Nakon potresa u Zagrebu a usred pandemije koronavirusa oglasila se robusna intelektualka hrvatske ljevice Rada Borić jednom objavom na Facebooku: ”Nadam se da će se konačno znati prioriteti! Pokazalo se da jedan liječnik vrijedi više od 20 svećenika. A Crkva ima dovoljno našeg proračunskog novca da popravi oštećeno. Sad je ipak važniji ovaj ranjivi život.”
Rada je iskoristila priliku da oplete po Katoličkoj crkvi koristeći se trenutnom popularnošću liječnika u narodu isprepadanom apokaliptičkim narativom o koroni. Rada je, razumije se, napredna, ona je na strani znanosti, a protiv mračnih sila srednjega vijeka utjelovljenih u Katoličkoj crkvi.
Međutim, Rada kao i drugi sljednici vulgarnog marksizma čini jednu logičku pogrešku: znanost i vjera nisu suprotstavljene nego su komplementarne. Dakle, i crkve i bolnice, i liječnici i svećenici! No, uvijek ima taj vražji ‘no’…
Sinkroniziranom odlukom svjetovnih i crkvenih vlasti ukinuta su na neodređeno vrijeme misna slavlja ili kako se kaže u priopćenju HBK: ”Da bi se izbjeglo širenje koronavirusa COVID-19 i očuvalo zdravlje stanovništva, sve se svete mise, slavlja sakramenata, sakramentala, pučke pobožnosti, župna slavlja i drugi događaji i svi sastanci otkazuju do daljnjeg.”
Vjernicima se kao zamjena za izgubljeno nudi misa na daljinu. U svjetlu tog presedana, nezapamćenog u crkvenoj povijesti, i objava Rade Borić dobiva na relevantnosti. Treba li se brinuti oko obnove crkve koja zatvara vrata svojim vjernicima? Ne vrijedi li uistinu jedan liječnik više od dvadeset svećenika koji se kriju od svojih vjernika!?
Pitanja su možda nepravedna jer onog trenutka kada su svjetovne vlasti najavili zabranu svih okupljanja, Crkvi nije ni preostalo ništa drugo nego potvrditi tu zabranu i kada su mise u pitanju. Opet, svi mi osjećamo da je to samo dobar izgovor jer mise su se održavale i u katakombama zabranama svjetovnih vlasti unatoč. Boljim se razlogom za neodržavanje misa čini stvarna opasnost od širenja zaraze koronavirusom, teško je na sebe preuzeti odgovornost za nešto što u konačnici može dovesti do nečije smrti. Što više razmišljamo o tom pitanju, to nas ono više zaokuplja i poput vira vuče u dubinu našeg bića. Tamo gdje nerado zalazimo. Odgovor na to pitanje zrcali našu vjeru i našu sumnju. Ako smo uistinu djeca Kristova, onda se ne bojimo nego ga radosno slijedimo. Opet, nije li stanovita oholost izlagati sebe i druge pogibelji, pa makar to bilo u najboljoj namjeri…
U Evanđelju po Luki Krist kaže: ”Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?” (Lk 9,23-25) Pitam se može li te riječi ijedan svećenik s uvjerenjem pročitati pred praznom crkvom. Praznom, da se razumijemo, zbog straha neprisutnih za ”život svoj”.
No, da ne bi sve ostalo samo na crkvenim strukturama, mora se i svaki od nas zapitati bi li on osobno bio spreman nazočiti misi u ovakvim uvjetima? U onoj mjeri u kojoj bi – u toj je mjeri njegova vjera snažna. Tako se barem čini na prvi pogled, međutim treba uzeti u obzir da ne odgovaramo samo za svoj život, nego i za živote mnogih drugih ljudi. Što ako svojim nesavjesnim ponašanjem doprinesem širenju virusa i tako možda prouzročim nečiju smrt? Opet, smije li istinski vjernik odlazak na svetu misu i u kakvim okolnostima poistovjetiti s nesavjesnim ponašanjem!?
Međutim, stvari možemo i drukčije postaviti. I gripa ponekada ima smrtonosni ishod, pa su svejedno u sezoni gripe crkve pune ljudi. Bezbrižno se izlažemo mogućnosti zaraze, a možda smo i sami gripozni i možemo zaraziti drugo. Život je, razmislimo li malo, vrlo krhak, neizvjestan i izložen brojnim ugrozama.
U suvremenom svijetu zaštićeniji smo nego što su to bili dosadašnji naraštaji pa smo možda postali i pretjerano zabrinuti zbog stvarnih i potencijalnih opasnosti. Kao da bismo željeli u potpunosti eliminirati neizvjesnost iz naših života, a to ne ide. Tako su i ova panika i zbrka oko korone dobrim dijelom uvjetovane tim slabljenjem otpornosti na patnje, bolest, smrt, nedaće općenito.
U ovoj neobičnoj situaciji najteže je običnim svećenicima, župnicima. Odjednom, ostavši bez pastve, suočavaju se s novonametnutom uzaludnošću svoga poziva. Razgalila me stoga jedna Hinina vijest: ”Župnik u splitskom predgrađu Sirobuja don Josip Delaš izjavio je kako je on pozvao vjernike da dođu na misu za blagdan Cvjetnice jer smatra da i u crkvi ljudi mogu biti raspoređeni na udaljenosti od dva metra kako to propisuju mjere Nacionalnog stožera civilne zaštite.”
Upravo me ovakvi primjeri uvjeravaju da u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj još nije ugašena živa vjera i da se Rada Borić uzalud nada. A to što je policija zabranila misu, to je samo podsjetnik na neka bivša vremena. A možda i buduća…
Damir Pešorda/ hrsvijet.net
