PIŠE: Dinko Dedić
Javio mi se Jozo Hrsto, suborac iz slavnih dana emigracije, iz neravnopravne borbe kad je Hrvatska šutila pritisnuta udbinim kandžama, a nas lovili kao divlje zvijeri i Udba i njeni zapadni pomagači. Jozo me podsjeća da je nestalo pola starih prijatelja.
Jozu u pismu spominje intervju s Mirom Barešićem koje sam objavio na fb i na nekoliko portala.
Nema više mnogih iz ovog australskog bunkera hrvatske revolucije, iz kojega se hrvatska borba za državu desetljećima hranila hrvatskim mesom i zapadnim dolarima, od Melbourna i Sydneya, do Muenchena, Stuttgarta, Kölna i Bugojna.
Domovinski rat nije prestajao niti za jedan dan, od akcije Bože Kavrana do akcije Franje Tuđmana, sa žrtvama koje Hrvatska brzo zaboravlja. I nemojte krivo shvatiti i pomisliti da su oni od vas očekivali da ih buduća pokoljenja slave i nije radi njih važno ako padnu u zaborav. Život se ne daje za sebe, nego za druge, za obitelj, za prijatelje i za narod a vi ste taj narod.
Nemojte ih zaboraviti radi sebe. Hrvatska je u prošlom stoljeću preživjela tri rata uz velike žrtve. S poginulima, nestalima, izbjeglima i prognanima, hrvatski se narod prepolovio. Stoljeće se promijenilo ali se ništa drugo nije promijenilo a najmanje su se promijenili oni koji su skoro isključivi krivci za tolike hrvatske žrtve tih ratova.
Nedaj Bože, sutra se ponovo Hrvatska može naći u situaciji da nova generacija mora svojim tijelima braniti ili ostvarivati samostalnost. Zato svaki narod slavi one koji su se žrtvovali za njegovu slobodu, ne radi njihove prošlosti, nego radi svoje budućnosti.
Mnogih prijatelja zaista više nema, ali ova dimenzija nacionalnog opstanka, život i smrt stavlja u jednu potpuno drugačiju perspektivu, u perspektivu života ne izgubljenog, nego ugrađenog u one koji ostaju i u one koji se još nisu ni rodili.
Taj koncept hrvatske besmrtnosti najbolje prestavlja stih jedne gange koja je zvonila u redovima hrvatske revolucionarne antijugoslavenske emigracije:
“Oj Hrvati, nebojte se rana,
Nema smrti bez sudnjega dana.”
Foto:arhiv
