Gdje je granica skromnosti, a gdje počinje licemjerne pape Franje?

8 veljače, 2022 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Papa Franjo u emisiji talijanske televizije, na pitanje voditelja zašto ne stanuje u papinskoj rezidenciji u Vatikanu, odgovara – zato što su tamo stanovali sveci, a ja nisam svet. PR skromnost, ili “skromnost” aktualnog Pape s ovom je izjavom dosegnula vrh, ili dno, licemjerja.



Teško je razumjeti što papa Franjo namjerava s ovakvim porukama, što ga motivira i tko ga savjetuje, ali jedna od vrlo izvjesnih refleksija ovakve poruke u Europi, gdje se katoličanstvo bori za opstanak na nikad nižim granama, jest da papa Franjo silno ne razumije i podcjenjuje razum, inače dar Duha Svetoga, europskih ljudi.

Kad bi se vjernicima kojima bi trebao biti uzor realno iznijeli svi egzaktni podaci i pretpostavke uložene u osiguranje njegovog skromnog boravišta, vrlo vjerojatno bi to bilo neusporedivo veći ljudski i materijalni napor, dakle i razbacivanje materijalnim dobrima, nego rezidencijalno boravište. No, zanemarimo tu činjenicu. Pitanje je što nam papa Franjo poručuje tom izjavom?

Prvo, Papa ovakvom porukom pokazuje prijezir prema činjenici da je sveta Crkva, a ne ljudi na čelu Crkve. Bilo ih je kroz povijest svakakvih. I onih kojih se Isusova Crkva srami, i onih koji ju uzdižu na razinu svetosti. To nije ovisilo o tome u kakvim su se kočijama, autima ili zrakoplovima vozili, niti o tome jesu li spavali u vatikanskoj rezidenciji ili nisu. To je ovisilo o drugim konkretnim djelima. Da je drugačije, da je moguće drugačije, onda je Isus Krist, Bog po Ocu, mogao svojom svemogućnosti prividno trpjeti, umrijeti i uskrsnuti, prividno, iluzionistički i virtualno kako bi danas rekli. No, nije.

Postao je čovjekom da bi sve što sam naveo, a što papa Franjo baštini, bilo autentično, od strašne muke i smrti, do veličanstvene slave.

Po čemu će se pamtiti i vrednovati “svetost” ili “nesvetost” pape Franje?

Njegovo ime, svetost i autentičnost će se pamtiti po o tome, jesu li primjerice njegove molitve urodile susretom istine s patrijarhom SPC-a koji mu je, valjda po Božjem naumu savjetovao istinu o Stepincu, ili ne. Papa Franjo je svojim “molitvama” zazvao već dokazanu neistinu o Stepincu, koju je po naravi molitve javno pripisao Bogu, potpunoj oprečnosti svakoj neistini.

Katolicima, bar u hrvatskom narodu to je trebao biti znak. Crkvi u Hrvata također. Papa Franjo, argentinski svećenik, biskup i kardinal stolovat će u Vatikanu, htio ili ne pod vječnom dvojbom i pitanjima o umirovljenju velikog katoličkog svećenika Ratzingera, prefekta Kongregacije za vjeru uz velikog Ivana Pavla II., a poslije njegovog pape nasljednika Benedikta XVI., koji se lucidan, očito zdrav naprasno umirovio, otvarajući put argentinskom biskupu postati Franjom.

Nikada Katolička Crkva nije bila suočena s iskušenjem takve PR-skromnosti, jednim dijelom zato što nije imala globalne informacijske mogućnosti, drugim, daleko važnijim djelom, jer nije imala na čelu tako “skromnog” čovjeka, koji je bio spreman odmah po papinstvu sebe predstaviti tako skromnim.

Postavlja se pitanje, racionalno, po daru Duha Svetoga, je li takva medijsko-filmska, publicistička i teološka eksplozija medijske skromnosti stvarno duhovni poriv i poziv na skromnost ili veličanje samoga sebe, uz neupitnu sumnju – radi li se o osporavanju baš svih svojih prethodnika?

Izjava u emisiji talijanske televizije gorko ukazuje na otvoreni prijezir prema svim papama prije sebe pod prilično neinteligentnom krinkom samokritičke skromnosti, toliko banalnom da graniči s otvorenom  drskošću.

Slike kolone skupocjenih limuzina iz Amerike, gdje u tom nizu blještavila državnog Obamina dočeka, jedino pozornost medijima cijeloga svijeta u toj jednoobraznosti privlači neki “fićo” u kojem se vozi skromni Papa, ne govore o skromnosti. Govore o PR skromnosti, iznimno banalnom, i iznimno vještom populizmu organizacije koja zna da u koloni od sto limuzina nije vijest limuzina nego “fićo”.

Ako se papa Franjo s tim svojim autićem u koloni limuzina htio usporediti s Isusovim magarcem pri ulasku u Jeruzalem, što vjerojatno jest namjeravao, onda je teško banalizirao i kontekst i poruku Isusa Krista, njegovu ondašnju svjetovnu pripadnost i vrijednosti koje su se poštovale u tadašnjoj rimskoj provinciji Izraelu.

Nikada u filmskoj eri kršćanske civilizacije nekog papu nisu pratili cjelovečernji filmovi o njegovoj običnosti, skromnosti, s vrlo minuciozno pripremljenim scenarijima koji skrivaju opredjeljujuće elemente njegovog života, nikada takva poplava knjiga s potpisom pape i nikada toliko teoloških autorskih rasprava nije pratilo ni jednoga papu prije pape Franje, iako po teološko, filozofskoj i akademskoj pozvanosti i usporedivim kriterijima, opet racionalno vrednovano prema daru Duha Svetoga, nije dostojan ni noge oprati svojim velikim prethodnicima, od kojih mu je jedan doslovno ustupio mjesto.

O kakvoj to onda skromnosti govorimo i o čemu se radi, što znači izjava pape Franje da ne želi boraviti u prostorijama u kojima su boravili sveci? Znači ruganje Crkvi, svetosti, znači banalnu farizejštinu, baš sve ono što je Isus Krist prezirao.

Neka nam Bog pomogne u ovakvim vremenima i s takvim papom i s tako virtualnom “autentičnosti”.

Marko Ljubić/Foto:

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •