Dugo nisam pročitao ništa gluplje i nesuvislije, a pokvarenije od kolumne “Opasne veze” pisca Slobodana Šnajdera na portalu Telegram. Naslov teksta glasi: „Banalni denuncijant iz Bujančeva majmunarija tvrdi da Jergović i ja vraćamo Jugoslaviju. Jako je hrabar“
U cijelosti komentar je posvećen meni. Autor je uspio povezati moje ime i neke navodno moje rečenice s Nikolajem Vasiljevićem Gogoljem rusko-ukrajinskim piscem iz 19 st., Velimirom Bujancem urednikom i novinarom Z1 televizije, s psihijatrijskom ustanovom u Austriji, jednom crnogorskom kletvom, ustaškim logorom Jasenovac, Mussolinijem, s majmunima, piscima, kraljevima…
OPASNE VEZE BEZVEZNOG AUTORA
Navio se kao ovisnik o chatbotu i zapao u deluzivnu raspravu o meni. Kako? Zašto? Što sam napravio? Što sam napravio njemu kojeg nigdje nisam spomenuo – a i zašto bi kad je aktualan kao odbačena papuča… Pojma nemam. Nikad nisam napisao da Jergović, on ili bilo tko drugi vraća Jugoslaviju. To bi zbilja bilo banalno i na nivou Šnajderovih zapažanja o povijesti, politici i ljudima.
Evo što piše on:
„Poput blagotvorne kišice poškropio je žedno hrvatsko tlo ovoga kasnoga ljeta jedan tekst. Vrijedno ime autora: Gordan Malić. Nisam imao čast. Tek maglovito sjećam se da je nekoć davno pod tim imenom znalo izaći ponešto u Globusu…
No, eto ti ga sad, eto ti njegovih novih pet minuta slave. Žedno tlo hrvatsko jedva je dočekalo: umnožen je taj njegov tekst kao dragocjen letak u ovom našem dobu kad su takvi leci progonjeni, neželjeni, veoma hrabri!
Hrabar je taj Malić! Krenuo je protiv svih. Kapa dolje! Još je jednom, dozrijevši u tami unutrašnjeg džepa Gogoljeva šinjela, iskazao nesvakidašnju hrabrost! Ima ih koji se višeput rode, te nekoliko puta sazriju. On pak tvrdi za se da je istraživački novinar. Nisam uspio pronaći plodove njegovih istraživanja, ali to je do mene. Postoje takvi plodovi koji su skriveni, i u tome nema pravde.“
Šta je pisac htio reći, pa se pogubio, znaju samo muze na Helikonu. Koji moj tekst? Zašto dragocjen? Zbog pet minuta slave? Dragocjen ili hrabar? Neželjen kome?! Članak je odjednom postao introspektivan, pa su činjenice koji tekst drže koherentnim i novinskim komentarom prestale biti važne. Ali da podsjetim, ja sam cijeli svoj radni vijek bio novinar. Predstavljali su me svakako, na dušu im, ali novinar je ono što sam bio i što jesam, a predstavljam se tako samo kad upitaju jesi li se, jadan, toga ostavio?
Pišem komentare na svom fejsbuk profilu i svi su javni. Dakle, ne denunciram, objavljujem gdje mogu i gdje sam trenutno u funkciji glavnog urednika koji pazi na svog jedinog autora – sebe. Ni u jednom komentaru nisam spomenuo Šnajdera. Ne znam zašto se javlja i blebeće o meni i Gogolju.
Dobro, možda znam, evo signala:
“Gostuje kod Bujanca! To je kakav-takav signal. Ta dvojica skupa istražuju. Riječ valja čuti onako kako je rabe Montenegrini kad vele: Do istrage vaše ili naše. Istraga odnosi se na borbeno uklanjanje neprijatelja, to jest svih tragova mu. Ne samo da ih se pobije, već se uklone i drugi tragovi njegova postojanja, kao kuća i kućište! Izraz montenegrinski je u stvari kletva! Tako onda, u tom smislu jedne kletve, rečeni dvojac trijebi sitnež oko sebe, a i jedan drugome“
Znači, ipak je guglao ili su mu prenijeli kolege pisci/novinari, a ne eto denuncijanti, da sam skrenuo udesno.
Kod Velimira Bujanca gostovao sam četiri puta. Sva gostovanja bila su u mandatu premijera Zorana Milanovića. Zadnji put prije više od desetljeća. Toliko me puta intervjuirao i Aleksandar Stanković. Znači li to da naše ljevica ne priznaje neriješen rezultat? Ili u tim krugovima zbilja važi ono „do istrage vaše ili naše“, što Šnajder iz neznanih razloga pripisuje Crnogorcima koje zove (tko zna zašto) „Montenegrini“, iako ta fraza (a ne kletva) o „istrazi našoj ili vašoj“ pripada srpskom piscu i političaru s početka 20.st.
Nikoli Stojanoviću. I ne odnosi se na Crnogorce i poturice, nego na Srbe i Hrvate jer se i njegov zloglasni članak iz 1902. kolokvijalno nazvan „Do istrage naše ili vaše“, zove upravo tako – „Srbi i Hrvati“.
Ni Šnajder, kao ni većina ljevičara na kulturnoj sceni ne želi prihvatiti činjenicu da novinar ne ide na televiziju kao na inicijaciju da bi potvrdio pripadnost, vjeru ili ideologiju, nego da istrese ako šta ima u torbi…
Kod Bujanca sam objavio nekoliko otkrića iz vremena Milanovićeve vlade koje nitko u mainstreamu nije htio objaviti. Remont Ukrajinskih Migova, afera Vjetroelektrane, neke zanimljivosti o tvrtkama Ive Josipovića i stanu Zorana Milanovića, muljaže u Kamenskom – u jednoj od njih spomenut je i mentor portala Telegram gdje Šnajder raspravlja s Gogoljevim šinjelom.
Možda Šnajderu to nisu neka otkrića, ali drugih u Milanovićevo vrijeme nije ni bilo jer ih nitko osim mene i par kolega nije otkrivao. Po tim pitanjima lijeva medijsko/kulturna scena puno je solidarnija od desne… O mom istraživačkom radu u vrijeme vlada Zorana Milanovića i Ive Sanadera svakako ne želim polagati račune tipovima poput Šnajdera koji je u mandatu Račanove vlade vodio zagrebačko kazalište ZKM i ostavio mu dug od 1,5 milijuna kuna, a taj je, kako su prenosili mediji, sanirala Sanaderova vlada…
Šnajder me optužuje da u svojim objavama huškam državu na pisce, konkretno njega, Miljenka Jergovića i Borisa Postnikova autora izdanja „Književna Republika Jugoslavija“. Neću prenositi taj njegov citat jer je nečitljiv, rečenice mu se neprekidno vuku uzbrdo kao pretovarena magarad.
Ukratko, optužuje me da sam pisce koje on navodi proglasio veleizdajnicima, da njihove rabote prijavljujem državnim organima i tražim da ih se izvede pred zid – na strijeljanje pod zajedničkom optužnicom: ukidanja Hrvatske države i uspostave Jugoslavije! Da želim zabranjivati, pa valjda i spaljivati knjige, da sam protiv budžetskog financiranja prijevoda njegovih (ah, tu smo) i Jergovićevih knjiga, a nisam. Sve što je napisao je laž i bolesna konfabulacija. Da je bar duhovito ne bi mu zamjerio na „gogoljevšitini“, ali on je fatalno neduhovit čovjek.
Istina je da se protivim subvencioniranju knjiga u kojima se govori o reustašizaciji Hrvatske 90-ih, ili koje na razini ideje o zajedničkom kulturnom prostoru, zajedničkom jeziku zajedničkom osjećaju pripadnosti „jugoslavenskom“ i „postjugoslavenskom“ književnom tržištu žele rehabilitirati ideju Jugoslavije, ne Jugoslaviju kao takvu bolan, jer za to im treba JNA. Takva je knjiga Borisa Postnikova, naslovom i sadržajem. A šta bi drugo bila? Zašto se kulturna suradnja hrvatskih, srpskih i bosanskohercegovačkih pisaca ne bi tako i zvala? Otkud najednom „postjugoslavenstvo“ ili potreba za „književnom republikom“? Šta fali kulturnim kružocima, pokretima, projektima?
Protiv svih zabrana sam, ali i štedljiv pa ne želim plaćati uvredljive i denuncijantske tekstove, a upravo takvi su eseji o Hrvatskoj Slavenke Drakulić i pokojne Dubravke Ugrešić. Neka to plate naručitelji, ako im je stalo. Hrvatska kulturna politika potpuno je zakazala u promociji zbilja važnih hrvatskih pisaca i arbitriranje oko toga tko je važan za nacionalnu kulturu i književnost, a tko nevažan, prepustila lijevo liberalnim kulturnim i medijskim krugovima u inozemstvu.
Oni su još 90-ih tzv. hrvatske disidente jugoslavenske orijentacije prihvatili kao njima relevante pisce „s ovih prostora“, neovisne i nadnacionalne. Njihove interpretacije u zapadnim medijima bile su važne u razumjevanju „rata na Balkanu“.
U tim je interpretacijama rat započeo kao natjecanje u agresivnosti nacionalista na svim stranama, novih ustaša i četnika, otprilike onako kako nedavnu povijest vide i današnji „dekonstruktori“ Domovinskog rata. Anacionalni autori koji su „izgubili svoju domovinu“ odjednom više nisu bili lokalni, nacionalni i nevažni pisci, uostalom to je mnogima bilo i neisplativo.
Zato su u inozemstvu proglašeni priznatim „postjugoslavenskim piscima“, negdje i „evropskim i svjetskim piscima“ po istim kriterijima političke podobnosti kakve su prolazili neki socijalistički klasici, samo na Zapadu.
Slobodan Šnajder, jedan je od tih. Ne treba ga zato vrijeđati, ni streljati. Tko hoće neka žvače tu slamu, država neka mu financira izdanja, čuo sam da jest i ove godine…
Podaci o financiranju mogu se naći na stranicama ministarstva kulture, nije nikakva denuncijacija. Kako bi ih netko mogao denuncirati onoj vlasti koja ih financira? Sada mogu i s pravom tvrditi da postjugoslavenska književna Republika doista postoji. Dokaz je to što je financirana iz budžeta.
Pravi denuncijant je Šnajder, zagrebački ofucani spletkar i stari lažljivac, prestar da bi izigravao Gogoljevog neutješnog Nozdrjova, zato i odgovaram na njegove gnjusobe u Telegramu. Pisci koji se žale na cenzuru i državni teror nad književnicima i novinarima trebali bi se sami odreći državne potpore. Bila bi to zdrava, možda i revolucionarna moralna gesta u ovom sivilu uhljebništva. Ali ne, dobro je jare, a dobre su i pare.
Evo, Miljenko Jergović tvrdi da se zemlja polako pretvara u logor za neistomišljenike vlasti, da nama vladaju putinoidi, Hrvatska da je pocrnjela od ustašluka, uskoro će se spaljivati knjige…
Moguće, ali će ih Ministarstvo kulture prvo prevesti na španjolski, francuski, njemački i farsi, a predsjednik države pozvati autore na audijenciju.
Gordan Malić/Foto: Teleghra.hr
