Arhitekti, što s vama nije u redu?

Vijeće arhitekata Europe poslalo je otvoreno pismo Andreju Plenkoviću i Tomislavu Tomaševiću u obranu projekta novog Maksimira. U pismu se upozorava na važnost međunarodnih natječaja, neovisnost stručnih žirija i potrebu poštivanja odluka donesenih u propisanim procedurama.

Sve su to legitimni argumenti i nitko razuman ne može osporiti važnost transparentnog natječajnog postupka. Međutim, cijela rasprava otvara mnogo važnije pitanje: može li se svaki pobjednički projekt automatski proglasiti dobrim samo zato što je pobijedio na natječaju?

Pismo Vijeća arhitekata Europe zapravo počiva na pretpostavci da je problem u političarima, javnosti ili onima koji dovode u pitanje odluku žirija. No možda bi barem na trenutak trebalo razmotriti mogućnost da problem nije u kritičarima, nego u samom projektu.

Postoji stara izreka koja kaže da dobar čovjek ima sto mana, a loš samo jednu – ne valja. Sličan je slučaj i s projektom novog Maksimira. Njegov najveći problem nije u tehničkim detaljima, kapacitetu ili funkcionalnosti, nego u činjenici da mnogi građani u njemu ne vide budući simbol Zagreba i hrvatskog nogometa.

Tijekom godina sadašnji Maksimir je među brojnim stranim novinarima, gostujućim navijačima i igračima stekao reputaciju jednog od najružnijih i najzapuštenijih stadiona u Europi. Malo koji stadion kluba takve tradicije izazivao je toliko podsmijeha i nevjerice.

Naravno da novi stadion nije kopija postojećega, ali teško se oteti dojmu da su arhitekti uspjeli napraviti nešto što se činilo gotovo nemogućim: projekt novog stadiona koji kod brojnih građana izaziva asocijacije upravo na stadion koji je odavno trebao otići u povijest.

Tu dolazimo do ključnog nesporazuma između struke i javnosti. Arhitekti govore o konceptu, međuodnosima volumena, pročeljima, urbanističkom kontekstu i natječajnim kriterijima. Građani stvari promatraju mnogo jednostavnije. Oni se pitaju izgleda li novi stadion monumentalno, prepoznatljivo i dostojno gradskog identiteta. Hoće li se na njemu osjećati ugodno i hoće li s radošću dolaziti na tribine.

Zbog toga pomalo zbunjuju argumenti prema kojima bi činjenica da je projekt jednoglasno odabrao međunarodni žiri trebala biti dovoljan odgovor na svaku kritiku. Upravo suprotno. Što je žiri ugledniji, to je legitimnije postaviti pitanje zbog čega njegovi kriteriji toliko odudaraju od percepcije velikog dijela javnosti.

Uostalom, zamislimo jednu sasvim običnu životnu situaciju.

Naručili ste stol i šest stolica. Čekali ste ih mjesecima, platili ih vlastitim novcem i unaprijed zamišljali kako će izgledati u vašem domu. Jednoga dana stolar ih doveze. Pogledate stol i stolice. Ne sviđaju vam se. Vašoj ženi su grozne. Djeca kažu da ih ne žele ni gledati.

A onda vam stolar objašnjava da ste svi u krivu.

Govori vam da je radio prema najvišim standardima struke, pokazuje nacrte i certifikate te objašnjava da je koristio najbolje materijale. Vi ga slušate, ali vam se stol i stolice i dalje ne sviđaju. No stolar uporno tvrdi da problem nije u namještaju, nego u vama. Vi ne razumijete dizajn. Ne razumijete koncept.

U nekom trenutku čovjek se mora zapitati nije li moguće da problem ipak nije u kupcu. Jer svrha stola nije zadovoljiti stolara. Svrha stola je da ga ljudi žele imati u svojoj blagovaonici. Isto vrijedi i za stadion.

Promašene paralele

U pismu Vijeća arhitekata Europe spominju se Eiffelov toranj i Centar Pompidou kao primjeri projekata koji su u početku izazivali prijepore, a kasnije postali simboli svojih gradova. No ta usporedba ima ozbiljan nedostatak. Eiffelov toranj i Centar Pompidou bili su kontroverzni zato što su nudili nešto što dotad nije postojalo.

Zato je raspravu o Maksimiru pogrešno svoditi na pitanje poštuje li se ili ne poštuje odluka stručnog žirija. Pravo pitanje glasi nešto sasvim drugo.

Kako je moguće da projekt koji bi trebao predstavljati novi početak kod toliko ljudi izaziva osjećaj da gledaju tek moderniziranu verziju starog rugla?

Kako je moguće da stadion koji bi trebao simbolizirati raskid s prošlošću kod dijela javnosti budi asocijacije upravo na prošlost od koje se Zagreb pokušava oprostiti?

Naravno da natječajna procedura mora biti poštovana. Naravno da stručne odluke ne smiju biti žrtva dnevne politike. Ali jednako je tako točno da nijedna struka ne postoji sama zbog sebe. Arhitektura, posebno kada je riječ o velikim javnim projektima, postoji zbog ljudi koji će s tim građevinama živjeti desetljećima.

Zbog toga ni Vijeće arhitekata Europe, ni političari, ni članovi žirija ne bi smjeli olako odbacivati nelagodu koju je pobjednički projekt izazvao u javnosti.

Možda je natječaj bio proveden besprijekorno. Možda su sva pravila bila poštovana. No ostaje činjenica da mnogi građani, gledajući vizualizacije novog Maksimira, ne vide stadion budućnosti nego novo izdanje starog rugla.

A stvar je tu vrlo jednostavna i problem nije u proceduri nego u projektu: ako takav stadion ne žele oni koji će ga plaćati, ako ga ne žele oni koji će ga koristiti – čemu gradnja?

Jer ponekad najveći problem nekog projekta nije skriven u tisuću tehničkih detalja. Problem je jednostavno u tome što ljudi, kada ga vide, slegnu ramenima i kažu: Ne valja.

M. Marković / Foto: Grad Zagreb