Prije 25 godina na VN San Marina poginuo Ayrton da Silva Senna, jedan je od najvećih vozača u povijesti i najkarizmatičnijih sportaša kraja 20. stoljeća. Šokantna je nesreća izazvala dramatično povećanje sigurnosti u auto-moto sportu…
Obožavanje Senninog lika i djela premašilo je granice sportskog navijanja, zalutavši u područje religijskog – zaista, ne postoji li već u Brazilu crkva koja štuje Ayrtona kao inkarnaciju Boga? Takvo je obožavanje dijelom proisteklo iz Sennine religioznosti i skonosti opisivanju vlastitih nadnaravnih iskustava.
Uistinu, ako je drugi veliki mag južnoameričkog sporta, Diego Maradona, jednom ustvrdio da je Božja ruka zabila pogodak umjesto njega, ne možemo li reći da su dvije takve ruke, jedna na upravljaču, druga na mjenjaču, donijela Senni neke pobjede?
Sam je Ayrton Senna vjerovao u sudbinsku predodređenost, smatrajući da ga viša sila vodi i čuva. Gdje je ta sila bila 1. svibnja 1994., teško da ćemo ikada saznati.
Smrt 12 godina nije pohodila utrke Formule 1 da bi tog ‘crnog vikenda’ u Imoli odnijela dva života, a zamalo i treći. Teška Barrichellova nesreća u petak zasjenjena je subotnjom smrću Rolanda Ratzenbergera, koji rezultatima nije ostavio traga, ali je zaslužio da ga se ovdje prisjetimo.
U još jednoj ozbiljnoj nesreći sudjelovao je Michele Alboreto – veliki gentleman, sjajan vozač, koji je u međuvremenu također poginuo, testirajući Audijev bolid za Le Mans. No, niti jedan od ovih tužnih događaja nije ostavio tako duboke posljedice ni doživio takvu medijsku popraćenost kao Sennina smrt u zavoju Tamburello.
Danas se uglavnom smatra da je pucanje stupa upravljača uzrokovalo izlijetanje, dok je smrt donio komadić metala s prednjeg ovjesa koji je probio vizir kacige i pogodio Ayrtona u sljepoočnicu.
Sennino naslijeđe i danas živi u Formuli 1, još je uzor mladima. Njegova je brzina u jednom krugu, onom posljednjem kvalifikacijskom, s posve laganim bolidom, ostala nedosegnutom – nitko nikada neće saznati otkuda je izvlačio te nemoguće desetinke, spuštao rekorde…
Nažalost, drugo što je ostavio u naslijeđe predstavlja mračnu stranu današnjeg sporta: do njega su vozači većinom bili playboyi, no Ayrton je sve podredio tome da bude čim bolji u svom poslu. Nije imao vremena nizašto drugo, nije uspio ni obitelj zasnovati. To ga je dovelo do određene beskrupuloznosti – gorko ironično, ali povećanje sigurnosti utrka drugi je faktor koji mu je omogućio takav pristup.
Iako je bio prisutan u Zolderu, kada je Gilles Villeneuve poginuo, u Sennino je vrijeme sigurnost već bila dovoljno velika da se moglo ne razmišljati o opasnosti sudara i namjernog izbacivanja protivnika sa staze.
Utrke Formule 1 u post festumu su Sennine smrti postale još neusporedivo sigurnije, a sigurnosne preinake na stazama i u drugim segmentima proširile su se i na ostale kategorije, što sve neposredno ili posredno dugujemo tragičnom vikendu u Imoli. I smrti čovjeka kojeg su smatrali najboljim na svijetu i koji je poginuo na, smijemo li se tako izraziti, dostojan način, vodeći utrku.
Dino Milić-Jakovlić/autoportal.hr
