HEROJ RUSIJE: Rođen je u Imotskom od ćaće Tome i majke Ive, a Srbi ga prisvajaju

svibanj 15, 2019 maxportal
Share Button

Tomo Aleksa Dundić rođen je 12. kolovoza 1897, u mjestu Grabovac između Šestanovca i Zagvozda u obitelji Tome i Ive Dundić, djevojački Matković.  Po Velikoj sovjetskoj enciklopediji rođen je 13. travnja 1896. godine, no izvadak iz Matice rođenih pokazuje da je  točan prvi datum rođenja.



PIŠE: Admiral Davor Domazet Lošo

Kao dvanaestogodišnjak Tomo Dundić 1908. odlazi u Sjedinjene Države kod svoga ‘dunda’ prekooceanskoga emigranta, a potom u Argentinu i Brazil, gdje radi kao ‘gaučo’, gonič stoke, jašući na konju i čuvajući ogromna stada.

Odlazeći kao dječak iz svojega čemera i jada, zabačenoga seoceta Dalmatinske zagore u kojem su harali neimaština, muka i boleštine, na prostranim argentinskim pampama i životom pod vedrim nebom, koje mu je davalo osjećaj slobode, preobrazit će se u vještoga i spretnoga konjanika. Ta njegova vještina biva zapažena i od njegovih argentinskih talijanskih poslodavaca te dobiva posve razumljiv talijanizirani nadimak ‘Ale’ (Krilo) koji će se kasnije jednostavno premetnuti u ruski izričaj imena Aleksa.

Junak iz Grabovca

Nakon izbivanja Dundić se, sada s nadimkom Ale, vraća u rodni kraj i to baš početkom Prvoga svjetskog rata gdje ga dočekuje mobilizacijski poziv. Biva regrutiran u husare, a potom sa 70. pješačkom pukom, takozvanim zipcigerima, odlazi na Istočno ratište. U svibnju 1916. godine u bitci kod ukrajinskoga grada Lutska biva zarobljen.

Godinu dana kasnije prijavljuje se u ‘jugoslavenski puk’, postrojbu sastavljena uglavnom od zarobljenih Srba te nešto Hrvata i Slovenaca, iz austro-ugarske vojske koji su prešli na stranu Antante. Izbijanjem Listopadske revolucije, Dundić pristupa Crvenoj armiji te se bori na strani Crvenih (boljševika i njihovih saveznika).

Postaje zapovjednikom konjaničke satnije i s rusiziranim nadimkom Aleksa ili Oleko sudjeluje u borbama protiv bijelih monarhista i drugih protuboljševičkih snaga i njihovih njemačkih saveznika na području Odese i Donbasa. Naći će se i u obrani Caricina, danas Volgograda, gdje zapovjednik obrane bijaše Josif Visarionovič Staljin.

Tijekom svih tih borbi ističe se iznimnom hrabrošću te više puta biva ranjen. Iako je predlagan za viši čin, odbija prihvatiti unaprjeđenje budući da se ‘onda ne bi mogao boriti u prvim redovima’.

Pogiba kod Rivna u Ukrajini 8. srpnja 1920., potajice hitcem iz puške, u vrijeme Sovjetsko-poljskoga rata. Na mjestu njegove pogibije podignut mu je spomenik, a njegovo je ime uklesano na zidine Kremlja.

Za zasluge biva odlikovan prestižnim odličjem – Redom crvene zastave. Hrvatska je povijest, na žalost, povijest zaboravljenih i zanemarenih heroja, onih koje su, prekrili ružmarin, snjegovi i šaš, odnosno zaborav. Nisu to ljudi ove ili one ideologije, iako se ideologija dobrano koristila njima, nego su to ljudi koji su se borili, a mnogi i stradali, zbog vjere u viziju boljega i pravednijega svijeta.

Takvima nedvojbeno pripada ‘crveni konjanik’ Hrvat Tomo Aleksa Dundić, istinski heroj Listopadske revolucije, opjevan u operi Gennadija Trofimoviča Stavonina ‘Oleko Dundič’ iz 1972. godine i opisan u djelima ruskih književnika Isaka Emanueloviča Babelja i Alekseja Nikolajeviča Tolstoja, a i u memoarima ruskih vojskovođa poput maršala Semjona Mihajiloviča Buđonija i Klimenta Jefremoviča Vorošilova, pod čijim se zapovijedanjem borio.

O njegovu junaštvu još tijekom Listopadske revolucije nastat će legende, ponekad pretjerane, kao dio, što bi se danas reklo informacijskoga rata. Sigurno jest istina da je bio nevjerojatno hrabar i vješt konjanik, dragun, koji je sijao ‘strah i trepet’ svojom ‘čerkeskom ili adigejskom sabljom’.

Njegova je vještina konjanika i uporaba sablje u borbi bila na toj razini da je bio jedan od rijetkih koji se ravnopravno mogao nositi s Kozacima, najvještijim ruskim dragunima. Jedna od legendi o Dundiću kazuje da je u jednoj bitki u kozačkoj seoskoj samoupravi ili ‘stanici’ Velikoknjažskaja kod Rostova svojom sabljom posjekao čak 116 donskih Kozaka, među kojima 23 časnika.

Hrvat iz Grabovca kod Imotskog, konjanik Crvene armije, jedan je od najvećih junaka ruskoga građanskog rata, a doslovce je opjevan  jer postoji i opera Gennadija Stavonina “Oleko Dundič” iz 1972. godine

Pobijedio 50 ljudi koji su ga opkolili

A kako se Dundić borio, opisat će Semjon Mihajilovič Buđoni. Maršal će ovako zapisati: ‘Oko pedeset ljudi opkoli neustrašivoga junaka i sukobi se s njim. On je u lijevoj ruci držao sablju, a u desnoj revolver, a konja je usmjeravao nogama. Sabljom je sjekao protivnike do sedla, iz revolvera ih je bez pogrješke pogađao u čelo i srce, i za kratko je vrijeme pobio dvadeset četvoricu, a ostali su se u panici razbježali.’

A u Jugoslaviji od srpske mitomanske svijesti ne će biti pošteđen ni Tomo Aleksa Dundić i on će, Hrvat, kako to po velikosrpstvu biva, biti proglašen Srbinom. Pisat će srpski mitomani da je njegova nacionalna pripadnost sporna jer ‘jedni kažu da je bio Srbin, a drugi da je bio Hrvat’. Pa će tako obrazlagati kako je ime Aleksa grčkoga podrijetla i kako se ono češće susreće u Srbiji. U svrhu ‘dokazivanja’ da je Srbin, bit će izmišljeno i to da su mjesta njegova rođenja ili sela Podravno i Mrkalj u istočnom djelu Bosne Hercegovine ili Kruševac u Srbiji.

Da bi Hrvata Tomu iz Grabovca posrbili u optjecaj je puštena priča kako je njegovo pravo ime Milutin Čolić, odnosno da je on časnik srpske vojske

Međutim, sami će mitomani napisati da ni u tim bosanskohercegovačkim selima ni u Kruševcu ‘još uvijek nisu pronađeni tragovi Alekse Dundića ili potomaka njegovih rođaka’. Ali to njima ne će značiti ništa i zato će posegnuti za omiljenom formulom i utvrditi kako je ‘Dundić bio Srbin iz Dalmacije’.

Preslik iz matice kršetnih kao potvrda da je Tomo Dundić Hrvati i katolik

U komunističkoj Jugoslaviji iz ideoloških razloga Tomo Dundić bio je često spominjan. Da bi Hrvat listopadski ‘crveni konjanik’ postao ‘Srbinom’, u optjecaj je puštena priča kako je njegovo pravo ime Milutin Čolić, odnosno da je on časnik srpske vojske i član Srpskoga dobrovoljačkog korpusa, formiranoga u Rusiji, koji je nestao za vrijeme Prvoga svjetskog rata, a da je Tomo Dundić samo pseudonim.

Ti isti srpski mitomani zaključit će da se ‘Dundićevo ime ne spominje u dokumentima vezanima za djelovanje Srpskoga dobrovoljačkog odreda’, i da se današnji ruski istraživači i povjesničari posvema slažu da je ‘on Hrvat iz Grabovca, pitoresknoga sela Dalmatinske zagore’.

Na grobu toga ‘crvenog konjanika’ Hrvata iz Grabovca piše: ‘Crveni Dundić! Tko ga može zaboraviti? Tko se može usporediti s tim pravim herojem iz bajke po hrabrosti, odvažnosti, dobroti i drugarskoj toplini? To je bio lav sa srcem umiljatoga djeteta.’

Taj ‘lav i dijete’ koliko je bio značajan za revoluciju i mladu komunističku državu, kazuje i činjenica da je već 1920. godine, dakle iste godine kada je i poginuo, redatelj i jedan od pionira ruske kinematografije Vladimir Kasjanov snima nijemi film ‘Oleko Dundić’ i tako potvrđuje istinsko herojstvo grabovačkoga Hrvata. U jeku Drugoga svjetskog rata i napada na Sovjetski Savez dramaturzi Aleksandar Ržeševski i Mihail Kac, da bi na bojišnicama podigli moral crvenoarmejaca, pišu kazališnu dramu ‘Oleko Dundič’. Ta će njihova drama kasnije poslužiti kao predložak filmu Leonida Lukova iz 1958. godine, u kojemu Dundića glumi srpski glumac Branko Pleša. Snimanje filma u to vrijeme ima svoju lako prepoznatljivu političku pozadinu.

Naime, bilo je to simbolično pružanje ruke Titu od strane Nikite Hruščova, nakon raskida sovjetsko-jugoslavenskih odnosa 1948. godine. Da bi ‘politika pomirenja’ imala neko čvrsto uporište, poslužit će ime Alekse Dundića pa će se mnoge ulice u tadašnjemu Sovjetskom Savezu nazvati njegovim imenom. One postoje i danas, između ostaloga, u Moskvi, Sankt Peterburgu, Voronježu, Novosibirsku i Novokuznjecku.

Za razliku od Hrvatske u kojoj se ime Tome Alekse Dundića institucionalno ne pamti u nazivima javnih ustanova, ulica ili trgova, u Beogradu njegovo ime nosi konjički klub, a ulice s imenom mogu se naći i u Valjevu, Kragujevcu, Smederevu, Somboru i Banjoj Luci.

Nema opravdanja da je politika ime ‘crvenoga konjanika’, koji i danas ima bliskih rođaka, primjerice pjevača iz Trija Gušti Željka Dundića, jer se borio na strani boljševika, tako bezdušno izbrisala iz hrvatske memorije.

A on bi morao biti u njoj budući da je Tomo Aleksa Dundić jedan od najprepoznatljivijih Hrvata koji je sudjelovao u povijesnom događaju koji je iz temelja potresao svijet, a koji je upriličila zapadna okultna oligarhija u svojemu boju protiv kršćanskoga identiteta Europe.

NASLOVNA FOTOGRAFIJA:  Sergej Gavriljačenko: Napad  ( Гавриляченко Сергей: “Атака”)

 

Komentari
Share Button