Dr. IVICA GRANIĆ: Zašto Krešo Beljak progoni Romana Leljaka

listopad 26, 2018 maxportal
Share Button

Kažu kako samo jedna laž sve istine dovodi u pitanje. U Hrvatskoj su paradoksi toliko prisutni da ih se više teško može nazvati paradoksima, prije bi se kazalo kako se radi o meinstrimu. Država je to u kojoj su elementarni etički principi apsolutno podređeni borbi za vlast.



PIŠE: Dr. Ivica Granić /Foto:pxll

Samoborski Pernar, Krešimir Beljak, potkapacitirani gradonačelnik i kolekcionar auto akustike, eksploatira se kao nekakva poluga moći, irelevantno od njegova statusa suspektnoga lopova, čime se, u tom kontekstu, u prvi vrijednosni plan postavljaju i svi ostali ‘naši lopovi’ i lopovluci za koje su mnogi osumničeni – ili čak osuđeni.

Nitko o njima ne govori, nitko ne dovodi u pitanje moralnost sustava u kojem je moguće da ljudi poput Beljaka, koji vuku takvu javnu reputaciju, djeluju kao politički arbitri.

Odlučio se taj čovjek usprotiviti prikazivanju dokumentarnog filma i knjige o Jasenovcu, slovenskog publicista Romana Leljaka. Spriječavanje organizacije, kako navodi, izvan je nadleštva gradonačelnika, inače se ‘takav anticivilizacijski skup’ nikada u Samoboru ne bi održao. Izjava je provokativna, tim više jer se u službenoj formi nalazi na internetskim stranicama grada Samobora.

Osim toga, Beljak podvlači kao su povijesničari odavno rekli svoje, dobro je pobjedilo zlo, a zlo je upravo ono što organizatori ‘takvih skupova’ danas pokušavaju prikazati kao dobro, ili kao manje zlo, zaključuje Beljak.

Posve je izlišno, naravski, govoriti o tome kako bi do sada nezapamćena i nezabilježena uskrata gostoprimstva jednom de facto znanstvenom skupu bila anticivilizacijski i krajnje barbarski čin, kako se znanstveni skupovi mogu i moraju održavati o bilo kojoj povijesnoj temi, bez obzira radi li se o ‘partizanskim ofenzivama’, njemačkim ili srpskim konc – logorima, Temudžinu ili Jakovu Blaževiću, Pupovcu koji je pogođen burgerom ili Mirku i Slavku koje, zbog blagovremenog upozorenja, nikada nitko pogodio nije.

Kako je traganje za istinom trajna obveza svakog znanstvenika, kako je ‘istina’ o logoru Jasenovac, onakva kakva nam je servirana od strane nekadašnjih tzv. pobjednika ili danas od strane tzv. povijesničara, takva da izaziva podsmjeh i čuđenje količinom podcjenjivanja elementarne inteligencije i zdrave logike, sve to ne čudi kao činjenica da jednog znanstvenika – povjesničara, Igora Vukića, za ‘nanošenje civilizacijske štete’ državi optužuje spadalo kojeg je upravo ista ta država pravosudno progonila i pravomoćno osudila.  

Slično, doduše u nešto blažoj formi, reagirao je i izvjesni dr.sc. Goran Hutinec, i to kao ‘Međimurac i povjesničar’ sa zagrebačkog filozofskog fakulteta. Naime, Hutinec, ispred čijeg se imena ono dr.sc., nakon spomenute reakcije, doživljava kao čista zafrkancija, je također reagirao kritički na prikazivanju dokumentarnog filma i knjige o Jasenovcu, koja treba biti održana u Domu kulture u Čakovcu. On je organizatore skupa upozorio čak i na nekakvu kaznenu odgovornost, dakle dr.sc. im je priprijetio zatvorom, drugovi bi, čini se, opet zatvarali.

Neke navike toliko su potkožne, i nakon 30 godina teško ih se ‘kurtalisati’.  Ne treba posebno napominjati kako u uljuđenim demokracijama titular sam po sebi, ako iza njega ne stoji barem nekakvo realno znanje, ne znači apsolutno ništa. Kao što ne treba napominjati niti kakvi historijsko – ideološki vjetrovi pušu na povijesnom odsjeku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Možda tek mala napomena raznim Beljcima i kojekakvim dr.sc.-ima, kako se čak i u slučaju broja žrtava u sabirnom logoru Auschwitz – Birkenau ponekad ‘baratalo’ brojkom od čak četiri milijuna ubijenih, da bi se nakon uspostave demokracije revizijom, modernom forenzikom dokumentacije i terena te analitikom nesporno došlo do brojke od 1,1 milijun žrtava. I nitko oko toga ne radi nikakve probleme, istina je poželjna ma u kakvoj formi ‘dohodi’.

Prosvjedi, zabrane, prijetnje, javno linčovanje organizatora i tako dalje, kontraproduktivni su, mogući su jedino u Hrvatskoj, vjerojatno posljednjem svjetskom bastion preživjelog boljševizma.

Na nekakvoj krajnje bizarnoj razini možda je i moguće razumjeti ‘pumpanje broja žrtava’ od strane nedemokratskih komunističkih režima, poput bivšeg Jugoslavenskog, neposredno nakon svršetka drugog svjetskog rata, jer je broj žrtava imao nekakav učinak na ratne reparacije, ali danas protiviti se traganju za istinom, ma kakva ona bila, mogu samo osobe čije javno djelovanje nije niti u domeni povijesti niti politike, nego u domeni klasične medicine. Ili su u pitanju osobe toliko dubinski inficirane boljševizmom da za njih spasa više nema.  

Kriminal(ci) i politika

Pravomoćno osuđenim kriminalcima vrata javnih poslova, posebice politike, moraju biti zabranjena! Ako nije tako onda je nepoznato kakav smisao u datom kontekstu imaju sudski procesi, presude i ‘buka’ koja se oko njih podiže. Hrvatsko pravosuđe potvrđuje se kao sinonim za proturječnost, čemu smo nedavno zorno svjedočili nakon presuda gospodinu Ivi Sanaderu.

Kome je kao olakotna okolnost uzeta činjenica da je ‘branio’ državu koju je nešto kasnije poprilično opljačkao.

Na stranu i činjenica kao njegov četverosatni ratni put izaziva krajnji prijezir i podsmjeh, no pravo je pitanje kako je moguće da gospodin Sanader bude osuđen za kriminal koji je počinio prije, pazite sad, 23. godine.

A kako bi komedija bila posve zaokružena, ako presuda nekim slučajem i bude potvrđena, bivši premijer u dva mandata zbog nje u zatvoru neće provesti – niti jedan jedini sat, s obzirom na vrijeme provedeno u pritvoru. Kada se to zna onda je lako razumljiva njegova reakcija u obliku životinjskoga smjeha nakon izicanja presude.

Bilo kako bilo, Krešimir Beljak, predsjednik koji je HSS toliko obeščastio da je pravo pitanje ima li u toj stranci itko više normalan, nije jedini političar koji u Hrvatskoj funkcionira na ovaj način. Na političkoj razini još je i gori igrokaz svojevremeno uprizorio Branimir Glavaš.

U zatvoru je, naime, ležao pod teretom sumnje da je tijekom rata organizirao brutalna ubojstva osječkih Srba i ponekog Hrvata, adresa mu je bivala čas zatvorska bolnica, čas zatvor, čas Mostar, čas pitoreskni Drinovci, ali čini se kako mu to nije bila velika prepreka u suverenome arbitriranju oko profila gradske vlasti u Osijeku.

Čak je njegova stranka usiljenim lobiranjem, kao i promjenom koalicijskoga partnera, srušila Đapića s položaja gradonačelnika. Za Antu Đapića takav razvoj događaja evidentno je bio šokantan, držao se Glavaša kao pijan plota, ili kao gladan smočnice, pojavljivao se s njim na utakmicama u svrhu zajedničkoga osvajanja narodnih simpatija, tvrdio kako se protiv njega vodi pravosudno-politička haranga, branio ga je na razne diskretne i indiskretne načine, a doživio da mu taj Glavaš okrene ‘ćurak naopako’ u korist najprije Gordana Matkovića, a zatim i Krešimira Bubala. U politici ljubavi nisu vječne.

Poslije se Ante vadio kako mu položaj gradonačelnika ionako nije temeljna preokupacija, što, dakako, ne odgovara stanju stvari. Činjenicu da ga je politička konstelacija od nekadašnjega slavonskog anonimusa pretvorila u prvoga čovjeka grada, Đapić je svojedobno dočekao s oduševljenjem, tolikim da je odmah o sebi naručio filmić koji ga prikazuje kao lik povijesnih zasluga i dimenzija.

Urbanitet i Beljak

Krešimir Beljak, čovjek koji nikada nije pokazao trunku srama zbog svoje kriminalne prošlosti, ne mora brinuti da će biti smjenjen. Baš poput svojih ideoloških i političkih uzora, čeličnom je metlom pomeo sve časne ljude koji su godinama stvarali HSS, usput ih optuživši, dakle on njih, kako su svojevrsna oživotvorenja nečasnosti i političke izdajice koji su ga ‘podlo’ htjeli maknuti s mjesta predsjednika.

Dakle, oni podlo njega, osuđenog kriminalca. Ako ga se stranački ‘netko’ i usudi upitati o kakvim se to provalama u tuđe automobile radilo, on odgovara, otprilike, kako nije niti blizu onakav simbol zla kakvim ga predstavljaju. Zločini za koje je optužen, kako kaže, minimalni su u odnosu na ‘neke druge’, što je u političkome žargonu klasičan eufemizam za taktizersko neizjašnjavanje o slučaju.

Svojedobno je jedan od njegovih najbližih suradnika, ili on sam, izjavio kako će ‘Samoboru vratiti urbani imidž’, što u kontekstu situacije djeluje senzacionalno apsurdno. Nejasno je kada je to Samobor uopće izgubio urbani imidž, no ako se Beljak kojim slučajem ‘uprti u to’, Samobor bi mogao pretvoriti u komunističku utvrdu koja bi mogla, nakon što je Sveta Nedjelja odnijela primat u svemu a Samobor postao praktički pustara i dosadan provincijski gradić, živjeti od mitova jugoslavenskog socijalizma te partizanskih spomenika kojih navodno ne manjka.

Možda bi u projekt modernizacije, urbanizacije i europeizacije Samobora mogao stupiti kolaborirajući s Pernarom, Dalijom Orešković, Komadinom ili Stazićem recimo. Kako stvari stoje, imao bi medij za sve opcije, od folklorno kumrovečkih, do klasično cirkusantskih.

Zaključno, gospodin Beljak nominalno je diskreditiran, politički je posve inkapacitiran, ali na lokalnoj sceni alfa je i omega. Mudrošću partizanske gerile, poput vladara Olimpa i vrhovnog starogrčkog Boga Zeusa, istovremeno vadi iz svog seljačkog cekera ‘dobru svjetlost i vedrinu’ za gospodina Plenkovića, a ‘munjama i gromovima’ gađa gospodina Bernardića. Ili, obrnuto! Gdje toga ima, osim u mitološkoj zemlji Hrvatskoj?

Bit će s Krešom još veselja!



Komentari
Share Button