BILO je izuzetno ozbiljno, i još je ali… Krenimo redom, od Domovinskog rata Hrvatska nije bila u ovakvoj političkoj krizi kojoj se nije naziralo rješenje. Osjećalo se to u zraku, nanjuše naši ljudi kad se sprema nevolja pa se okupe ili zaključaju u kućama u skladu s fight or flight filozofijom.
Čak i oni totalno nezainteresirani za politiku, oni bez ikakvih političkih znanja i iskustava, osjećali su kako nešto smrdi u ovom beskrajnom pregovaranju i preokretima. I još bi trajala ta neizvjesnost da Tomislav Karamarko nije konačnim napuštanjem ideje o tripartitnoj vladi presjekao gordijski čvor u Hrvatskoj dosad neviđenog političkog ucjenjivanja, trgovanja, nedosljednosti, manipulacije, samoljublja, častoljublja i vlastoljublja Bože Petrova i njegovog MOSTa nezavisnih lista.
(Dozvolite mi kratko privatiziranje ovog članka prije nastavka pokušaja rasvjetljavanja hrvatskog političkog trenutka. Svi koji prate moje pisanje znaju da sam bio poprilično, hm, recimo “blago suzdržan” prema predsjedniku HDZa. Sumnjao sam u njegovu odlučnost i smatrao sam kako je spor za zahtjeve moderne dinamične politike. Ali sinoć me demantirao, i što je važnije, opet učinio ponosnim Hrvatom. Po četvrti put, uz bok s Olujom, oslobađanjem generala Gotovine i Mrakača i Ivaniševićevim osvajanjem Wimbledona. Toliko važnim za domovinu smatram ovaj njegov potez, ali pustimo vremenu da sudi. Kraj privatiziranja članka, zahvaljujem na razumijevanju potrebe za olakšavanjem vlastite grešne duše…)
Naša mlada demokracija je teško bolesna, a zloćudna nam se bolest zove MOST. Ruku na srce, nije baš zdravo živjela… poroci, korupcija, kriminal, a sve zadnjih godina multiplicirano nekulturnim, agresivnim i neprestanim napadanjem predsjednika SDPa Zorana Milanovića na HDZ u njegovoj “inovaciji” – 24/7 predizbornoj kampanji. Kratkovidni Milanović je na taj način zamišljao prikriti evidentnu nesposobnost članova vlastite vlade i, uz donošenje populističkih mjera u cilju “kupovanja glasova“, ostati doživotno na vlasti.
Ali jedino što je s takvom retorikom doista uspio napraviti je dodatno zgaditi građanima i politiku i političare te omogućiti MOSTu nezavisnih lista osvajanje nevjerojatnih devetnaest mandata samo na platformi “mi smo drugačiji“. I sve bi ovo bilo normalno; u politici i životu već tisućama puta viđeno – SDP i HDZ, griješili ste, stigla vas je kazna; da je MOST napravio ono što pravilo političke struke nalaže. A oni su nekakva politička stranka ili platforma, što li? Jesam li u pravu?
Dakle, trebali su u, hajde recimo, desetak dana odabrati jednu stranu na temelju procjene s kim će ostvariti primordijalne ciljeve svake političke stranke – što kvalitetnije participiranje u vlasti kako bi mogli provoditi zamišljene “reforme” i dugoročni opstanak na političkoj sceni (već smo vidjeli kako veliki pojedu male pa…). Ili isprovocirati nove izbore za hvatanje još bolje pregovaračke pozicije.
Ali ne. Iz nikome, makar s mrvom zdravog razuma, jasnih razloga, njima se gadilo ono što im je glavni alat (poluga) u poslu, odnosno smisao egzistencije njihove stranke; kao da se automehaničaru gadi odvijač ili kuharu nož; jer, Bože moj, nisu oni tako prizemni, oni su mesije, tu su samo zbog nas i licemjerno će nam 24/7 mazati oči kako ih fotelje ne zanimaju; puno licemjernije od Milanovićevog višegodišnjeg neprestanog granatiranja HDZa i, posljedično, snižavanja razine hrvatske političke higijene; ali eto moraju preuzeti odgovornost i kontrolu (i fotelje, naravno) kako ovi iz HDZSDPa ne bi ponovo sve pokrali i uništili i bla, bla, bla.
Osim što su unaprijedili inovaciju predsjednika SDPa podizanjem razine hipokrizije i mesijanstva, oni su za održavanje cijele priče objelodanili i jednu vlastitu inovaciju – tripartitnu vladu. Cilj te inovacije je jednostavan, pokazati javnosti na kakva su sve poniženja i ucjene spremni i SDP i HDZ kako bi participirali u izvršnoj vlasti, a onda, kao posljednje hrvatsko moralno uporište, teškom mukom i samo zbog nas prihvatiti najvažnije državne funkcije.
Nije ih zanimala činjenica što takva vlada, osim u uvjetima izvanrednog stanja, potire demokraciju i stvara praktično jednu stranku u kojoj se sve odluke donose konsenzusom. MOSTu isključivo i baš odgovara tripartitna vlada jer bi u njoj, zbog svjetonazorskih razilaženja HDZa i SDPa koja bi dodatno 24/7 potpirivali, imali apsolutnu kontrolu; oni, koji su se svog svjetonazora vlastohlepno odrekli, na isti način kao njihov član, nesuđeni(?) predsjednik Hrvatskog sabora, svog prezimena; a sve loše odluke bi javnosti prikazivali kao posljedicu tih razilaženja.
Brrrr, da se čovjek naježi. MOST je, bez ikakve dileme, karcinom na hrvatskom demokratskom tkivu, a trenutno ne znamo ni koliko se proširio, je li i gdje je metastazirao… jer nikad ne treba podcijeniti opasnost ljudi bez stava, bez svjetonazora, ljudi koji nam govore baš ono što želimo čuti. Vrlo je teško zamisliti mogućnost u kojoj je takvim ljudima stalo do ičega osim do fotelja.
Najbolje to pokazuje njihov dokument koji je prelio čašu HDZu, Preliminarni okvir dogovora za konstituiranje Sabora i formiranje nove Vlade. Takvih dokumenata se nećete puno nagledati u životu… ne smije vam promaknuti kako se između pustih konsenzusa u šest točaka (od sedam), u kojima se traži zajedničko odlučivanje pri podjeli plijena, provuklo zanimljivo tumačenje konsenzusa u točki 2:
Da predsjednik Vlade bude konsenzusom izabrana neutralna osoba ili predstavnik Mosta, a u slučaju da samo dvije strane potpišu tu točku to smatra postignutim dogovorom između potpisnika.
Dakle, u cilju ostvarivanja saborske većine od minimalno 76 zastupnika i sastavljanja vlade, MOST s 15 zastupnika traži od Domoljubne koalicije s 59 i koalicije Hrvatska raste s 56, recimo to bez uvijanja, Božu Petrova za premijera jer ga je SDP već podržao, a u slučaju da ga HDZ ne podrži iznimno su reformirali pojam konsenzusa na dva od tri!
Poslije ovoga je nebitno spominjati, ali evo ipak, kako je dokument neodrživ u praksi i napisan od nekoga tko nikad nije uspješno dovršio ni najmanji projekt u životu. Jer samo takav može misliti da se sve može riješiti konsenzusom, kolektivnom odgovornošću, sviješću, zajedničkim mozgom (jesam li dovoljno jasno insinuirao na komunizam?). Pozvao bih pisca okvira dogovora da konsenzusom odredi gdje će moja obitelj ove godine na skijanje, kad jedan sin hoće u Italiju, a drugi u Austriju, dok je meni Slovenija tiha patnja iz djetinjstva.
Da šefica naše obiteljske izvršne vlasti ne lupi šakom u stol i preuzme odgovornost (Slovenija draga, bar ovaj put… molim te) konsenzuirali bismo mi do sudnjeg dana i ne bismo se pomakli iz kuće. Doduše, manji bi nam bio i proračunski deficit… Eto! Možda sam, sasvim slučajno, pogodio glavnu “reformu” ovih političkih genijalaca – neprestano se dogovarati, dopisivati, potpisivati ili parafirati, a ništa ne raditi.
Pokušavam se šaliti, ali nije mi do smijeha. Samo zahvaljujući Karamarkovom odlučnom NE izbjegli smo tripartitnu vladu – kapitulaciju demokracije i zdravog razuma. Ma kakva bila njegova daljnja sudbina u stranci i politici ući će u povijest kao hrvatski političar koji se doista žrtvovao (ne riječima poput gospodina Petrova, nego djelima) za hrvatsku demokraciju i pokrenuo, nadam se nezaustavljiv, proces njenog izlječenja od maligne bolesti.
Za kraj dvije upečatljive, presudne za dojam javnosti, slike te maglovite zagrebačke večeri devetnaestog prosinca petnaeste:
Slika prva – Tomislav Karamarko izlazi pred novinare zabrinutog lica i objavljuje kako Domoljubna koalicija napušta pregovore. Osjećamo iskrenost, ozbiljnost, razočaranost i odlučnost čovjeka koji je iscrpio sve zdravorazumske poluge. U tom trenutku Karamarko je bio Hrvatska, kao malo ljudi u povijesti.
Slika druga – Božo Petrov izlazi pred novinare sa Zoranom Milanovićem nakon kraja podužih pregovora sa samozadovoljnim smiješkom novog premijera koji ne može prikriti, totalno izgubljen u vremenu i prostoru, ne shvaćajući da je pročitan, da je njegovo licemjerje jasno i onima politički nezainteresiranima, da će se do kraja života pitati “gdje sam pogriješio?”
Ali on o tome ne razmišlja, očima nervozno traži pogled koalicijskog (ma kako ga on zvao) partnera pazeći da ne izgovori nešto više od dogovorenog, nešto što bi ostavilo loš dojam. Jer dojam je njemu sve, dojam je njegova pobjednička platforma i u tom trenutku mu još nije jasno da ne postoji ništa što će do kraja života reći ili uraditi, a da to ostavi dobar dojam kod najveće većine Hrvata…
Foto:FaH
