Nema riječi koja se toliko koristila i koristi i u svakodnevnom javno političkom govoru kao što je riječ reforma. Najviše se koristi u predizbornim kampanjama kada svaka stranka najavljuje i obećava reforme svega i svačega, pravosuđa, uprave, zdravstva, mirovinskog sustava i svega čega se tko sjeti.
PIŠE: Jure Ivančić/Foto: Uspon i pad Versaja: Luj XIV.
Kad prođu izbori i dođe se na vlast na reforme se obično zaboravi ali ih se sjete oni koji su ostali u oporbi pa se s time zabavljaju koristeći ih kao sredstvo napada na vlast.
Upravo je tako u tijeku aktualna kampanja nekoliko oporbenih stranaka za smjenu ministra zdravstva zbog izostanka reformi u njegovom resoru.
Kako u sadašnjosti tako i u prošlosti možemo vidjeti da su reforme i njihova provedba i neprovedba bile stalna i neiscrpna tema svake vlasti.
U bivšoj propaloj državi Jugoslaviji reforma se zvala STABILIZACIJA koja nije silazila s dnevnog reda, a podrazumijevala je promjenu postojećeg u neko bolje stanje do kojeg naravno nikad nije došlo pa je sve završilo samourušavanjem gospodarskog i državno političkog sustava.
Povijest nas tako uči da društva koja se ne uspijevaju reformirati dovode do socijalnih nemira od javnih prosvjeda i uličnih nereda pa sve do terorističkih akcija i građanskog rat.
Puna je takvih primjer u svijetu. Sjetimo se samo latinskoameričkih zemlja u kojima su ovi problemi svakodnevna pojava.
Zašto reforme ne uspijevaju ili se teško provode? Ponajprije stoga što to nije u interesu ljudi na vlasti koji u pravilu probleme u društvu stvaraju sami oni bilo iz neznanja ili namjerno radi osobne korist. Stoga kad i hoće ne mogu ili kad mogu ne žele provoditi reforme jer je to suprotno njihovim interesima.
Danas kod nas gotovo da nema javno državnog sektora u kojem nisu potrebne promjene postojećeg stanja iliti reforme, ali se to na svaki mogući način nastoji izbjeći. Evo, primjerice porezni sustav i raznorazni fiskalni i parafiskalni nameti koji guše gospodarstvo ne mijenjaju se jer bi to bila šteta za one koji o tome odlučuju.
Oni ne žele uvažiti činjenicu da je država uspješna onoliko koliko je uspješno njezino gospodarstvo, a ne birokratski aparat koji parazitira na račun gospodarstva misleći kao Luj XIV, država to smo mi.
Ovrhe koje su očigledna pljačka građana neće se promijeniti jer su i tu ugrađeni i zaštićeni interesi određenih skupina koje su na neki način povezane s vlašću.
Pravosuđe, gdje caruje korupcija i gdje se kupuju i prodaju presude, a zbog de faccto ne postojanja trodiobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, ono k tome još postaje produljena ruka politike i tako se međusobno štite. Vlast naređuje, sudovi provode. Sudac Turudić javno kaže, ništa vam ne znači je li po zakonu, imate ili nemate neko pravo. Presuda može biti uvijek suprotna tome.
U zdravstvu gdje ima na stotine privatnih zdravstvenih organizacija koje isisavaju novac iz zdravstvenog fonda ne može se reformirati dokle god oni koji o tome odlučuju na tome profitiraju.
Školstvo, posebice visoko gdje je mnogima onemogućeno studiranje na državnim učilištima, a sve zbog privatnih interesa grupa i pojedinaca koji otvaraju privatne škole u svakom selu po sistemu znaš ne znaš diplomu imaš ako platiš.
Reforma izbornog sustava u smislu zabrane predizbornih koalicija i uvođenja obveznog izlaska građana na izbore ne prihvaća se zbog mogućeg gubljenja izbora a time i vlasti.
Naravno nitko ne želi rezati granu na kojoj sjedi i sam mijenjati nešto sebi na štetu. Oni će i dalje pričati i obećavati reforme ali samo kao bacanje prašine u oči javnosti i ništa više.
Tko bi onda trebao riješiti ove probleme i kada?
Jedino ljudi izvan ovih interesno organiziranih grupa, moralni i stručni. Je li takvih Imamo li takvih i mogu li u postojećim okolnostima doći u priliku da na miran i demokratski način provedu reforme i spriječe nastup ulice.
Još uvijek vjerujem da je to moguće.
