogu napravila izvješće u kojemu stoji da se jedna skupina emigranata, Vice Vukojević i Bože Vukušić, vratila u Hrvatsku s ciljem da se dočepa udbaških dokumenata i da prikaže pojedine političare kao suradnike Udbe. Međutim, to je bila notorna laž. Ja tada nisam bio u emigraciji, zadnji sam put bio 1971.

U vrijeme kada ona to piše, ja sam već prošao tri zastupnička mandata, bio sam načelnik u Ministarstvu unutarnjih poslova za javnu sigurnost, član predsjedništva HDZ-a. A ona u svome dokumentu tvrdi da se ova skupina približila HDZ-u ne znajući da sam ja još 1990. na Saboru HDZ-a govorio o žrtvama Bleiburga i Križnoga puta te ubijenim Hrvatima u inozemstvu. Tražio sam građanski nadzor posredstvom Odbora za nacionalnu sigurnost Hrvatskoga sabora koji je uputio nalog Državnome odvjetništvu da se protiv određenih osoba treba pokrenuti postupak. Međutim, ništa se nije dogodilo.

Pitao sam i Mladena Bajića, a on mi je odgovorio da će to biti. Vjerujući Odboru za nacionalnu sigurnost, nisam išao privatnom tužbom protiv Anite Perišin. To sam i uvrstio u svoju  knjigu „Tražim javnu ispriku“ i poslao ju na adrese 150 saborskih zastupnika i 14 medijskih kuća koje izvješćuju iz Sabora. Nitko niti jedne riječi nije o tome prozborio.

Što je bilo s izmišljenom optužbom za silovanje?

To su najviše ponavljali Vesna Pusić, Denis Latin i predsjednik Odbora za ustav i poslovnik. Vesna Pusić piše Odboru za ustav i poslovnik da se ustavnome sucu, dakle meni, skine imunitet kako bi se protiv njega mogao voditi postupak za silovanje. A nikakvoga postupka nije bilo, nije ni bio otvoren.

Onda onaj idiot Dražen Bošnjaković unatoč tomu to uvrsti u dnevni red da bi konstatirao da nije nadležan te uputi kaznenu prijavu DORH-u. I to čini isti čovjek koji je član HDZ-a, dakle moje stranke. Tukli su me sa svih strana i slijeva i s desna.

Nitko se nije ispričao?

Ne.

Ivica Marijačić/ HT



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button