Boris Traljić: Eh da sam ljevičar ili Hoće li letjeti tolomaši?

kolovoz 16, 2015 maxportal
Share Button

Život piše najljepše priče. Baš i “samo” život. Štoviše, siguran sam da se najbolja književna djela devedeset posto naslanjaju na istinite priče koje je pisac, ili netko njemu blizak, proživio, a ostatak je “samo” puno talenta i malo volje da se sve to stavi na papir. Koincidencija, neovisno o skepticima kojima je životna realnost izazvala paranoju, ipak postoji.



Kako drugačije nego koincidencijom objasniti, na primjer, da smo i supruga i ja podrijetlom iz gradićâ koji imaju istog sveca zaštitnika. U stvari “sličnog”, jer Drniš, odakle sam ja podrijetlom, ima sveca zaštitnika koji se zove Sveti Roko, a Stari Grad na otoku Hvaru, odakle je podrijetlom ljubav mog života, ima sveca zaštitnika koji se zove Sveti Rok. Ma bitno je, u stvari, da padaju na isti datum, šesnaestog kolovoza, i da demokratskim glasovanjem u mojoj obitelji, svake godine s tri naprema jedan pobjedi feštavanje na Hvaru, a onda ja, kao desničarska patrijarhalna mačo-muškarčina udarim šakom u stol i zapovjedim – ove godine idemo u Stari Grad.

A onda se svake godine pitam: Kojeg vraga nisam ljevičar? Da jesam, onda bi bili na fešti u Drnišu, oba moja sina, ja i supruga s modricom na oku jer je nezgodno “proklizala u kupaonici” pa glavom ravno na tuš. Ali eto, srećom da nisam. Zašto pitate se? Zbog supruginog oka na mojoj šac… na tušu? Ma ne. Sve vam je to zbog koincidencije, da sam ljevičar i da sam na fešti u Drnišu, ne bih… ma samo čitajte dalje.

Da sam ljevičar, onda ne bih ove godine, kao i godinama već, na Svetog Roka rano ujutro nabavljao baš tu noć ulovljenu ribu (ništa lakše reći će neiskusan netko ne znajući da se “tu noć” odnosi na blagdan Vele, u Starom Gradu, a Velike u Drnišu, Gospe kad je nesrića poć u ribe), ne bih je dva sata čistio pa na suhoj česmini za ručak pekao za vlastitu ekipu, sve desničarsku domoljubnu bagru.

Da sam ljevičar, ne bi u toj mojoj domoljubnoj ekipi, sve šljamu trogloditskom, bio i medicinski tim otočke Hitne medicinske pomoći, liječnica, medicinska sestra i vozač, s dvadesetogodišnjim iskustvom, koji su, i/ili najbliži članovi njihovih obitelji, čudom nekim, dragovoljci Domovinskog rata; da sam ljevičar, dakle, ne bih vam mogao ispričati, sa svojim skromnim talentom i puno volje, ovu priču koju život priča.

Da sam ljevičar, ne bih vam mogao ispričati kako smo svi skočili na liječnicu kad joj je zazvonio mobilni telefon dok su nam prsti bili od ribe zauljeni najboljim, neformalno ali uistinu, maslinovim uljem na svijetu, hvarskim domaćim koje definira pojam “ekstradjevičansko”, pojam koji autonomaši traže po etiketama talijanskog formalnog smeća u trgovinama; dakle, ne bih vam mogao ispričati što je sve desničarski šljam dobacio liječnici koja je zauljila mobilni telefon, umjesto čašu sa hvarskim plavcem kao svi normalni desničari, da bi se javila na poziv iako je van smjene.

Da sam ljevičar, ne bih vam mogao ispričati da je nešto ranije šestogodišnje dijete ugrizao poskok, a da je helikopter, u smjeni, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva bio na hitnoj medicinskoj intervenciji na udaljenoj lokaciji, da “mali” helikopter ne može, zbog juga, poletjeti i da su poslali iz Splita gliser, ali liječnici u smjeni su ipak odlučili nazvati desničarski šljam, jer ih zanima njihova stručnost i iskustvo, a ne njihov svjetonazor.

Dakle, ne bih vam mogao ispričati da je baš taj dan grad Stari Grad, HDZ-ovska utvrda, dodijelio posadi helikoptera Hrvatskog ratnog zrakoplovstva nagradu za spašavanje života, posadi koja je zbog toga nešto ranije doletjela na prijem u njihovu čast, da je medicinska sestra ujedno i gradska vijećnica, a liječnica osobna prijateljica člana posade i da su obje hitno zauljile mobilne telefone dok smo mi, ostala domoljubna bagra, osluškivali o čemu se radi.

Da sam ljevičar, ne bih vam mogao ispričati da sam desetak minuta kasnije čuo helikopter Hrvatskog ratnog zrakoplovstva kako uzlijeće i odvodi dijete u Split, da je posada prekinula sve protokolarne obveze, televizijska snimanja, intervjue i što već, te hitno odletjela demonstrirati ono zašto je i dobila nagradu, da o olujnim udarima juga nisu razmišljali, da je dijete zbog toga došlo par sati ranije u Split; dakle, ne bih vam mogao ispričati da je “moj” medicinski tim zauljenim mobilnim telefonima i nakon toga razgovarao, zaustavljao gliser, objašnjavao “gdje su našli helikopter” i malo vikao, svaka sa svog mobilnog uređaja, kako ih nije briga kako će pravdati polazak pa povratak glisera, benzin i štošta, što sam već načuo.

Da sam ljevičar, ne bih vam mogao ispričati da je ovako skoro svaki dan, neću vam i ovako ispričati s kojim su sve epitetima “darivani” Ministar zdravlja i njegovi autonomaški ugovori s talijanskim helikopterašima za Hitnu medicinsku pomoć; dakle, za kraj, mogu vam ispričati da Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uvijek leti, i kad ne leti – leti, ali ne mogu vam reći hoće li letjeti tolomaši. Odnosno, mogu vam reći – letjet će i tolomaši ne bojte se, samo treba vjerovati u koincidenciju da neće biti nesreća kad bude juga.

Boris Traljić/foto:

Autonomaši (ili – “tolomaši” po splitskom dijalektu) odn. talijanaši – bili su politička grupacija koja je djelovala u Dalmaciji u 19. stoljeću i dijelom u 20. stoljeću. Zalagali su se za javnu uporabu talijanskog jezika i autonomiju Dalmacije i udaljavanje Dalmacije od drugih hrvatskih krajeva. Utemeljeni su 1860. godine, vođa im je bio splitski gradonačelnik Antonio Bajamonti.



Komentari
Share Button