Goran Raguž: Što Donald Trump čita prije spavanja?

prosinac 14, 2016 maxportal
Share Button

Iskreno vjerujem da sam prvi u generaciji, bez imalo stida, proglasio Johna Le Carrea, bitno ozbiljnijim i značajnijim piscem od Orwela i Dostojevskog. Smetale su me njihove nategnute metafore, filozofiranje stvarnosti umjesto kakve poštene fabule i nada sve, vještačka nametnutost kao vrhunska umjetnost.



Naletjevši na doslovno prošvercanu Le Carreovu The Honourable Schoolboy, sve mi se promijenilo, a tek to da je svako novo čitanje otkrivalo novu prije neprimjećenu razinu, od kojih je svakako najljepša duboko sakrivena ljubavna priča, sakrivena pod naslagama politike, špijunaže, komunizma i jedne neobične odlike njegovih romana, tjeskobe.

Tjeskoba vremena radnji njegovih romana se u užasavajućem obliku, ponavlja ovih dana, točno kako to to lucidno primjećuje George Smiley u zadnjoj rečenici te maestralne trilogije. Znao je da usprkos “pobjedi” koju smo tako olako proglasili, ništa nije gotovo i da je The Sandman preživio. Samo je promijenio tijelo, pomladio se i iznova zavrtio pijesak u kojem se našlo pola Europe, a da to nije niti osjetilo.

Kao strastvenog čitaoca trillera, osobito ratno – špijunskog podtipa, oduvijek sam volio procijeniti neku javnu osobu osobito političara i njegov credo, time što moguće čita pred spavanje. “Postrojio” sam ih u svoje tri grupe, one koji čitaju Grahama Greenea, Johna Le Carrea i one koji su ovisni o Tomu Clancyu.

Početkom osamdesetih, Tom Clancy i serijal započet Lovom na Crveni oktobar, su vjerojatno bili najčitanije knjige tog vremena. Dr. Ryan postaje neka vrsta republikancima mega poželjnog predsjednika. Bio je sve što bi jedan GOP-ovac poželio za Prvog. Nije ni meni bio mrzak, kao ni tzv. “Ryanova doktrina”, koja neprijatelje liberalnih demokracija tretira malo gore od GW Busha.

Ukratko, Tom Clancy je mislio da je glavni neprijatelj Zapada NR Kina, a ne SSSR/Rusija. Jednostavno, zakon rastućih velikih brojeva, demografski pad Rusije i Zapada, te neprilagodljivost Kine ičemu osim ideji o velikoj samoj sebi. On kao dio Ryanove doktrine, prvi govori o dvije Kine, gdje je Taiwan, izrastao u moćnu svjetsku gospodarstvenu silu, postao i jedna uzorna demokracija, za razliku od NR Kine koja je od otvorenog i slobodnog društva, daleko svjetlosnim godinama.

Donald Trump čita Toma Clancya i to s olovkom u ruci.

Ne govori mi to samo stavljanje dvije Kine na stol, što je btw, posve ispravno, već i odabir vlade koja mi sve više liči na prvu Ryanovu. Sve mi se nekako posložilo kada je odabrao Mad Dog Mittsa za Sec of Def. I ja bih.

Međutim, tu je i mali problem, cijeli opus Ryan je bio baziran na padu zločinačkog SSSR a i rađanju nove Rusije kao otvorenog građanskog društva vladavine prava, a ne volje pojedinca. Tu je volja pojedinca, Putin, podmetnula nogu historijskim okolnostima tako pažljivo ispletenim od Clancya. Ipak, pošteni stari ratnik, u zadnjoj knjizi napisanoj pred smrt i skoro dvije godine prije ruske okupacije Ukrajine, pognute glave priznaje grešku.

Samo ne znam da li je elected president dogurao do nje ili je još koliko vidim, na Medvjedu i Zmaju? Bilo bi lijepo da malo požuri.

Goran Raguž/Foto:Youtube



Komentari
Share Button