DAVOR DOMAZET LOŠO: Matija Zmajević, hrvatski velikan i sramota hrvatskog zaborava

ožujak 28, 2019 maxportal
Share Button

Maxportal objavljuje seriju tekstova o znamenitim Hrvatima vojskovođama autora admirala Dabora Domazeta – Loše. Prvi tekst je posvećen glasovitom admiralu Matiji Zmajeviću. rođenom u malom mjestu Perast, u Boki kotorskoj 1680. godine.  Bio je admiral Crnomorske flote, a u pogrebnoj povorci nosio je carsku krunu Romanovih.



PIŠE: Admiral Davor Domazet – Lošo 

Mudri ljudi davno su rekli da je zaborav teži od smrti. A kako Hrvati tek zaboravljaju, a posebno hrvatski političari umišljeni u svoju beznačajnost.

Tragom te činjenice moja je obveza, istine radi i povijesti radi, kao admirala hrvatske pobjedničke vojske, kao što napisah u knjizi “Admiralovi zapisi” o pobjedi i ljubavi prozboriti nešto o tri hrvatska velikana. Prozboriti da bar na trenutak otrgnemo nepodnošljivom zaboravu, dva admirala i jednog feldmaršala. Ovo je priča o njima, i ne samo o njima, nego i o hrvatskoj nezahvalosti, hrvatskoj bešćutnosti, hrvatskom kratkom pamćenju i još bržem hrvatskom zaboravu…

Ovo je priča o nama samima koji već dvadeset osam godina živimo svoju državu Hrvatsku, a još ne znamo što je njezin temelj, njezin identitet – kamen zaglavni.

Admiral Hrvat koji je u rukama nosio carsku krunu Romanovih

Vratimo se u vremena s početka 18. stoljeća. Bijahu to vremena kada je progresivni ruski car Petar Veliki težio modernizaciji svih sfera tadašnjeg ruskog društva. Veliki je vladar nastojao otvoriti Rusiju pozitivnim tekovinama zapadne civilizacije, a bitni dio vala njegove modernizacije bijaše i vojska, poglavito ratna mornarica koja gotovo da nije ni postojala.

Čin stvaranja ruske Ratne mornarice Božjom providnošću pripade Matiji Zmajeviću rođenom u malom mjestu Perast, u Boki kotorskoj, 1680. godine. Njegova je stara hrvatska katolička pomorska obitelj dala mnoge uglednike, nadbiskupe i velike trgovce.

Matija Zmajević naslijedio je porodičnu, ali i pomorsku tradiciju Perasta. Prva pomorska umijeća stiče u rodnom mjestu. Imao je četiri brata i pet sestara, od kojih je jedna, Marija, bila prva žena poznatog peraškog junaka, inače mletačkog konta Vicka Bujovića.

U to vrijeme međuobiteljski sukobi nisu bili rijetkost. Dogodi se i sukob između Bujovića i Zmajevića što dovede do toga da Vicko Bujović biva ubijen, a Matija je zbog umješanosti u ubojstvo, u 28. godini života protjeran i prisiljen napusti Perast i mletačku državu na četrdesetpet godina. Odlazi u Dubrovnik a odatle u Carigrad, gdje dolazi pod zaštitu ruskog ambasadora, grofa Petra A. Tolstoja, koji ga s preporukom šalje ruskom caru Petru Velikom (1689-1725) u Karlove Vari, gdje car bijaše na lečenju..

Bijahu to vremena nove geopolitike ruskog cara koji je zatvorenu kontinetalnu Rusiju nastojao učiniti i pomorskom silom, odnosno Rusiji otvoriti plovidbene putove prema svijetu. Baltičko more bila je prva karika te nove geopolitike. Za postići cilj prodora na otvorena mora na Baltiku se prevlast trebala, ili osporiti ili oduzeti Švedskoj vodećoj pomorskoj sili.

Matija Zmajević nakon poznastva s carem 1714. stupa u flotilu brodova velike pokretljivosti, takozvani galeri. Dobiva čin kapetana prvog ranga (kapetan bojnog broda) čime mu se otvora put k stjecanju najviših činova u ruskoj mornarici. Ubrzo postaje zapovjednikom posebnim odredom galija. Često boravi u finskim brodogradilištima gdje usvaja brodograđevna znanja. Ističe se upornim radom i disciplinom, što bijaše osobno uočeno i od samoga cara Petara Velikog s kojim poznanstvo ubrzo prerasta u veliko prijateljstvo.

Za predani rad car tom hrvatskom pomorcu i ratniku dodjeljuje čin komodora, što je prvi admiralski čin. Od toga trenutka pod vodstvom Zmajevića izgradnja ruske flote dobiva veliki zamah, a zadatke mu osobno dodjeljuje i sam car. Uslijedile su bitke s moćnom švedskom ratnom mornaricom u kojima do izražaja dolazi Zmajevićevo vojno-pomorsko umijeće. Uspjesi Zmajevića dovode na dužnost glavnog inspektora ruske carske flote. Uslijedit će nove ratne pobjede.

U velikoj bitci 1719., zahvaljujući njegovim taktičkim potezima, Rusi nanose Šveđanima težak poraz zbog čega Švedska bijaše primorana sklopiti mirovni ugovor u Nystadtu, a Matija Zmajević biva promaknut u čin viceadmirala. Njegovo će ga pomorsko umijeće i svestranost vodi na razne dužnosti. Bit će i zapovjednik lake flote, a i glavni nadglednik gradnje riječne flote na Donu, steći velike zasluge u izgradnji ratne luke u Petrogradu, a biti i osnivateljem Kaspijske flote.

Znajući što za Rusiju u geopolitičkom smislu znači izlazak na “topla mora” Zmajević se kod pape Klementa XI. snažno zalaže da na Malti ruska flota dobije luku. No, smrću Petra Velikog takvi planovi padoše u vodu. Na vijest o carevoj smrti Zmajević se vraća u Petrograd, gdje mu prigodom Petrova posljednjeg ispraćaja dodijeliše čast da u pogrebnoj povorci nosi carsku krunu Romanovih.

Admiral Zmajević nazoči krunidbi carice Katarine I. koja ga odlikuje najvećim ruskim odličjem – Ordenom Aleksandra Nevskog i unapređuje u čin admirala. I tako Matija Zmajević, Hrvat, postade prvi i jedini stranac koji dobi to odličje, kao i prvi i zadnji stranac koji je ponio čin admirala Ruske mornarice!

Carica iznimno cijeniše Zmajevićeve ratne zasluge pa ubrzo ovaj perašćanski Hrvat postade guverner Astrahanskog područja na Kaspijskom jezeru. Zahvaljujući Zmajeviću i osnivanju Crnomorske flote Rusija se proširi u svojim golemim južnim prostranstvima. I kao što to biva s velikim i zaslužnim ljudima nakon smrti Katarine I., u doba maloljetnog cara Petra II., admirala Zmajevića ruski mornarički časnici, ljubomorni na zapovjednika stranca, optužiše za navodne utaje, izvede ga pred vojni sud i osuđuju na smrt, ali u posljednji trenutak bijaše pomilovan.

U proljeće godine 1733. godine ponovo biva poslan u Astrahan na Kaspijskom jezeru radi izgradnje galija na Donu i drugih priprema za novi rusko-turski rat. U teškim uvjetima admiral Matija Zmajević u Astrahanu provodi svoje posljednje dane života radeći na osnivanju crnomorske ratne mornarice, koja će nakon njegove smrti, i upravo njegovom zaslugom, izvršiti presudnu ulogu u širenju južnih granica Rusije.

A veliki admiral, u vrijeme kada je Rusijom vladala carica Ana Ivanovna, umire 1735. u Tavrovu na Donu daleko od svog rodnog zavičaja i toplog Jadranskog mora, svoje Boke Kotorske i svojega rodnog Perasta.
Prema vlastitoj želji, ovaj Hrvat i velikan ruske povijesti i ruske ratne mornarice uz sve počasti sahranjen je u Moskvi. Povijesni izvori i istraživanja kazuju da mu se grob nalazi na prostoru današnje katoličke crkve Svetog Luja, u ulici Malaya Lubyanka.

Vremena prohujaše, a zaborav u Hrvata na velikog admirala postade moglo bi se reći gotovo potpun. Iz zaborava ga, bar na trenutak, otrgne hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja će za službene posjete prije dvije godine svojem domaćinu, ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, prozboriti o dvojici znamenitih Hrvata koji snažno i na najvišoj razini povezuju Hrvatsku i Rusiju.

Jedan imenom Robert Bartini, a drugi imenom admiral Matija Zmajević.  Dok se u zaboravnoj Hrvatskoj ta imena nisu našla u medijima ili tek negdje uzgred, u Srbiji je krenula cijela lavina optužbi na račun hrvatske predsjednice.

‘Otrovne’ strijelice srbijanskih medija neće biti odaslane hrvatskoj Predsjednici zbog riječanina Roberta Bartinija, genijalnog konstruktora mnogih ruskih zrakoplova i oca ruskog svemirskog programa, čijom će zaslugom ruski astronaut Jurij Gagarin postati prvi čovjek koji će poletjeti u svemir, nego zbog velikog admirala Matije Zmajevića. Krenulo je ‘dokazivanje’ kako je Kolinda Grabar Kitarović “pokušala obmanuti Putina”, jer je admiral Matija Zmajević “Srbin rimokatoličke vjere”.

Zabolila je istina srbijansku mitomansku narav i njihovo bulažnjenje o “srpskom karakteru Boke Kotore”.

Zato, i zbog toga uvijek ima potrebe citirati Dobricu Ćosića i njegovu izjavu o Srbima i lažima. Povijesnu istinu treba znati. Budu li Hrvati zabravljali svoje velikane i prešućivali ne samo srbijanske povijesne krivotvorine, laži nam se mogu nametnuti kao istina, pa čak i to da su Srbi početkom osamnaestog stoljeća imali admirala. Koje li ironije!

Hrvatska je predsjednica učinila malen korak prema onome što se zove “otrgnuti od zaborava”. Na žalost, danas ni u unutrašnjosti katoličke crkve Svetog Luja u ulici Malaya Lubyanka, kao ni u njezinom vanjskom dvorištu, više ne postoje ostatci Zmajevićeve nadgrobne ploče. Zaborav je učini svoje.

Došlo je vrijeme da se se iz mraka zaborava izvuče iznimnog čovjeka, Hrvata i admirala, čiji je uloga u stvaranju ruske države nemjerljiva ovozemaljskim mjerilima. I kao što netko napisa zajednička je to obveza i Rusije i Hrvatske. Hrvatske svakako budući da se radi o pomorskom identitetu i slavi Hrvata.

Foto:arhiv

 

Komentari
Share Button