DAN CRNE VRPCE: Staljin i Hitler podijelili su Poljsku, a hrvatski komunisti slavili

kolovoz 23, 2016 maxportal
Share Button

Aleksandar Isajevič Solženjicin je imao naviku pokupljenu od logoraške subraće, da značajne datume označava razlomkom. Tako su i ušli u povijest. Tako od donošenja označavam i Dan crne vrpce. Ili službeno, Dan sjećanja na žrtve nacizma i staljinizma.



PIŠE: Goran Raguž

Teško je bilo dobiti tu bitku, makar ovako na pola, da je zločin samo zločin i da nema privilegiranih pred Zakonom. Na pola. Naime, kod donošenja odluke o Danu sjećanja na žrtve Nacizma i Komunizma, ostalo se samo na deklarativnoj osudi Komunizma bez sankcije kao za nacizam. I tu je boljševizirani antifašizam odnio još jednu pobijedu. Socijalističkoj većini u EU parlamantu, teško je bilo suočavanje sa svojom prošlošću. A tek u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini?!

23/8 su najznačajniji datum XX. stoljeća. Taj dan, 1939.g. Staljin i Hitler su potpisali ugovor o vječnom prijateljstvu uz sitni anex, podijelu Poljske. Tjedan poslije je i službeno počeo WWII napadom SSSR a i Njemačke na tu čemernu zemlju.

Pogromi po već spremljenim spiskovima su počeli po zauzimanju svakog centimetra teritorija. Iz britanskih izvora znam da su 1945. imali ljuću bitku s Rusima oko arhiva SD-a, no nešto su uspjeli i spasiti. Između ostalog dokaze da su dvije države u tiho surađivale već od 1935. kada MI 6 notira prvi put Waltera Schelenberga u Moskvi. Igrajući svoju igru, Britanci su o tome šutili sve dok im se nije obilo o glavu, a tek onda su i oni legli na metenje tragova.

Teror zaveden u Poljskoj je bio planski, osmišljen i vrhunski organiziran. Svime rukovodi zajednički komitet NKVD-a i udruženih Gestapoa i SD a i sve ide bez greške.

Ruse predstavlja krvavi gulaški ubojica Martin Berman, šef bjeloruskog NKVD-a, a Nijemce pomoćnik Reinharda Heindricha, rečeni Walter Schelemberg.  Zajedničke večere, pijanke, orgije i sl. učvršćuju ratom i ubijanjima skovano bratstvo. (Vidjeti odličnu BBC seriju IZA ZATVORENIH VRATA)..

Komunističke partije širom Europe, pozdravljaju veličanstvenu pobjedu nad trulim kapitalizmom, sabotiraju osobito francusku i belgijsku obranu i danas su i oni i oni koji se još hvale da su im sljedbenici poput Zorana Milanovića, Ive Komšića ili Zlatka Lagumdžije, mentalni suučesnici u najgorem zločinu u povijesti.

Jugoslavenska KP prednjači u pohvalama novom bratstvu Hitlera i Staljina, a onima koji imaju priliku u kakvom arhivu pregledati organ KPJ Proleter iz tih godina, toplo preporučam tekstove potpisane s Valter, tj. faron, ili Rozensky, pseudonim Rodoljuba Čolakovića. Otpori sporazumu Molotov – Ribbentropp su i kod nacista i kod komunista, beznačajni. Znalo se da odlukama nacionalnih partija i VII. Kongresa Kominterne, treba srušiti sve vještačke Versajske tvorevine, primarno Češkoslovačku i Jugoslaviju, pa se na tome vrlo prilježno radi. Da Njemačka nije napala SSSR, već koncem svibnja bi imali KP NDH.

The rest is history…

Nepoznat broj pobijenih i danas. Za Europu, bez američko – japanskog rata, broj  je bez demografskih gubitaka sve između 60-90 milijuna života. Tu šutim. Samo mojih Raguža je u ratu i poraću pobijeno skoro 500 od toga 103 djece. Sela puna udovica, opustjele i spaljene kuće, pustinja…

A “antifašisti” slave s nožem u ruci svoju pobijedu. Po tvrdnjama Leva Kopeljeva, zapadni saveznici su izručili između 1,5 – 3 milijuna Rusa od kojih su manja polovica bili emigranti od Oktobarske revolucije, a drugi dio se borio pod generalom Vlasovom u Ruskoj Oslobodilačkoj Armiji zajedno s Nijemcima. Solženjicin je rijetke viđao preživjele.

Sovjetska pobjeda u ratu je bila zacementirana. Čizma se vratila i na Baltik i u Poljsku i dalje redom. Sibir guta nove milijune, a samo je procjena da su Jenisejski logori, od Noriljska, Igarke i Dudinke, progutali oko 2,5 milijuna duša od 1930.-1953.

Titova Jugoslavije se tu pokazuje bitno samostalnija. Uz malu pomoć NKVD, saveznika, OZNA, KNOJ i tek obrijani četnici npr. iz 14. Hercegovačke brigade, odrađuju to k’o profesionalci. Po Rankoviću, oko pola milijuna, mada mislim da je to bilo čisto mitomansko hvalisanje. Taj broj ćemo saznati samo ako prilježno, npr. poput projekta u Srbiji (U IME NARODA, ZLOČINI KOMUNIZMA U SRBIJI 1944.-1953.) imenom i prezimenom popišemo sve žrtve i njihove ubice.

Nikada ni jedan boljševik nije odgovarao za svoje zločine. Danas, pišući ovaj tekst, znam da i neće. Posve ispravno, nacistima smo sudili i u pelenama. Ovima je mogao presuditi i to samo ponekada, osvetnički metak pojedinca, onako kako je skončao zlikovac i posthumno, naime i za Tita je za života bio guba, “narodni heroj” Vladimir Rolović.

… I pravde nema…

Zadnje riječi Arhipelaga, pa neka ovaj tekst bude pomen njemu, Levu Kopeljevu, Varlamu Šalamovu, Alexandru Weisbergu Cibbulskom, Saharovu, Tarsisu, Sergeju Jesenjinu Volpinu, Vladimiru Vojnoviču, Volodji Bukovskom, Heleni Bonner, Vladi Gotovcu, Milovanu Đilasu, te svim onim znanim i neznanima koji položiše živote ili krvavo odležaše pravo da zločin zovu zločinom.

Foto:public domene

 

Komentari
Share Button