Gordan Malić: Em ti državu u kojoj je snimljen jedan film o Vukovaru. Toliko su snimili i Amerikanci, a Srbija dva

5 studenoga, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

U potrazi za naslovom svog najboljeg romana F. Scott Fitzgerald isprobavao je razna imena. Taj ga je izbor doveo u toliko nedoumica da je zadnju verziju naslova “The Great Gatsby” (Veliki Getsby), predao nekoliko tjedana uoči tiskanja.



Prvi Hemingwayev roman “The Sun Also Rises” (Sunce se ponovo rađa) ima jedan od najljepših naslova u književnosti, preuzet iz starozavjetne knjige “Propovjednik”. Istodobno bogat značenjima, poetski, eliptičan, misteriozan i elegantan, a da ne može biti jednostavniji, najviše je do čega naziv knjige može doći. Čuveni Kišov roman o djetinjstvu “Rani jadi” proizašao je iz jedne ogoljele misli Williama Faulknera: “Ako moram birati između ništa i jada, biram jad”.

Izbor naslova neodvojivi je dio djela i ključ na ulaznim vratima svake knjige koji nam autor daje u ruke.

Estetiku književnih naslova preuzelo je i tzv. literarno ili narativno novinarstvo pisano u prvom licu. Literarne reportaže, komentari i kolumne iz razdoblja Fitzgeralda i Hemingwaya izgradile su novinarski stil inventivniji od suhih izvještaja, zanimljiviji od književnosti. Takvi su bili i naslovi.

Ipak, novinski pisac nije sveznajući autor nego sastavni dio newsrooma koji je, istovremeno, i prvi vivisektor njegovog talenta. Uspjeh i neuspjeh članka mogao se odmah prepoznati na licima kolega. Ukratko, bio je to zajednički uspjeh ili zajednički neuspjeh.

U našim tiskanim i korporativnim medijima literarno novinarstvo gotovo da i ne postoji. Slično je i s redakcijama. Kolegiji su premješteni na najviše katove korporativnog odlučivanja, autori su obezličeni kao i sama izdanja, a mjesta novinara/komentatora zauzimaju kvalificirani analitičari, popularizatori znanosti ili „stručnjaci za nešto“. Narativno novinarstvo danas uglavnom opstaje na internetu. I tamo je uvjetovano, prije svega režimom clickbitea. Naslovi članaka su najbanalnije provokativni, vežu se uz broj klikova i sastavni su dio marketinga više nego ikad prije u novinarstvu. Da stvar izgleda turobnije, urednici i vlasnici internetskih portala unaprijed se ograđuju od stavova autora čiji je posao usamljenički i prekarijatski, a svodi se na najamni rad od kuće.

Ja, dakle, mogu razumjeti Borisa Dežulovića. Njegovo emocionalno stanje kao autora i novinara s dugim stažom mi je blisko. Ali, ne bih sebi dozvolio da napišem nešto poput „boli me k… za emotivna stanja Borisa Dežulovića“.

Naslov njegove kolumne (JEBO VAS VUKOVAR) o otkazivanju koncerta Rade Šerbedžije u Vinkovcima ne pridonosi tome da ona bude više novinarstvo, više literatura. Ili više apel. Naprotiv, samo je uprostio ionako emocionalan i primitivan dijalog o obljetnicama ratnih stradanja na bilo kojoj strani u bilo kojem ratu, a svi su kod nas još uvijek aktualni. Ne vidim, zapravo, da se i o čemu drugom toliko razgovara kao o tzv. tabu temama iz naših RATOVA. Kako se u Hrvatskoj svaka rasprava te vrste brzo svede na osnovnu misao Dežulovićevog naslova, za koji k… trebam čitati još i njegovo preseravanje.

( Kao što vidite, vulgarizmi poput j…, k…. ili s…. stilski se mogu ugraditi u tekst bez da izazovu histeriju ili zadiru u nečiju traumu. Daju se upotrijebiti i u naslovu članka ili knjige. Najdraži takav mi je „NOBODY WANT’S TO READ YOUR SHIT“, Stevena Pressfielda, američkog pisca/beskućnika).

Budući da novinar pred zakonom ne odgovara za naslov i opremu svog teksta, nego to radi izdavač, prije bih se upitao zašto je glavni urednik N1 TV potpisao baš „JEBO VAS VUKOVAR“, iako sada tvrdi da su u pitanju stavovi autora s kojima N1 nema ništa (samo su izmudrovali naslov i podnaslov, ubacili sličicu i objavili ga kao cover).

Iz kakvih pobuda i s kojim ciljem je Ladišić (Tihomir) u Dežulovićevom tekstu odabrao baš „JEBO VAS VUKOVAR!“, a ne recimo „DOSTA JE HIPNOTIČKOG DOMOBOGOBOJAZNOG MRMORENJA O VUKOVARU!“ (meni zvuči grozno, ali Dežulović tako piše)? Ili puno bolji: „SMIJE LI SE BITI ŽIV U „TJEDNU PIJETETA“? Zar to nije dobra dosjetka i solidniji naslov?

Može li regionalna televizijska kuća iza koje stoji utjecajna grupacija u američko-britanskom vlasništvu, aplicirati za nacionalnu koncesiju s takvom uređivačkom politikom? S druge strane, nemoguće ih je tužiti jer nisu registrirani u RH, a na sudovima se brane kako o sadržaju portala ne odlučuje kolegij u Zagrebu, nego onaj u Luxemburgu. U jednoj parnici, naime, tako tvrdi glavni urednik T. Ladišić: „odluke o tome koji će se sadržaji objavljivati na portalu N1 donosi urednički kolegij „Adria News-a S.A.R.L“ u Luxemburgu.“ (Koliko poznajem Boru D. sumnjam da bi se s nekim domunđavao po off shore oazama oko naslova teksta ili bilo čega).

Ako je jedini motiv za takve naslove broj klikova, to uređivačku politiku news kuće čini još jadnijom i trivijalnijom. Na šta se sveo toliki kapital, CNN-ovska profinjenost i nepristranost… Na JEBO VAS VUKOVAR?!

Harrisonovo cvijeće ( Harrison’s Flowers) francuska ratna drama iz 2000. godine

Portal RTL televizije istog je dana objavio tekst Ive Anića, navodno novinara i pisca, s naslovom u kojem se tvrdi da su Hrvati nitko i ništa:

“Nismo veći Hrvati jer Šerbedžiji nećemo dati da pjeva o ljubavi. Rade je i Hrvat, i Srbin, a mi smo i dalje nitko i ništa.”

Mi, to smo valjda svi Hrvati bez Šerbedžije. Nitko smo i ništa u odnosu na njega, Šerbedžiju. Tekst je pun sublimnih zapažanja o narodima i narodnostima, ratu, moralu, mržnji, krivici i pravdi. Uglavnom, kao da u tramvaju slušaš nečiji rustikalni vergl o „situaciji“, sve neobuzdaniji dok vožnja traje… Ako je istina da RTL Hrvatska pregovara sa srpskim medijskim tajkunom Igorom Žeželjem, ovakvi talenti bit će im zahvalne akvizicije.

Kaže čovjek: “Već iz starog i poznatog Hrvatskog jala koji ne trpi da je netko svjetski poznat i naš, ostao dosljedan i ostao svoj. Rade Šerbedžija imao je sasvim dovoljno karaktera i sasvim dovoljno snage da na ovim prostorima i u ovim olovnim vremenima ostane upravo to. Svoj. To mu Hrvati, naravno, ne mogu oprostiti. Ne zbog toga što je to nuklearna fizika, već zbog toga što je tih devedeset posto Hrvata bilo sve ove godine samo ne svoj ili svoji, kako hoćete. Teško je pogledati sebi u lice.”

I kad zanemariš velika i mala slova, interpunkciju pobodenu na sva kriva mjesta za što krivca ne treba tražiti u Luxemburgu, teško je ne priznati istinu o tome kako je Šerbedžija cijelo ovo vrijeme – svoj. Prodavač magle i cmoljavih jugonostalgičnih raspoloženja čiji je praizvor nesretni rat „koji nas je zadesio“ eto iz čista mira. Jer je tako odgovaralo nacionalistima. Ne znam, ali u pogledu kiča meni to cmoljenje toliko ne smeta, kao što ni Dežuloviću ne bi trebala patetika komemorativnih obljetnica.

Ali, valja nešto znati. Šerbedžijin nastup na vinkovačkom „Festivalu suvremenog hrvatskog filma“ nije otkazan, nego je odgođen za prosinac, na što je on pristao. Nije bio rasprodan kao što Šerbedžija tvrdi, jer nije mogao biti, karte još nisu tiskane, kao ni plakati. Tu je Šerbedžija svoj, nešto je prešutio, a nešto odglumio. Gradonačelnik Vinkovaca koji je donio ispolitiziranu odluku da se festival odgodi na mjesec dana, dok ne prođe Vukovarska komemoracija, nije imao problema sa srpskim porijeklom Rade Šerbedžije. Zašto bi?

Simbol obrane Vukovara, gradski vodotoranj obnovio je Đ.B., Srbin iz Vukovara (lijepa zarada, samo iz državnih izvora u tu je renovaciju ulupano 46 milijuna kuna).

Nije problem što je Šerbedžija Srbin, loš Hrvat ili nešto treće “loše”. Nego njegovo sudjelovanje u filmu “Dezerter” Živojina Pavlovića, snimljenom na razvalinama Vukovara 1992. Pogledao sam taj film, iako većina onih koji Šerbedžiju prozivaju zbog te uloge, vjerovatno nije i neće.

Film ‘Dezerter’ Živojina Pavlovića

Moram priznati gore je nego što sam mislio. Film je loš, loše napisan, Žika Pavlović neprepoznatljiv kao pisac scenarija i redatelj kultnih filmova jugoslavenskog crnog vala. Likovi su oficiri JNA, plitki, nedojmljivi, instalirani u ratno tranzicijsko vrijeme nemotivirano bauljaju od Vukovara do Beograda zbog neke ljubavne zavrzlame, zapravo erotskog četverokuta, od kojeg na djelu ne vidimo ni trokut.

Sve je komotno moglo i bez rata, naročito bez Vukovara. Možda i bez Šerbedžije. Ali ne, Vukovar je bio tu, mrtav i beo, kao kulisa za dekadentno prenemaganje o propalim vezama, raspadu Jugoslavije, promiskuitetu u JNA i ne znam šta sve od tema je pokojni Žika Pavlović imao u planu. Ni jednu nije dovršio. Iako Šerbedžija tvrdi da film nije sniman u Vukovaru, nego samo zadnja scena mali švenkić po Trpinjskoj cesti, on ne govori istinu, jer sve su ratne sekvence snimljene na glavnim Vukovarskim ulicama.

Pred očima gledatelja žrtve su isključivo Srbi i vojnici JNA. U fonu neprekidno bubnjaju tv vijesti s fronta koje govore o hrvatskim oružanim provokacijama, zločinima ustaša po Zagori, Benkovcu, Obrovcu. I na ulicama Vukovara. Tretirane su bez odmaka, suho dokumentarno i nedvosmisleno.

Nema dvojbi, to nije nikakav antiratni film, kako tvrdi Šerbedžija, to je optužnica. Morbidni ljubavni trash s najgorim antihrvatskim porukama. Ne toliko velikosrpskim, koliko jugoslavenskim. Potvrda činjenice da su Vukovar doista napale dvije vojske i dvije ideologije. Prva je jugoslavenska, a druga četnička. Prva je razorila Vukovar, a ona druga ga je pljačkala. Grad u kojem su živjele 32 nacionalnosti, najjugoslavenskiji od svih, uništila je sama Jugoslavija koja je time okončala i svoj vijek. To, naravno, nije potka filma, ali je sve bitno što se o njemu može reći.

Mogu li Vukovarci to oprostiti Šerbedžiji? Zašto ne. Većina nije čula za „Dezertera“. Ali on se ni danas ne želi ograditi od filma čije je sadržaj monstruozan, kao da bi se time zauvijek razveo od Jugoslavije dok pjeva o rastancima i o Ines.

Zbilja, ovo danas teško se da izdržati. Koncerti rasprodani gdje god nastupiš, država ti da lijepi otočić, na njemu pozornicu, šankić i vlakić, a uz njega brodić da se obitelj ima čime zabavljati preko ljeta; sin koji se odlučio da bude „Srbin iz inata“ arbitrira u Društvu hrvatskih filmskih redatelja, a ti su do danas proizveli samo jedan film o hrvatskom Staljingradu. Toliko ih je o Vukovaru u ovih 30 godina snimio i Universal Pictures, dok su Srbiji snimljena dva.

Dođe ti da o takvoj zemlji i njenoj kulturnoj politici kažeš nešto što nije za naslov.

Gordan Malić/ Foto: naslovna fotografija Rade Šerbedžija u filmu “U zemlji krvi i meda”

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •