In memoriam: Marija Marčinko – Stoljeće jedne žene

kolovoz 23, 2017 maxportal
Share Button

U praskozorje 21. kolovoza 2017. godine, tiho i samozatajno, prekoračila je prag Vječnosti Marija Marčinko, žena koja je u 98 godina zemaljskoga hoda preživjela tri države, dva rata, jedan pokolj, tri i pol godine zatvora i četiri desetljeća prisilnoga sustanarstva sa zakletim neprijateljem.



Rođena 29. srpnja 1920. godine u Omišu od oca Ivana i majke Danke, rođene Orlandini, Marija je potjecala iz ugledne poljičke obitelji Bulić. Poznati hrvatski glumac Karlo i slikar Bruno Bulić njeni su prvi rođaci, a djed joj je bio uspješni veletrgovac vinom.

Nastavljajući obiteljsku tradiciju, Ivanova se obitelj zbog potreba posla nekoliko puta selila. Stoga su Marija i njena tri mlađa brata (Jozo, Jerko i Drago) stjecali svoja životna iskustva na brojnim mjestima, od kojih su se najdulje zadržali u Splitu, Trstu i Osijeku, da bi se konačno, krajem 30-tih godina prošlog stoljeća, nastanili u samom središtu Zagreba.

U današnje vrijeme, kada informacije putuju brzinom svjetlosti, možda je teško prispodobiti kako spoznaje koje danas imamo o tom povijesnom razdoblju nisu bile lako, ako i uopće, dostupne njegovim dionicima. Unatoč svim nepravdama koje su Hrvati doživljavali u Kraljevini Jugoslaviji, bilo je to svojevrsno „vrijeme nevinosti“, baš kao i u čitavom ondašnjem svijetu, prije no što su sve strahote i užasi II. svjetskog rata i poraća zauvijek, i to na gore, promijenili način na koji promatramo život i jedni druge.

U to je vrijeme Marija već bila lijepa mlada žena, izrazito inteligentna i dobro obrazovana. Budućnost se činila otvorena i obećavajuća, posebice u svjetlu nastanka nove države koju su mnogi doživljavali kao ostvarenje tisućljetnog sna hrvatskog naroda da ponovno ostvari svoju političku samostalnost. Obitelj Bulić je s radošću i zanosom promatrala te događaje, nastojeći svojim znanjem i sposobnostima doprinijeti boljitku svoje Domovine. No, vrlo je brzo postalo jasno da ti ideali ne leže svima jednako na srcu.

Mnogo desetljeća kasnije, u jednom od naših brojnih razgovora o uzrocima hrvatske tragične političke sudbine, a vezano uz različite nacije koje su njezina neodvojiva sastavnica, Marija mi pomalo nestrpljivo reče: „Ali, ja s njima nemam nikakav problem! Moj su problem uvijek i jedino bili – Hrvati.“

Do posljednjeg njenog daha, unatoč svim bolima i tragedijama koje su je pratile najveći dio života, ljubav prema Hrvatskoj bila je duboko utkana u njeno biće, u potpunosti ga prožimajući, te stoga nikako nije mogla shvatiti ni prihvatiti one koji mogu izdati hrvatske interese, bilo iz političkih bilo iz materijalnih razloga. Lucidna i aktivna do samoga kraja, brižno je pratila sva događanja i previranja u hrvatskoj i svjetskoj politici te upravo majčinski strepila nad sudbinom i budućnosti hrvatskog naroda i države.

Marija se u međuvremenu udala za hrvatskog časnika Ivicu Predovana, nadajući se (unatoč sve goroj ratnoj situaciji kojoj je imala prilike svjedočiti posjećujući supruga daleko od prividne zagrebačke idile) da će živjeti uobičajenu sudbinu supruge i majke. No, Suđenice su za nju, baš kao i nebrojene njene suvremenike, pripremile nešto sasvim drugačije.

Kada je u proljeće 1945. godine postalo sasvim jasno da će kotač povijesti u potpunosti pregaziti mladu hrvatsku državu, brojni su Hrvati strahovali kako će razaranje, koje su sa sobom donosile nezaustavljivo nadiruće komunističke postrojbe, biti sveobuhvatno i nemilosrdno. Sve se veći broj ljudi počeo povlačiti prema sjeverozapadu, u nastojanju da nađe zaštitu na područjima onih svjetskih sila za koje se pretpostavljalo da će poštivati odredbe Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima i civilinim izbjeglicama.

Početkom svibnja Marija je sa suprugom i braćom krenula na taj očajnički put. Kako li je teško bilo njenom mladom srcu gledati taj izbezumljeni svijet, te žene, djecu i starce, tu silnu obezglavljenu vojsku koja srlja naprijed, u nepoznato. Ni slutila nije da je to samo početak pakla koji će trajati čitav njen, doista dug život!

Pokolj je počeo na bleiburškom polju, te se naprestance nastavljao dugih 20 dana povratka kući, uz za nju do tada nezamislive patnje i neizvjesnu sudbinu svih zahvaćenih strašnim marševima smrti. U nekom su je trenutku odvojili od njenih muških pratitelja: ni slutila nije da je neka od bezbroja slovenskih jama zauvijek bez traga progutala njenog supruga i najmlađeg brata.

Posljednju dionicu svog križnog puta provela je u željezničkom vagonu. Kad je napokon stao nadomak Zagreba, partizani su u njega unijeli nekoliko kanti vode, pričvrstili ih na strop te natjerali zarobljenice da skinu sa sebe svu odjeću i počnu se „tuširati“.

U današnje vrijeme sveopće golotinje možda se to ne čini kao neka posebna muka, ali za žene onoga vremena poniženje je bilo neizrecivo.

Više od sedamdeset godina kasnije Marija je još uvijek na sebi osjećala odurne poglede kojima su partizani između dasaka na stranicama vagona zurili u njih i čula cerek i pogrde koje su im dobacivali. Onda su ih, kad su već bile sigurne da će ih sve pobiti, pustili da pješke odu kući.

Marija se vratila u Zagreb u rano svibanjsko jutro posljednjih dana kobnog mjeseca, prestrašena i razjađena žena.

Teško je i zamisliti njen očaj i užas dok se šuljala poznatim ulicama. Bojala se ići u obiteljski stan – nije znala što se tamo u međuvremenu dogodilo. Dosjetila se da ode do obližnjeg samostana kraj crkve Gospe Lurdske. Sinjski su fratri prepoznali svoju župljanku te su poslali jednog dječaka da izvidi situaciju. Vratio se s dobrim vijestima: Marijini su roditelji bili živi. U stanu je, doduše, u jednoj sobi bio i partizanski štab, ali to su bili neki domaći Zagorci koji, osim grubih riječi, nisu bili nasilni. I tako se Marija vratila kući, a nešto kasnije došla su i dva preživjela brata.

Za obitelj Bulić započeo je novi stadij života: uhodničko i zloslutno sustanarstvo (s partizanskim dužnosnikom, zatim poduzećem te konačno „zaslužnom prvoborkom“) koje je trajalo sve do sredine 80-tih godina. Jedini razlog zašto nisu u potpunosti izbačeni iz stana bio je njen brat Jerko, vrhunski atletičar, koji je bio ucijenjen da za spas obitelji i doma pogazi svoje srce i pristane nastupati u bojama novostvorene države.

Cijena je to koju su mnogi morali platiti, na svim razinama i u svim sferama društva. Nije ih pokretala želja za slavom nego strah da će njihove najmilije „progutati mrak“. Ima li veće ironije i tragike za časni duh, nego svojim trudom, znanjem i znojem pronositi slavu onoga koji ti je uništio život i svetinje, a zatim tu bolnu tajnu, zbog straha, odnijeti sa sobom u grob. O tome bi trebali dobro razmisliti svi koji se diče različitim uspjesima bivše države.

Kratko nakon „oslobođenja“ Ivan Bulić, kao jedan od brojnih „klasnih neprijatelja“, našao se u zatvoru na odsluženju višegodišnje kazne. I Mariju je čekala ista sudbina: kao žena ustaškog časnika osuđena je na zatvorsku kaznu. Božja je providnost htjela da je zbog muževog prezimena nisu prepoznali: godinama kasnije saznala je kako su komunističke vlasti dugo vremena na informativne razgovore pozivale jednu drugu Mariju Bulić.

No, kako je žena bila značajno starija od nje, uvijek su je pustili. „Da su me prepoznali, ubili bi me!“ tvrdila je, a taj ju je strah pratio sve do smrti: pristala je da snimim neke naše razgovore tek kad sam čvrsto obećala da ništa od toga ne ću objaviti dok god je ona živa. Svojoj dragoj prijateljici Ankici Akrap, koja je o njoj odano brinula do zadnjega dana, znala je reći: „Mala, trebalo bi da ti malo ideš u zatvor, pa bi onda vidjela kako je to!“.

Po izlasku iz zatvora Marija je vrlo brzo naučila igru prikrivanja i nadmudrivanja s komunističkim vlastima. Bilo je životno važno naučiti kako se pretvarati da nisi to što jesi, ali pri tome nikada ne zaboraviti tko si i što si doista. Svi koji su živjeli „s pogrešne strane“ morali su biti lukavi, vješti i oprezni.

Samo sekunda nepažnje mogla je rezultirati katastrofom, kako za „igrača“ tako i za njegove bližnje. No, prkos je nadvladavao strah i, poput sportaša koji uvijek ponovno iskušavaju granice svoje izdržljivosti, tako je i ova opasna igra gotovo mamila na subverzivno djelovanje.

Više je puta Marija našla zaposlenje da bi uskoro zatim informacija o njenoj „nepoćudnosti“, koju se neki „nadobudnik“ potrudio dostaviti, uzrokovala da po kratkom postupku dobije otkaz. Naposlijetku se našao jedan „drug“ koji je imao dovoljno zasluga da može raditi što želi i dovoljno srca da ju zaštiti, pa je ostatak radnog vijeka provela u relativnom miru.

Upoznavši bratovog prijatelja Matu Marčinka, koji je također preživio Bleiburg i Križni put, ponovno se okrenula budućnosti. Prepoznali su jedno u drugome ono jedno sigurno mjesto u Svemiru gdje mogu biti slobodni i svoji. Postala je Marija Marčinko, supruga pjesnika koji će godinama kasnije, u vihoru Hrvatskog proljeća, biti osuđen na godinu dana strogog zatvora zbog pjesme „Hrvatska molitva“, posvećene sv. Nikoli Taveliću.

Mato Marčinko, cijenjeni hrvatski pjesnik, povjesničar i pravnik, poznat je mnogima. Njegova supruga Marija poznata je nama, njihovim prijateljima s kojima su dijelili život, smijeh, strahove i snove, svoju neutaživu želju i vjeru da će hrvatskoj Domovini i narodu svanuti bolji dani. Iako nisu imali rođene djece, imali su velik broj duhovnih sinova i kćeri, kako onih kojima su bili kumovi tako i brojne djece svoje kumčadi i prijatelja.

Neki se od nas međusobno poznaju, neki samo znamo jedni za druge, a neki ni to, no znamo da nas je mnogo i da smo svi do jednoga od Marije i Mate Marčinka primili i naučili ljubav, poštovanje, hrabrost, nadu, milosrđe, darežljivost, opraštanje i brojne druge, isključivo plemenite i svete darove.

Drugačiji smo, bolji ljudi jer smo imali prilike živjeti uz njih i promatrati svijet njihovim očima. Kako nam se god teška činila neka životna situacija samo se trebamo prisjetiti muka i patnji koje su oni preživjeli i činjenice da nikada nisu dopustili da ih svladaju mržnja i ogorčenje.

Stoga, kada sljedeći puta budete čitali neku pjesmu s potpisom Mate Marčinka, ili nekog od njegovih brojnih pseudonima, sjetite se da je jedna vjerna, uporna i nepokoriva žena stajala uz njega i svojom mu strpljivom i odanom brigom pomagala da piše, da stvara i koristi svoje talente na slavu Boga i Domovine. Bila je to njegova Marija.

Tiha i samozatajna, uvijek negdje tu kraj svoga Mate, kao podrška na nekom skupu ili dobri duh doma koji rješava svakodnevne životne situacije. I kao što je deblo, koje gotovo i ne zamjećujemo, nužni i neodvojivi dio svakog stabla čijoj se krošnji i plodovima divimo, tako je i Marija bila oslonac u koji se njen suprug u potpunosti pouzdavao.

Kroz duga su desetljeća srasli zajedno, zajedno su trpjeli poniženja komunističkih progona, zajedno prijateljevali s najboljim hrvatskim domoljubima, zajedno su se radovali novostečenoj hrvatskoj slobodi i tugovali zbog smrti i razaranja kojima su po drugi puta u svom životu morali svjedočiti. Unatoč svim njihovim strepnjama, doživjeli su da je ova hrvatska država stvorena na boljim temeljima i od čvršćeg materijala.

Mato je u siječnju 2010. godine prvi pošao u susret Gospodinu, a sada je i Marija, puna čežnje za svima svojima koji su već „na onoj strani“, u Njemu napokon našla svoj mir.

Iva Čuvalo/HKV/ Foto:obiteljski labum

Ispraćaj pokojnice je u srijedu 23.08.2017. godine u 13:40 sati u Krematoriju na Mirogoju.
Sveta misa zadušnica služit će se istog dana u 18:00 u kapelici Majke Božje Lurdske, Vrbanićeva



Komentari
Share Button