Parlamentarna demokracija u Hrvatskoj umrla je tiho, gotovo neprimjetno, negdje između jedne beskonačne saborske rasprave o ničemu i skrolanja po TikToku. Nije bilo zvona ni zvonara; samo bljesak LED ekrana i algoritmi koji znaju što ćeš misliti prije nego što sam sebe pitaš što zapravo misliš.
Ta smrt očekivana – jer nije se rodila zdrava. Rođena je u porođajnim mukama postkomunističke tranzicije, krštena u ratnom vremenu i odgojena u korupciji. Na kraju je skončala, ne pod udarom tenkova ili puča, nego pod teretom vlastite irelevantnosti.
Sabor je postao kazalište bez publike. Ljudi više ne gledaju prijenose jer se u međuvremenu pojavio Netflix, a političke drame – ako ih itko još traži – nalaze se na društvenim mrežama, gdje influenceri s milijun pratitelja imaju veću moć oblikovanja javnog mnijenja nego bilo koji zastupnik.
Parlament više ne stvara politiku; on samo glumi da je važan, dok algoritmi iz Silicijske doline pišu stvarne zakone društvenih interakcija.
U vremenu Četvrte industrijske revolucije, politika se vodi u oblaku – ne onom metaforičkom, nego stvarnom, digitalnom. Tamo se odlučuje što ćeš kupiti, koga ćeš voljeti i kome ćeš vjerovati.
A parlament? On se bavi proceduralnim igrama, kao plemenski vođe koji još uvijek bacaju kosti da bi “predvidjeli” budućnost, dok im sateliti već prate svaku ovcu na planini.
Hrvatska parlamentarna demokracija nije ubijena. Ona je naprosto zaostala. Kao fax-aparat u eri pametnih telefona. Četvrta industrijska revolucija donijela je umjetnu inteligenciju, robotiku, big data i biotehnologiju, procese munjevito brzih donošenja odluka, a Sabor i dalje raspravlja o tome tko je kome rekao “majmune”.
Ušli smo u zonu postdemokracije: formalni rituali su ostali – izbori, zastave, svečane sjednice – ali sadržaja nema. Umjesto zastupnika imamo avatare, umjesto ideologija algoritme, umjesto javne rasprave digitalni linč. Demokracija se preselila na platforme koje nitko nije izabrao, a koje nitko ne može kontrolirati.
Hrvatska je u tome samo karikatura globalnog trenda: mala država s velikim kompleksom, gdje se demokratski folklor održava iz inercije, a stvarna moć seli na tržište, medije i digitalne infrastrukture.
Tako završava priča: hrvatska parlamentarna demokracija – krhka, nespretna, često groteskna – nije preživjela tranziciju u digitalno doba. Nije ubijena nasiljem, nego nebitnošću. Umrla je od dosade, dok je narod na mobitelima tražio nešto zabavnije.
M. Marković/Foto Hina/Eduard Šušak
